Objavljeno novo poglavlje memoara Zvonka Bušića

Zvonko Bušić
Foto: snimka zaslona

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu, objavio je portal dijaspora.hr. pod nazivom “All Visible Things”.

Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će!

***

Ova sjećanja, što je čitatelju već od prvog poglavlja očito, ne iznosim držeći se kronologije, poglavlja su vođena nekom središnjom mišlju oko koje se asocijativno slažu moja životna iskustva tvoreći tako jedan mozaik koji će, nadam se, čitatelju predočiti cjelovitu sliku moga života.

U ovom poglavlju namjeravam napisati nešto o specifičnom zatvoreničkom načinu putovanja velikim američkim prostranstvima. Iz Atlante sam premješten u Lompoc u Kaliforniji, s Atlantika na Pacifik. O uvjetima u Atlantskoj kaznionici već sam pisao.

Sudac je čak htio i mene i nju poslati u isti zatvor, ali su ga uvjerili da to ne bi bilo dobro

Julie je izdržavala kaznu u Kaliforniji. Sudac je čak htio i mene i nju poslati u isti zatvor, ali su ga uvjerili da to ne bi bilo dobro, jer bih ja sigurno pobjegao iz takvog zatvora. Onda se rodila ideja da budem upućen u neki zatvor nedaleko od onoga u kojemu je bila Julie. Njezini roditelji uspjeli su razgovarati s upraviteljem svih zatvora Normanom Carlsonom da me premjesti bliže Julie. Koliko je to pomoglo, ne znam, ali činjenica je da sam nepunih mjesec dana nakon toga dobio premještaj u Lompoc, u Kaliforniji.

Tako krećem za Kaliforniju, a meni sučelice sjedi ljudina, on natmuren, ja još mamuran. Pa me pita: „Što to gledaš?“ Ja mu kažem: „Ne gledam!“ On meni: „Gledaš!“, a ja njemu: „Ne gledam!’’. I tako nekoliko puta. Na kraju meni dosadi, već sam se i razbudio, pa pređem u protunapad: „A što ti gledaš mene, a?“ On se tada nasmije pa kaže: „Imaš pravo! Čini mi se da si OK.“

Tako zađemo u razgovor. On mi se predstavi, a ja se, čuvši mu ime, Clyde, sjetim da sam čitao o luđaku koji je terorizirao cijeli Milwaukee, pljačkao banke, trgovine, benzinske crpke, šamarao i zlostavljao ljude. I unatoč svemu, sudac ga je, kada je došlo do sudskog procesa – oslobodio. Pitam ga kako mu je to uspjelo. „Duga priča!“, odgovori mi on. No kako nam samo vremena nije nedostajalo, ispriča mi sve.

Imao je sestru koja je vodila javnu kuću, gdje su navraćali političari, suci i druge ugledne osobe. Clyde je ugradio skrivenu kameru te je snimao klijente znajući da mu to u budućnosti može dobro poslužiti. Zaglavio je kada je prilikom jedne pljačke trgovine ranio dvojicu policajaca, a nekoliko svjedoka ga je prepoznalo. Na samom suđenju u sucu je prepoznao jednog od klijenata u javnoj kući svoje sestre. Sudac je krenuo oštro, no Clyde ga je pljunuo i rekao: „Kučkin sine, što ti meni imaš dijeliti lekcije, a sam si pokvareni perverznjak!“

Odvjetnika je poslao kod sestre s naputkom da kuvertu koju mu ona da odnese sucu i kaže mu da će, ako Clyde bude osuđen, takva kuverta biti upućena na dvadeset novinskih adresa. Sudac ga oslobodi unatoč mnoštvu dokaza protiv njega.

Nakon sučeve nenadane odluke mediji su se raspisali o njegovim visokim načelima

Nakon sučeve nenadane odluke mediji su se raspisali o njegovim visokim načelima i nepokolebljivoj pravičnosti jer je, eto, oslobodio osumnjičenika čija su prava u proceduri bila povrijeđena uslijed policijske prevelike želje da dotičnoga strpaju u zatvor. Clydeu se fućkalo za javni moral i sve ga je to dobro zabavljalo. Međutim, ovaj slučaj ukazuje na visok stupanj perverzije, licemjerja, pa i psihopatoloških poremećaja u redovima takozvanih američkih „stupova društva“.

Pitao sam Clydea kako je ponovo zaglavio u zatvoru i kamo ga odvode. Rekao mi je da je kockao u Las Vegasu, izgubio sav novac pa mu nije preostalo ništa drugo nego da opljačka banku. Sve je dobro isplanirao, no ipak je stvar krenula po zlu. Umjesto da ukrade automobil potreban za pljačku, njemu se činilo jednostavnijim da glumi kupca te kada mu prodavač automobila da automobil da automobil na probnu vožnju, jednostavno pobjegne i obavi pljačku. Međutim, prodavač je, očito nešto sumnjajući, ustrajao da sve vozi s njim. Dobro kad baš hoćeš, pomisli Clyde. Uzme prodavača sa sobom te ga na pustoj cesti skine do gola i istjera iz automobila nadajući se da nitko normalan neće stati potpuno nagom čovjeku na cesti. Na njegovu nesreći, prvi automobil koji je naišao bio je onaj policijske patrole. Tako je Clyde bio uhvaćen upravo za vrijeme pljačke. Sada ga odvode u Nevadu.

Prvi konak na tom putovanju imali smo u gradu Jacksonu, u Mississippiju. Neugledni gradski zatvor u prljavom usputnom gradu, u kojem se ništa posebno nije dogodilo. Putovali smo tako autobusom dugi niz dana. Super osigurani, na nama lanci, noćili bismo u samicama u usputnim zatvorima. Obojica smo iza sebe imali prilično burnu i potpuno različitu prošlost, predjeli kroz koje smo prolazili, barem meni, bili su lijepi i zanimljivi, razgovarali smo i šalili se. Sve u svemu, i to putovanje u lancima u usporedbi sa skučenošću zatvorskog života imalo je nešto od okusa autentične pustolovine.

Ispunilo se ono proročanstvo bugarske gatare

Preko Alabame stigosmo do Texarkana u Teksasu. Tu nas smjeste u samice, jednu do druge. Pitam stražara da mi da cigaretu, a on ne da. Čuvši naš razgovor, Clyde ga stane uvjeravati da njegovu prijatelju ipak treba dati cigaretu. Ispočetka ljubazno, a zatim sve nervoznije, u stilu: „To je moj prijatelj, budite stoga ljubazni… kučkin sine, daj mu cigaretu… govno jedno, osvetit ću ti se!“ I osvetio se. Pustio je vodu u toaletu i začepio odvod, i sve poplavio. Clyde se uspeo na gornji krevet, iskidao plahte i od njih napravio konopac, na konopac svezao olovku i – peca u prljavoj klozetskoj vodi. Dok stražari čiste, on im ne da da se maknu jer mu plaše ribu. Kako je i napismeno imao da nije baš uračunljiv, ništa mu nisu mogli.

U El Renu, u Oklahomi, proveli smo osam dana. Tu su nas dugo držali svezane pa je Clyde napao stražare iz protesta što mu nisu dali lijek. Kad je došao red na mene da idem na kupanje, stražari su rekli da je za taj dan gotovo iako su bila tek tri sata poslijepodne, a oni rade do četiri. Clyde je i to iskoristio za sukob sa stražarima. Kad mu je stražar donio obrok, neke špagete, on mu ih razmaže po licu govoreći: „Evo, sada se ti tuširaj!“ Stražaru dolazi pojačanje, suzavac, gumeni metci, brutalno prebijanje. Tada se i ja umiješam pitajući: „Tko je kapetan? Ovo je ozbiljna situacija, netko će odgovarati za nasilje nad bolesnim čovjekom! On je neuračunljiv, nije dobio svoj lijek, i to vašom krivnjom, a sada ga još i fizički zlostavljate. Netko će zbog ovoga nastradati!“

Nakon toga su se stražari povukli, a nas dvojica smo se zbližili u ljudskom smisli, koliko god kao osobe bili različiti. U El Pasu su nas stavili u istu ćeliju. On mi se povjeri da namjerava pobjeći. Kako je bio težak čovjek, uvjerio je psihologa da mu se odobre kukice kojima se povezivala oprega za okvir kreveta, jer se boji da će propasti na donji krevet zajedno s oprugom. Kukice je umotao u toalet papir i progutao, nadao se da će ga odvesti u zatvorsku bolnicu odakle će relativno lako pobjeći. Odveli su ga, ali prozreli njegovu namjeru. Vodili su ga na rendgen i kada su vidjeli što mu je u želucu, svezali su ga za krevet, a dva su stražara cijelo vrijeme bila uz njega, sve dok progutano nije izbacio kroz probavni trakt. Ukratko, plan mu nije uspio. Kada ga je psiholog upitao zašto je to učinio, on mu je odgovorio: „Slabo nas hranite! U hrani koju nam dajete nedostaje željeza.“

Upravo tada mi je Julie javila da je Bruno ubijen u Parizu, ispunilo se ono proročanstvo bugarske gatare. Do naše je ćelije došetao jedan viši časnik i naredio mi da pospremim krevet. Inače bio je homoseksualac koji je volio gledati zatvorenike. Bio sam umoran i izmučen u šest sati ujutro, a on bi, bolesnik, gledao kako pospremam krevet! Odbrusim mu i nastavim ležati. Kad evo njega u jedanaest sati ponovno, sada traži da dignem neki sandučić, ja ga opet odbijem uz obrazloženje da je sandučić tu bio i prije. Clyde se ponudi da će on to učiniti, časnik međutim ne želi pristati, nego ustraje da ja to učinim. Poslije podne dolazi opet, ovaj put s kapetanom, opet gnjave s tim sandučićem, a ja ih, izmrcvaren i shrvan viješću o Bruninoj smrti, opsujem. Vezali su me u lance i bacili u samicu!

Tijekom cijelog putovanja Clyde je bio na ratnoj nozi sa šefom autobusa kojim smo putovali. Cijelo ga je vrijeme provocirao, prijetio mu i radio mu razne psine, tako da vjerujem da je tom zatvorskom časniku to putovanje bilo jedno od težih u životu. Osvetio nam se tako što nas je prokazao stražarima u zatvoru u Kaliforniji gdje su nas dopremili. Iako u tom zatvoru služe lakši zatvorenici, nas je zbog cinkanja dočekao strog režim. Clyde je jednom prilikom čašom vruće vode zalio stražara koji mu se zamjerio. Ovaj mu se osveti tako da ga zalije cijelom kantom vrele vode. A Clyde, poput junaka iz jedne Raosove priče, nikome nije ostajao dužan. Nabavio je šibicete je, zagrijavajući plastiku četkice za zube u nju utisnuo žilete i napravio improvizirani nožić.

Inače zatvorska prijateljstva su dosta hazardna

Zamolio je stražara da ga pusti na tuširanje, prišuljao se do ovoga koji ga je bio zalio vodom i s nožićem navali na njega. Izrezao ga je, slomio mu ruku i nanio niz drugih ozljeda. Poslije toga bacili su nas u zatvor u Los Angelesu. Kada se stražar vratio iz bolnice pitao je Clydea zašto ga je napao. Utvrdilo se da je zapravo napao pogrešnoga čovjeka! Clydeu je bilo toliko žao da je plakao kao dijete. Bilo je čudno gledati tog neukrotivog gorostasa kako plače. To je ujedno bila i naša posljednja zajednička postaja na tom neobičnom putu.

Ni ti dani nisu protekli bez Clydeovih nepodopština. Tako je, primjerice, poplavio cijeli kat iz protesta što su nas smjestili na različite katove. Prije nastavka putovanja obećao je maršalima da im neće stvarati probleme tijekom daljeg putovanja u Nevadu, ako mu dopuste da se oprosti s Bušićem. Znajući njegovu inatljivu narav, maršali su ga pustili da se dođe pozdraviti sa mnom.

Rekao mi je, za njega neobično svečanim tonom, sljedeće: „Više se nećemo vidjeti, ali bilo je lijepo s tobom putovati“. Bio je gangster, pljačkaš, nasilnik i čovjek lak na obaraču, no imao je u sebi jednu izraženu ljudsku žicu, svoje pomalo nestandardno shvaćanje časti, prijateljstva i odanosti. Uz to bio je na svoj način vragolasta i duhovita osoba, i vrlo hrabar. Za svoje grijehe, kao i svi mi, račune će polagati Bogu, država je svoje ionako od njega naplatila, no meni će ostati u lijepoj uspomeni kao jedna od plemenitijih „zvijeri“ s kojima sam se susretao u „zatvorskoj džungli“.

Inače zatvorska prijateljstva su dosta hazardna, jer koliko god prijatelj prijatelju može u nuždi puno pomoći, isto tako čovjek može i svoj vlastiti život izgubiti ako odlučno stane na stranu otkrivena cinkaroša, ili u zaštitu nepažljiva i neodgovorna prijatelja. Tu je, također, stalno prisutna mogućnost da jedan od njih bude iznenadno premješten ili otpušten, a kad se to dogodi, onaj drugi je obično tužan i izgubljen sve dok ne ostvari novo prijateljstvo. To je uglavnom stoga što većina zatvorskih prijateljstava nastaje zbog straha i zbog dosade, čovjek se osjeća sigurnije kada ima nekakvo društvo, jer su, posebno u strožim zatvorima, ljudima strah i samoća najveći neprijatelji.

Kad bi mi pošlo za rukom moje zatvorske prijatelje pojedinačno izmjeriti na nekoj psihološkoj vagi, uvjeren sam da bi svi oni, pored duhovne živosti i veće naobrazbe, pokazali barem još jednu zajedničku crtu, svi su po prirodi vukovi – samci. Možda je ta njihova karakteristika za me bila najvažnija, jer mi je intuicija govorila da će takvi ljudi moju veliku potrebu za samoćom ne samo lako razumjeti, nego i poštovati. Što se tjelesnoga osiguranja tiče, mi smo po svim strogim saveznim zatvorima i pojedinačno imali vrlo dobru reputaciju, i mogli smo kad je god to ustrebalo na brzinu formirati svoj čopor i tako obeshrabriti bilo kakvu bandu siledžija.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/dijaspora.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.