“Meni je drago da su moji momci, osim što su vrhunski u bazenu, takvi i van bazena. Nećete čuti o njima ništa loše, samo da su završili fakultet ili da su uzorni obiteljski ljudi, na to sam strašno ponosan”, rekao je za Narod.hr Ivica Tucak, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije. S izbornikom smo razgovarali povodom Olimpijskih igara koje se bliže, ali zanimali su nas i druga njegova razmišljanja. Govorio nam je o braniteljskoj plaketi, domoljublju, događajima i trenerima koji su mu obilježili život.
> Braniteljska plaketa za trofejnog izbornika Tucka
Narod.hr: Dobili ste braniteljsku plaketu kao posebno priznanje. Čestitamo vam na tome. Kakvo ona ima značenje za vas?
Tucak: Ima veliko značenje posebno jer dolazi iz populacije u kojoj su mnogi dali živote za ovu državu. Mi sportaši ćemo nastaviti u sportskom polju promovirati našu državu na najbolji i najljepši način. Učiniti sve da hrvatski stijeg bude na vrhu, ali isto tako potrudit ćemo se i da poštujemo druge, da budemo pravi sportaši i promotori hrvatske države.
Narod.hr: Svjetsko zlato – još jedan razlog za ponos na hrvatsku vaterpolo reprezentaciju. Imate čak devet velikih medalja s Hrvatskom. Ogroman je to uspjeh, ali sami težite još nečemu, iako već imate olimpijsku medalju, želite onu zlatnu. Znali ste reći da vam je to životna želja. Zašto je olimpijsko zlato za vas toliko posebno?
Tucak: Iz više razloga, prije svega jer nemam zlatnu medalju s Olimpijskih igara. Nedostaje mi u mojoj kolekciji. Bio sam prvak Europe i svijeta i mediteranski prvak, osvojio sve što se u sportu može osvojiti. Uistinu, mogu biti u ovom trenutku ponosan na svoju karijeru, na sve što se događalo s hrvatskom reprezentacijom. Međutim, fali mi to najsjajnije odličje. Olimpijsko zlato, Olimpijske igre kao igre su nešto najveće, nešto najznačajnije u životu sportaša, pa tako i u mom životu.
Ja sam davno rekao, još dok sam bio dijete, da mi je uvijek to bila želja. Nisam to ostvario kao igrač zbog nekih razloga, ali bila je želja prvenstveno otići na Olimpijske igre, doživjeti to.
Doživio sam igrati olimpijsko finale, nažalost nismo uzeli to zlato, a možda je Bog tako htio. Evo, ja vjerujem da je uvijek netko iznad. Da nisam osvojio srebro, da sam osvojio zlato, možda bi se sad već zadovoljio s nekim stvarima u svom životu…
A sada, s tim odmakom, 8 godina kasnije, vidim da sam učinio sa svojim igračima, hrvatskom reprezentacijom, puno toga za naš sport…
Sada sam postao svjestan, da i ako osvojim zlato, ako mi to, Bog već sada da, će mi biti to samo bio dodatni motiv.
Narod.hr: Postoji mogućnost da nećete u mirovinu ako osvojite olimpijsko zlato kako ste najavljivali?
Tucak: Postoji, negdje smo sad u razgovorima. Želja kod mene nikada nije bila upitna, to je moj život, ali isto tako, to troši puno čovjeka i emocionalno i fizički.
Narod.hr: Hrvatska je na Olimpijskom turniru u teškoj skupini A s Italijom, Rumunjskom, Grčkom, SAD-om i Crnom Gorom. Prolazak skupine otvara put prema završnici. Nakon prvog kruga koliko će biti lakši put prema završnici?
Tucak: Čeka nas nikad teži olimpijski turnir. Doslovno se 9 reprezentacija može nadati zlatu i želi zlato. To se koliko znam, nije dogodilo nikada u povijesti, u moje vrijeme sigurno. Reprezentacije poput Hrvatske, Mađarske, Italije, Španjolske, Grčke, Crne Gore, Srbije, Amerike, ne znam koga nisam spomenuo, uvijek pretendiraju zlatu i mogu doći do kraja. Nama se to događalo u zadnje vrijeme, hvala Bogu da je bilo tako, ali bit će strašno teško.
Narod.hr: Nakon Europskog prvenstva bilo je prekrasno vidjeti vas u zagrljaju s izbornikom nogometne reprezentacije Zlatkom Dalićem. Koliko sportašima jedne manje zemlje kao što je Hrvatska pomaže činjenica da se sportaši međusobno bodre i pomažu ako je potrebno?
Tucak: Pomaže, to su lijepe stvari i ja sam ponosan na to da, ne samo u krugu vaterpola, sportaši se podupiru. Zlatka Dalića jako volim i poštujem. On je čovjek koji će jednog dana ostati zapisan u analima. Još živimo u vremenu kad nismo svjesni što je sve napravio s nogometnom reprezentacijom za nas. Ali kroz vremenski odmak koji je neophodan postat ćemo svjesni što znači biti drugi i treći na svijetu.
S Dalićem se družim, čujemo se, bio je na dodjeli braniteljske plakete i to mi je bilo posebno drago. Tamo je i bio i Marijan Kustić koji je moj veliki prijatelj, predsjednik nogometnog saveza i Stipe Pletikosa i drugi.
I u košarci i u rukometu, ne samo vaterpolu i nogometu, mi smo jedna obitelj i strašno puno znači podrška svih sportaša kako oni nama tako i mi njima. Bila bi strašno velika stvar za Hrvatsku da se i košarkaši uspiju plasirati na Olimpijske igre. Zasad smo mi i rukometaši, što je puno ljepše nego da smo sami. Tako da bude puno brojnija naša delegacija.
Narod.hr: Vi ste iz Šibenika, i očigledno je koliko taj grad volite. Poljubili ste na dočeku zastavu grada i rekli kako se ona ne daje svakome. Je li se bilo teško probiti na veliku vaterpolsku scenu iz ipak manjeg grada, iako je Šibenik dao brojne velike sportaše, među kojima je i Dražen Petrović?
Tucak: U rujnu će se igrati košarkaška utakmica gdje će vaterpolo reprezentacija biti u gostima i to mi je strašno drago. Čuo sam se s Draženovim bratom Aleksandrom Petrovićem oko toga.
Mislim da nema veze odakle si, bitni su upornost i želja. Ja sam još za igračkih dana imao želju da budem trener. Tome sam se rano posvetio. Imao sam ambiciju koja je čak u nekim momentima bila bolesna. Ja svaki dan se budim i spavam s vaterpolom. To je moj život. Šibenik je jedan sportski grad kojeg ja jako volim. On me puni energijom koja mi je potrebna za ovaj posao.
Narod.hr: Radili ste s velikim trenerima. Koji je od njih ostavio najveći dojam i od kojeg ste najviše naučili?
Tucak: Rekao sam mu puno navrata, to je Nikola Stamenić. Čovjek koji je ostavio velik utisak na mene, kako u sportskom smislu, tako i u životu. Čovjek kakav se rijetko viđa.
Nažalost smo izgubili kontakt, jer on se iz svijeta vaterpola povukao i pokušavao sam u nekoliko navrata stupiti u kontakt s njim. Velika mi je želja da ga vidim i da popričamo. Mislim da bi i njemu bilo drago.
> Tucak poslao jednu zanimljivu poruku: Hrvatsku ne vole svi, to sam prihvatio
Kažem, on je onako čovjek koji je uvelike trasirao moj životni put. Uveo je u vaterpolo neke stvari koje su bile nezamislive – način treniranja, zašto se trenira toliko… Nikada neću zaboraviti njegovu rečenicu, koju i danas govorim igračima. Kad pogriješiš hvataš se za glavu, nesreća, ovo ili ono. On je tad nama znao reći da nema nesreće jer stativa koju si pogodio, jer onaj gol koji smo mi npr. primili protiv Španjolske u Zagrebu je samo pokazatelj da nešto nisi napravio dobro, da nešto u prijašnjem radu nije bilo dobro. I to ti je upozorenje da trebaš popraviti neke stvari. Neke stvari koje on imao su bile uistinu fantastične.
Tu su naravno moji treneri u Šibeniku na početku moje karijere. Ljudi koji su mi i dozvolili da zavolim ovaj sport na pravi način.
Narod.hr: Jednog dana vjerojatno će se govoriti kako je Ivica Tucak najveći hrvatski trener, izbornik. Mislite li da je opravdano kad to danas, još uvijek neki tvrde, za Ratka Rudića?
Tucak: Ratko Rudić je najveći svjetski trener, čovjek koji je osvojio četiri olimpijska zlata. Samo četiri olimpijska zlata, to je nešto o čemu ja i drugi možemo samo sanjati. Tako da, što se tiče rezultata s reprezentacijom Hrvatske negdje sam uspio ga nadmašiti i to mi je strašno drago.
I ponosan sam, ne u smislu rivalstva. Ratko je moj suradnik, moj prijatelj, od kojeg puno učim i danas i s kojim surađujem gotovo svakodnevno. Čovjek koji mi strahovito puno znači.
Narod.hr: Izgubili ste kćer 2005. godine. Bio bi to neopisiv gubitak i neopisiva bol za svakog roditelja, pa tako i za vas i suprugu. Što vam je tada pomoglo da se izvučete?
Tucak: To su neopisivo bolni trenuci. Gledam na to kao dio moje intime i nisam pristalica da ljudi svoje tragedije dijele. Svatko ima pravo izabrati, a to je moj odabir.
Pomogao mi je sport. Da nisam bio u sportu gdje bi to otišlo i kako, to su trenuci kad čovjek i ne vlada sa sobom, kad nije racionalan. Vrti se u krug postavljajući jedno te isto pitanje milijun puta, a na njega odgovora nema. I tu je ono najgluplje pitanje ‘Zašto baš meni’. Pa zato što je netko tako odlučio i tako je.
Tada sam po cijele dane bio na bazenu, bježao od tih misli jer vrlo je tanka linija da u tim trenucima odeš u krivom smjeru.
Narod.hr: Malo ste zabrinuli sve koji vas prate kad vam je ugrađen stent, a požurili ste se vratiti stresnom poslu. Kako je zdravlje danas?
Tucak: Bio sam na pregledu i sve je u redu. Moram primati terapiju kao i svi visokorizični, moram biti oprezan s nekim stvarima i promijeniti neke životne navike. Trudim se da ih mijenjam. Moram naravno redovito ići na kontrole. Treba se boriti, a onda kako nam Bog da. Da nisam otišao tad mislim da bi danas bilo jako loše.
Narod.hr: O ratu, rekli ste, ne volite govoriti. To, naravno, ne umanjuje činjenicu da ste bili angažirani i u hrvatskoj vojsci. U svijetu sporta imamo još domoljuba, a jedan od njih je svakako i izbornik nogometne reprezentacije Zlatko Dalić. Koliko je domoljublje važno i doprinosi težnji za uspjesima reprezentacije?
Tucak: Vidimo da ima nekakav pozitivan nacionalni naboj u svim tim našim sportovima. Mislim da je to krucijalno. Bez ljubavi prema svojoj državi, zastavi, grbu – nema ničega.
Mislim da, bez te ljubavi koju imaš prema svojoj državi, prema svojoj zastavi, prema svojom grbu nema ničega. Možeš biti dobar igrač i dobar trener i dobar fizioterapeut i dobar liječnik, ali ako nemaš tu ljubav, ono što ja osjećam kad dolazim na pripreme…
Rekao sam u nekoliko navrata – igrač koji to nema, ne treba igrati u Hrvatskoj. Onaj koga moliš da dolazi na pripreme ne treba biti dio hrvatske reprezentacije, niti bilo koje druge, ali pričam sad o našoj zemlji.
Ali uvijek igračima ističem sportsko, fair-play ponašanje, poštivanje suparnika, to je ono čega mora biti na istoj razini kao i ta ljubav prema svojoj državi. Prema tome samo tako možemo biti pravi promotori svoje zemlje i sporta. Jer bilo koji sportski rezultat, koliko god bio grandiozan, ako je zasjenjen nekim ponašanjem van bazena, onda on nema takvu težinu.
Meni je drago da su moji momci, osim što su vrhunski u bazenu, takvi i van bazena. Nećete čuti o njima ništa loše, samo da su završili fakultet ili da su uzorni obiteljski ljudi, na to sam strašno ponosan.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
