Jedinu donekle sveobuhvatnu knjigu o ukupnom stradanju novinara za vrijeme komunizma u Hrvatskoj, koju je napisao novinar Tihomir Dujmović, i mediji i cehovske udruge, nažalost instituti koji bi se trebali baviti i tim dijelom povijesti, uporno ignoriraju. Riječ je o knjizi „Hrvatske novinarske tragedije 1945-1995“. Dujmović nam u ovom razgovoru otkriva manje poznate detalje o zastrašujućoj statistici likvidacije kompletnog novinarskog kadra u komunizmu.
‘Svjetski rekord’ hrvatskih komunista
Narod.hr: Jesu li doista razmjeri stradavanja novinara u Hrvatskoj nešto što se drugdje nije događalo?
Tihomir Dujmović: Hrvatski komunisti su u likvidaciji i zabranama, kad govorimo o novinarstvu, doista postigli svjetski rekord. U Njemačkoj, Italiji i Japanu zemljama koje su „izmislile“ fašizam, nakon 1945. nije ubijeno ukupno onoliko novinara koliko je ubijeno u Hrvatskoj! Vidite, 1939. godine u Hrvatskoj je djelovalo 330 novinara, a statistika 1945. je sljedeća: 41 novinar je ubijen, trojicu su ubile ustaše u ratu, a 38 novinara su ubili hrvatski komunisti nakon 8. svibnja 1945. Pri tom je ravno stotinu novinara dobilo doživotnu zabranu pisanja! Stotinu novinara!
Njih 45 pokazuje, Grbeljina statistika, je pod pritiskom vlasti promijenilo profesiju, preko stotinu novinara, mislim 131, je pobjeglo van i od 330 novinara licencu za pisanje 1945. je dobilo njih 27 od čega su bila četiri fotoreportera. Dakle, malo više od pet posto novinara koji su to bili 1939. je imalo pravo pisanja 1945.! Takav primjer u svjetskom novinarstvu ne postoji! Ja sam u svojoj knjizi prenio Grbeljine podatke s poimeničnim popisom svih novinara koji su to bili 1939. godine kao i brojne optužnice i njihove sadržaje. To je jednostavno bilo monstruozno. Tim prije što se teror čak ni tu nije zaustavio. Udba je primjerice vani likvidirala Ivu Bogdana, čim je doznala da on vani priprema neke tiskovine. Najgore je od svega da danas o svemu tome novinari nemaju pojma.
>Press klub Tihomira Dujmovića: Hasanbegović, Vukić, Hebrang i Jurčević otkrili prikrivene povijesne istine
Narod.hr: Kako se tada držalo društvo novinara?
Tihomir Dujmović: Tadašnje hrvatsko društvo novinara je zdušno stajalo iza tih likvidacija, da stvar bude gora, upravo su oni inzistirali da se zločinci koji su pobjegli van uhvate i da ih se dovede na suđenje u Hrvatsku. Imate njihova javna pisma vlastima u kojima prijekorno navode da što se čeka s hvatanjem tih zločinaca! Naime, za još nekoliko desetaka novinara već su bile napisane optužnice. Primjerice za Vinka Nikolića.
Optužnica protiv Vinka Nikolića
Narod.hr: Kako su bile definirane te optužnice?
Tihomir Dujmović: Kao doprinos fašističkom teroru! O kakvim se zapravo optužnicama radilo najbolje svjedoči baš optužnica protiv Vinka Nikolića. Pazite, u točci broj dva, dakle visoko postavljenoj točci optužnice, stajalo je da je osobito radio na odvajanju hrvatskog od srpskog jezika. Vidite, bilo je dovoljno da ste u NDH osobito radili na odvajanju hrvatskog od srpskog da bi se za vas 1945. tražila smrtna kazna kao što se tražilo za Nikolića!
Dujmović: Šutnja HND-a – pljesak egzekucijama
Narod.hr: Tadašnje društvo novinara je dakle tražilo egzekucije, a današnje društvo novinara o svemu šuti…
Tihomir Dujmović: Da, ta je šutnja zastrašujuća i ideološki se može čitati kao pljesak tim egzekucijama. Frapantno je i isto tako raritetno da današnja cehovska udruga novinara, prepuna grlatih zaštitnika ljudskih prava, jedne jedine riječi nije izgovorila, jedne jedine knjige nije tiskala, jedne jedine tribine nije održalo na činjenicu da su njihovi prethodnici doživjeli ovakav neviđeni pokolj. I da je pri tom vrh cehovske udruge čvrsto stajao iza tih likvidacija. Oni se ponašaju kao da nikakve veze s tim nemaju, kao da se to nije dogodilo, kao da oni nemaju elementarnu moralnu, ljudsku i profesionalnu obvezu progovoriti o tim monstruoznostima.
>Dujmović: Kroz hrvatske medije provlači se ruska promidžba koju nitko ne otkriva!
Stradanja nakon Hrvatskog proljeća
Narod.hr: Vi u svojoj knjizi navodite i statistiku stradanja novinara nakon pada hrvatskog proljeća?
Tihomir Dujmović: Da, vidite mi smo toliko, kako bih rekao, zapušten narod, da nitko nema pojma da je 1972. čak 50 novinara završilo u zatvoru, a 172 na crnim listama. Kad zbrojite ubijene i protjerane i zabranjene iz 1945. i stradale iz 1971., dolazite do statistike o pet stotina novinara koji su u prvih 25 godina komunizma: ubijeni, zabranjeni, protjerani, onemogućeni. Pet stotina novinara! Čujte, da je ovo Kina bilo bi previše… a u jednoj maloj, nerazvijenoj, 1945. pretežito seljačkoj, ruralnoj zemlji, izvesti ovakvu likvidaciju novinara, to znači uništiti taj ceh za narednih stotinu godina…
>Dujmović priprema novu knjigu – ‘Hrvatska u raljama djece komunizma II’
Zabranjena čak i Marija Jurić Zagorka
Narod.hr: Novinarstvo između 1945. i 1971., što obilježava?
Tihomir Dujmović: Strah i zabrane! Agitprop je najprije zabranio 150 knjiga širom Jugoslavije, te izbacio iz svih knjižara i knjižnica sve nepoćudne autore i njihove knjige! Bila je zabranjena čak i Marija Jurić Zagorka! Nota bene i o tome se šuti! Do 1952. godine su se sve tiskovine, knjige, piše u jednoj depeši „i kalendari“, fizički nosili najprije Udbi na čitanje, kasnije će Udba to nadzirati malo diskretnije, ali jednako sveobuhvatno. Pazite, oni su 1945. zabranili sve knjižare, sve tiskare, čak i prodaju papira. I krenuli od nule. Tako je počelo.
Pomak nakon pada Rankovića
Narod.hr: Do pomaka dolazi 1971. zar ne?
Tihomir Dujmović: Da, dolazi do pomaka nakon pada Rankovića. Tada izlaze prve crkvene novine, ponešto se dopušta i vjerske literature, ali sve nadzirano naravno. Zagreb se primjerice izborio nakon osam godina pregovora s Beogradom da sam odlučuje gdje će postavljati odašiljače za radio postaje! I o tome se odlučivalo isključivo u Beogradu. Pojavljuje se Vjesnik u srijedu sa svojom fantastičnom tiražom od 300 000 primjeraka koji daje otpor velikosrpstvu i predstavlja stožer novinarske borbe.
Narod.hr: Nakon pada Savke i Tripala počinju uhićenja…
Tihomir Dujmović: Da, zabrane i uhićenja. Ravno 50 novinara je završilo u zatvoru 1972. Prvi među njima šef dopisništva Vjesnika u Vojvodini. Zašto on prvi? Zato što je hrvatsko vodstvo inzistiralo da se dopisništva Vjesnika mogu otvarati svugdje gdje žive Hrvati, a Beograd je ogorčeno bio protiv toga. Zato je za kaznu taj čovjek prvi stradao. Mislim da je bio dvije godine na robiji.
Narod.hr: Što se događa nakon 1971.?
Tihomir Dujmović: Nakon pada hrvatskog proljeća, komunisti podižu kadrovsku ljestvicu i norme odanosti Titu, partiji i Jugoslaviji tako da kadrovi koji će doći 1972. imaju pojačanu dozu jugoslavenstva, prijezira prema hrvatstvu i odanosti Beogradu. Tadašnji pak mladi novinari, nakon što su stasali, dočekat će devedesete savršeno raspoređeni po vrhovima svih hrvatskih medija nastavljajući više manje istu ili sličnu kadrovsku sliku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
