“Iako smo sedmorica preživjeli masakr na Ovčari, nažalost nećemo svi preživjeti Velepromet. Ovom objavom želim posebnu čast iskazati Vukovarcu Tihomiru Perkoviću, za kojega sam poslije saznao da je bio predivan čovjek i otac dvoje djece. Molim vas da me razumijete kako želim iskazati čast našim žrtvama koje su sveto i dostojanstveno umirale, a ne nikako poticati na mržnju. Znam da je to nakon ovakvih objava i tekstova teško, ali u idućim postovima, kada završim ovaj serijal dijelova svoje knjige, ozbiljno ću se kroz blogove baviti upravo mučeništvom, sjedinjenjem te muke u Isusovu muku, ali i praštanjem za koje je potrebno malo više riječi i promišljanja. Ukoliko ne idemo u dubinu mučeništva i bavimo se samo onime što su činili ljudi pod utjecajem zloga i sotone, nećemo u potpunosti moći razumjeti svetost i vrijednost žrtve koja blagoslivlja našu domovinu”, piše Vilim Karlović koji je preživio Ovčaru i Velepromet kao pripadnik ZNG-a.
Moje misli prekida otvaranje vrata na koja ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak – dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama. Uz njega stoji Dule, a iza njih neki četnik s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude.
Vidi, vidi! Jesi to ti Perkoviću?
-Jesam, Sveto! – tiho odgovara Perković, a četnik Sveto se pored Duleta i vodnika probija unutra.
-Pa šta s’ se stis’o, komšija? – smješka se Sveto i dolazi do njega.
Visok je oko sto devedeset centimetra, krupan je, crne brade i kose, tamne puti. U jednoj ruci drži viski, a za pasom su mu nož i futrola sa „škorpionom“.
-Izađi napolje komšija da malo popričamo! – govori Sveto.
Perković kreće prema vratima, a Sveto ispred njega dok ga jednom rukom ga vuče za jaknu.
-Vidi mi komšije! – viče Sveto ostalima iza vrata.
-Pa šta ti bi, Perkoviću, da si ovde? Pa jebote, što ne pobeže?
Sveto se smije dok postavlja pitanja, a Perković šuti. Vrata se ponovo zatvaraju.
-Hoćel’ sad pomoć’ HDZ, ha? – čuje se kako mu Sveto iza tog pitanja udara pljusku, a nastavlja se još nekoliko neujednačenih udaraca.
Sveto ga uz ove udarce kao svog „komšiju“ časti i psovkama i uvredama, a Perković ga moli da mu to ne radi.
-Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš!?
Izišli su na dvorište, opet ispod prozora, i sve se čuje kao da su unutra. Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi:
-Nemoj mi to radit’! Što me bodeš!? Pa ubij me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!
Čini mi se, po zvukovima, da su ga odveli dalje nego ljude prije njega. Sve se ponavlja, Sveto i Dule sa svojom hordom muče i njega, prolamaju se opet krici koji nas sve bacaju u očaj i strah. Perkoviću nije pomoglo ni spominjanje sina doktora Ivankovića, koji je garantirao za njega. Perković je bio Hrvat i član HDZ-a i to je sasvim dovoljno da ne preživi četnički nož. I njegov mučenički put je gotov, jer nakon petnaest minuta užasa ispaljeno je bezbroj pucnjeva.
Bože, primi ga k sebi!
Bolje je za njega, Bože, ali i za nas koji slušamo ovu stravu satima, da je gotovo!
Na redu je druga prostorija, iz koje opet izvode dvojicu koja se moraju skinuti do gola. I oni prolaze sve isto kao i svi prije njih. Krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju, malo nazdravljaju. Neshvatljiva je volja za tolikim mučenjem i ubijanjem, a upornost ne daje nikakvu nadu da će se ovdje dogoditi čudo i da ćemo preživjeti.
Izvode još nekoliko ljudi iz druge prostorije i jednog iz naše, kojeg odabire Sveto. Nakon svakog mučenja i bolnih krikova slijedi rafal kojim se prekidaju stravične muke, negdje po ledinama iza ograde…
Rodio sam se u Zagrebu 27. listopada 1970. godine, gdje sam završio osnovnu i srednju prometnu školu. Porijeklom sam iz Bosanske Posavine, iz okolice Dervente. Odrastao sam kao najstarije dijete uz brata Antonija i dvije sestre, Ivanu i Katarinu, u radničkoj obitelji oca Ante i majke Jele. Dvije godine mlađi brat Antonijo, koji je također sudjelovao u Domovinskom ratu, 21. rujna 1991. godine teško je ranjen u obrani Petrinje i zarobljen u povlačenju, nakon čega mu se gubi svaki trag do 2012. godine kada je pronađen u masovnoj grobnici u selu Taborište.
Bio sam vrhunski sportaš te sam pod trenerskom paskom Nenada Đurovića – Đure postao seniorski prvak bivše države u „full contactu“, a tu sam titulu držao od 1987. do 1990. godine. Kao reprezentativac bivše države nastupao sam i na međunarodnim natjecanjima te nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu.
U braku sam sa suprugom Vlatkom od 1990. godine. Roditelji smo šestorice sinova: Zvonimira, Krešimira, Branimira, Trpimira, Ratimira i Hrvatimira.
U obranu suvereniteta Republike Hrvatske, u 1. brigadu Zbora narodne garde, dragovoljno pristupam 10. kolovoza 1991. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
