Akademik Pečarić: Ništa ne može na bolje bez vlasti koja voli hrvatski narod i državu

“Kolinda Grabar Kitarović ni u jednom momentu nije navela nikoga da posumnja u njenu ljubav prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. A u Hrvatskoj je već postalo jasno većini naroda, vjerojatno velikom i njenom zaslugom, da smo na vlasti imali one koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu”, kazao je akademik Josip Pečarić. Akademik Pečarić najplodniji je hrvatski znanstvenik s više od 1000 znanstvenih radova iz matematike i preko 20 publicističkih knjiga, u kojima se bavi s ključnim temama o stvaranju i razvoju hrvatske države. Prenosimo vam cijeli razgovor između novinara Davora Dijanovića i akademika Josipa Pečarića koji je objavljen na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća.

Poštovani gosp. Pečariću, 25. ožujka u dvorani Udruge specijalne policije bit će predstavljena Vaša nova publicistička knjiga “Propade im crvena Hrvatska”. O čemu možemo čitati u Vašem novom djelu?

Naslov može zavarati one koji znaju da sam ja Hrvat iz Boke kotorske. Tako mi je dragi prijatelj hrvatski književnik Stijepo Mijović Kočan napisao: “Kad se već baviš Crvenom Hrvatskom, pročitaj moj poetsko-oglednički tekst (pjesmu) ‘Svjedoci su…’ o zajedničkom jeziku nekada u Crvenoj Hrvatskoj (Duklji, Zeti,  Crnoj Gori) koji je jednak u Dubrovačkom Primorju i Konavlima i u današnjoj Crnoj Gori kao i u nekim selima u Albaniji, u ostacima starinskih riječi (tzv. arhaizama). U CG ih je Nikčević ozakonio u njihovu jeziku. Ali, ti fonemi su dokaz o jedinstvu narodnoga govora nekadašnje Crvene Hrvatske, od Neretve do Bojane. Osim toga, jezično „crmno” (Crminca) je isto što i „crveno”, isto što i „crljenica” (crvena boja brda gdje ima boksita. Lako je moguće da se „crmno” prometnulo u „crno”, a izgubilo značenje „crveno” pa je Gora postala crna, ne više crmna (crvena!)?! Tebi poezija znam da ne leži baš, ali pročitaj kao činjenicu, to ti leži! Šaljem cio ciklus,a ti pročitaj samo ono ‘Svjedoci…’!”

Njegovo reagiranje podsjetilo me je na jednog drugog dragog prijatelja, pokojnog hrvatskog redatelja Krsta Papića, koji je također bio s područja Crvene Hrvatsko koju spominje Kočan. U onim vremenima kada se stvarala Hrvatska znao je reći da je Crveni Hrvat, a ljudi su mislili da kaže da je komunist. Da, moja knjiga govori o takvoj Hrvatskoj na koju su mislili ti o kojima mi je pričao Krsto. Knjiga zapravo predstavlja svojevrsni nastavak na dvije moje knjige: ‘Ako voliš Hrvatsku svoju’ i Hajka na Thompsona.

Kome je to “propala crvena Hrvatska” i na čemu temeljite takav zaključak?

Poznato je kako je Ivo Josipović svojevremeno najavio Crvenu Hrvatsku. Zato u prvom poglavlju s istim naslovom dajem niz tekstova u posljednjim mjesecima pred predsjedničke izbore u Hrvatskoj, koji su završili sramotno za Ivu Josipovića. Iako je tijekom svog petogodišnjeg mandata praktično sve u Hrvatskoj u vlastima i glavnim medijima zacrvenio i okrenuo ponovnom sluganstvu Beogradu i Londonu, nije uspio u svojoj nakani.

Prvi je predsjednik, u čiju su slavu glavni mediji pisali ode, uvjeravali narod u osamdesetpostotnu popularnost i sl., koji nije uspio obnoviti svoj mandat. Sjetimo se, uvjeravali su narod, a uvjerili svoje gazde, kako će Josipović pobijediti u prvom krugu. U ovom poglavlju treba posebno pogledati tekstove o Hrvatskomu nacionalnom etičkom sudištu, koje se sustavno prešućivalo u tim medijima, kao i tekstove o braniteljskim udrugama koje su među najzaslužnijima za propast Crvene Hrvatske: Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i branitelje u Savskoj 66. To ponajbolje pokazuje i ovi organizirani antiprosvjedi protiv sto-postotnih invalida iz Domovinskog rata tzv. “štakoraša”. Ne zaboravimo da je hajka na Thompsona i stoga što je on branitelj!

Kako u kontekstu onoga o čemu ste prethodno govorili gledate na izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu države. Koliko je njen izbor zaslužan za pad “crvene Hrvatske”?

Kolinda Grabar Kitarović ni u jednom momentu nije navela nikoga da posumnja u njenu ljubav prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. A u Hrvatskoj je već postalo jasno većini naroda, vjerojatno velikom i njenom zaslugom, da smo na vlasti imali one koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu. To je postalo toliko očito da je i Biskupska konferencija preporučila da se bira kandidat koji voli hrvatski narod i hrvatsku državu. Ta preporuka bi bila besmislena u bilo kojoj državi u svijetu jer tamo sigurno ne mogu biti predsjednički kandidati ili uopće na vlasti oni koji ne vole ni narod ni državu svog naroda. Na žalost nije.

Hrvatski predsjednik akademik Franjo Tuđman je stvarao hrvatsku državu pozivajući se na pomirbu. Tu posebno mjesto ima sam Ivo Josipović. Naime, njegov otac je bio svojevremeno predsjednik partijske komisije koja je poslije Hrvatskog proljeća odlučivala tko će ići u zatvor, tko će biti najuren s posla i sl. Desetak tisuća Hrvata prošlo je tako kroz njegove ruke. Znamo da je u zatvor otišao i Tuđman. Međutim, Tuđman 1993. godine osniva Komisiju za žrtve rata i u nju među ugledne satručnjake uključuje i jednog magistra asistenta na Pravnom fakultetu Iva Josipovića i tako mu daje mogućnost brzog napredovanja.

Josipović je od tada bio stalno u sličnim komisijama, a o njegovom ponašanju najviše nam govori da ga je Hrvatsko nacionalno etičko sudište osudilo za etičku veleizdaju. Međutim, u kontekstu Tuđmanove pomirbe treba posebno naglasiti da je Josipović dobio prve izbore pozivajući se na Novu pravednost. A uzor za tu “novu pravednost” bio mu je otac Ante. Da, desetak tisuća Hrvata u zatvoru, ili bez posla i sl.

Ne mislite li da će za konačan pad “crvene Hrvatske” ipak biti potreban poraz sadašnje vlasti na parlamentarnim izborima?

Da, u naslovu moje knjige stoji “propade im”. Sigurno im je već sada očito da ništa nema od Josipovićeva obećanja. Ali sigurno još nije gotovo. Svojevremeno smo prof. Tomac i ja uputili otvoreno pismo čelnim ljudima hrvatske oporbe pozivajući ih na jedinstvo, naglašavajući upravo da je to važno zato da nikada više nemamo u Hrvatskoj na vlasti one koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu. Sve govori naslov moje prethodne knjige ‘Ako voliš Hrvatsku svoju’, koja je – nadam se – zajedno s knjigama prof. dr. sc. Zdravka Tomca, Crveni predsjednik, Tihomira Dujmovića, Hrvatska u raljama djece komunizma i Vjekoslava Krsnika, Ivo Josipović – kronologija izdaje, pomogla da ljudi spoznaju bit Josipovićeve Crvene Hrvatske.

Zapravo, moja knjiga nudi drukčiju Hrvatsku – Hrvatsku ljudi koji vole i svoj narod i svoju državu. Doc. dr. sc. Marko Tokić je za takvu ‘moju’ Hrvatsku rekao kako počiva na četirima stupovima: dr. Franji Tuđmanu, Dariju Kordiću, Marku Perkoviću Thompsonu i biskupu Vladi Košiću. Zapravo, čini mi se da je ongovorio o četiri skupine hrvatskih ljudi koji su najzaslužniji zaopstojnost Hrvatske, a dao im je imena onih najnapadanijih međunjima od strane sluganskih političara i medija u RH i drugdje.

Franjo Tuđman je sigurno najomraženiji i od takvih najnapadanijih od onih koji ne vole RH i predstavlja sve one koji su najzaslužnijiza stvaranje Hrvatske. Tu su sigurno i ratni ministar Gojko Šušak, branitelji… Dario Kordić predstavlja sve one koji su stradali zbog svoje ljubavi rema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Thompsonje sigurno najnapadaniji među Hrvatima kojima je Bog dao ne kitalent i koji ga koriste za dobrobit svoga naroda. Nadam se da u tom stupu pripadam i ja sam. A biskup Košić predstavlja Crkvu u Hrvata. Crkva je stalna meta ‘hrvatskih’ ljevičara, a posebno biskup Košić.

Kako gledate na političke potencijale oporbe?

Vjerojatno Vam je poznato da ja ne volim komentirati političke teme. Ali nisam slijep pa ne vidjeti da je HDZ pobijedio na već pet-šest uzastopnih izbora. To zapravo predstavlja i odgovor na prethodno pitanje o konačnom padu Crvene Hrvatske. Mada je vjerojatno poznato kako ja već naslovima svojih knjiga ukazujem na ono što očekujem da će se dogoditi. Tako se nedavno i veliki hrvatski kolumnist i publicist Josip Jović sjetio naslova moje knjige “Trijumf tuđmanizma” iz 2003., dakle iz vremena kada je detuđmanizacija Hrvatske bila na svom vrhuncu.

Oslobađajuće presude generalima, uspjeh referenduma o braku, poraz Ive Josipovića kao i neki drugi događaji posljednjih godina ipak ulijevaju nadu u promjene na bolje u Hrvatskoj. Vaš komentar?

Oslobađajuće presude generalima su bile strašan udarac Josipoviću i cijeloj kukuriku koaliciji jer oni svoj uspon mogu zahvaliti podršci britansko-srpskoj politici. I svo vrijeme su i djelovali promičući velikosrpsku politiku formuliranu u Memoranumu SANU 2. Sam Dejan Jović je nedavno potvrdio koliki je šok to bio za Josipovića. U ovoj, a i drugim mojim knjigama, posebno naglašavam na onu Meronovu rečenicu kako je nerazumno osuđivati one koji su oslobađali okupirana područja svoje države. A to Josipoviću, profesoru na Pravnom fakultetu, nije bilo jasno. Mo’š mislit!

Meni je kao znanstveniku strašno vidjeti kako su neki “znanstvenici” na taj način spremni izdati svoju znanost. S druge strane treba posebno istaknuti kako su upravo nepolitičari posebno zaslužni što je došlo do propasti ideje Crvene Hrvatske. Moram tu posebno spomenuti i HAZU jer je moja akademija često na meti kritika. Ali, prvi neuspjeh ideja o Crvenoj Hrvatskoj doživjela je u HAZU.

Naime, kada je vlast pokušala u HAZU instalirati “svoga” povjesničara prof. dr. sc. Iva Goldsteina, izrazitog predstavnika jugo-komunističke paradigme u hrvatskoj povjesti, ‘propao’ je ne dobivši ni jednu trećinu glasova. A kada spominjemo referendum o braku treba se podsjetiti koliko je zaslužna za to Karolina Vidović Krišto koja je na HTV-a razobličila one koji zastupaju rodnu teoriju. Ova naša vukovarka, majka četvoro djece, nedavno je dobila otkaz na HTV-u. Dok mi lako zaboravljamo najzaslužnije među nama, očito oni znaju čekati da bi im se osvetili, zar ne?

Čini mi se da je trenutno najveći problem Hrvatske iseljavanje mladih i kvalitetnih ljudi u najvitalnijoj dobi iz Hrvatske kao i vrlo loša demografska slika o kojoj se u hrvatskim medijima vrlo malo govori. Političari kao da ne vide da je demografija strateško pitanje hrvatske budućnosti jer – kao što je pred koji tjedan u svoj kolumni zapisao Damir Pešorda – “čemu sve ako nas ne bude?”. Kako gledate na taj problem?

Cijela politika onih koji u Hrvatskoj provode britansko-srpske interese uvijek je dovodila i do egzodusa hrvatskog pučanstva. Što manje ima onih koji mogu voljeti hrvatski narod i hrvatsku državu to bolje za njih! Ponavljam, bez vlasti u rukama onih koji vole hrvatski narod i hrvatsku državu, ništa ne može ići na bolje.