Ana Penić: ‘Smeta im karnevalski krnjo, ali ne i Hrvati zapaljeni i spaljeni tijekom devedesetih’

Foto: Vilim Karlović, www.vilimbook.com/Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

“Mene cijeli taj ritual podsjeća na nešto mnogo strašnije i tragičnije; na Hrvate koji su zapaljeni i spaljeni tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća – samo zato što su bili Hrvati i katolici. I do dana današnjega, bar koliko mi je poznato, nitko zbog toga – nije „lociran, identificiran, transferiran“ niti kažnjen!”, napisala je Ana Penić u članku objavljenom u “Glasu Koncila” prošle godine, kad se digla prašina zbog spaljene lutke Milorada Pupovca. Prenosimo ga povodom buke koja se digla zbog spaljivanja krnje u Imotskom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> HRejting: 63,7% ispitanika protiv udomljavanja djece od strane homoseksualnih parova, evo kako su se izjasnili prema stranačkim preferencijama

> (VIDEO) Evo zašto je Stazić sa gay parom postao krnjo u Imotskom

> Dr. Markić: ‘Neka HDZ i SDP osnuju povjerenstvo s Milanovićem na čelu i svake godine izdaju listu podobnih i nepodobnih krnja’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Nisam ljubitelj karnevala. Nekada, još u Jugoslaviji, u zbornici bi, onako, usput, pomalo sarkastično, bilo komentara u stilu: „Bolje bi bilo da neki skinu maske bar toga, karnevalskog dana“. Ipak, bilo mi je simpatično vidjeti kako su naši učenici (radila sam u velikoj školi) bili kreativni i za karneval bi pustili mašti krila, ali nikada, nikada nisu bili vulgarni. Na kraju karnevala zapalili bi krivca za sve svoje probleme: ocjenu – jedinicu!

Nikada mi nije drago vidjeti da se javno, teatralno, bilo što pali, uključujući ono što se događa na demonstracijama u velikim europskim gradovima. Zaista se grozim kad vidim da se na maskenbalu pale lutke ljudi, bilo mrtvih, bilo živih. Maskenbal, kao pučki način „opuštanja“ uvjerena sam, ostatak je poganstva i zapravo ne pripada kršćanskoj kulturi. Mogu razumjeti osobe koji se osjećaju povrijeđene kad vide lutke nalik na njih, kako gore…

Ali – mene cijeli taj ritual podsjeća na nešto mnogo strašnije i tragičnije; na Hrvate koji su zapaljeni i spaljeni tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća – samo zato što su bili Hrvati i katolici. I do dana današnjega, bar koliko mi je poznato, nitko zbog toga – nije „lociran, identificiran, transferiran“ niti kažnjen! Stjepan Penić, ubijen je i zapaljen 6. kolovoza 1991. u Dalju, a Cecilija Grgić, časna sestra milosrdnica i Filip Lukenda, katolički svećenik, zapaljeni su i izgorjeli 12. svibnja 1995. u Presnačama, mjestu pored Banja Luke. I Stjepana Penića, i s.Ceciliju i vlč. Filipa ubili su Srbi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Smrt zapaljenih i ubijenih Hrvata strašna je i jeziva!

Moj stric, Stjepan Penić je 1991. zapaljen je i ubijen u Dalju, samo zato što je bio Hrvat. Po svjedočenju njegove supruge Marije, njega su iz kuće, koja bila u srpskom dijelu Dalja, odveli Srbi u srpski logor u selu, ali su ga sutradan nakratko pustili da se oprosti od obitelji. Bio je vidno uplašen kad se vratio kući i svojoj je supruzi rekao: “Maro, vidjet ćeš, oni će me ubiti, jer znaju, ako me ostave živa, sve ću zapisati što su radili i kako su s nama postupali. Ali, ja im opraštam!“ Moj stric je unaprijed oprostio svojim ubojicama! Ponovno su ga odveli, ubili, zapalili još živog… Strina, kao i cijela obitelj Penić, uključujući braću, sestru i nećake, oprostili su ubojici (ili ubojicama?!), premda je to „ogledni primjer“ ubojstva iz mržnje. Jer – jedina krivica Stjepana Penića, novinara Hrvatskog radija Vukovar i mentora Siniše Glavaševića bila je što je bio – Hrvat, katolik…! Tek je tijekom mirne reintegracije njegovo tijelo svečano i dostojanstveno pokopano na katoličkom groblju u Dalju. Na pokopu nisam vidjela ni jednoga novinara današnjih srpskih NOVOSTI, niti ijednog s TV i iz medija poznatijeg srpskog političara iz Hrvatske, niti sam našla tekst objavljen u „Novostima“ niti ikakvu izjavu srpskih političara kao znak žalosti i suosjećanja zbog nevine žrtve mržnje ovog Hrvata i katolika. Ako je negdje objavljen, ili na neki drugi način zabilježen i sačuvan (videom ili kazetofonom), molila bih da mi se fotokopija dostavi a pogotovo ako postoji, snimka političara srpske nacionalnosti u hrvatskoj vladi, da u Dalju stavlja vijenac na njegov grob..

Tako bismo slikom i rječju i vidjeli koliko se u slobodnoj Republici Hrvatskoj poštuje nevina žrtva osobe koja je ubijena samo zbog svoje hrvatske nacionalne, te katoličke vjerske pripadnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Smrt zapaljenih i ubijenih Hrvata u Banja Luci 12. svibnja 1995. strašna je i jeziva! I ponovno, koliko znam, nitko za taj zločin dosad nije osuđen. Nije mi poznato je li ikada ijedan novinar srpskih NOVOSTI tu tragediju komentirao. Ponavljam…Ako je, neka mi pošalju fotokopije, bit ću zahvalna. Sa svoje strane, poučeni Evanđeljem i pozvani od svojih biskupa, mi opraštamo! 12. svibnja 1995. Srbi banjalučkog kraja su kao odmazdu za akciju hrvatske vojske „Bljesak“ zapalili u župnom dvoru časnu sestru Ceciliju Grgić i župnika Filipa Lukendu u mjestu Presnače, pored Banja Luke, a prostranu crkvu do temelja razorili. U to vrijeme na području banjalučke biskupije uopće nije bilo „borbenih djelovanja “ kako se to neutralno kaže. Činjenica je – katolička časna sestra i jedan katolički svećenik živi su zapaljeni…! Kao dopisnica katoličkog mjesečnika „Veritas“ bila sam 2000. godine na zgarištu župnog doma i na ruševinama crkve u Presnačama, kad je rođena sestra s.Cecilije –prvi put vidjela mjesto smrti svoje sestre, mučenice. Bolno je zaplakala, i svojim suzama i poljupcima natapala fotografiju svoje sestre, mučenice, čija je fotografija izložena u prostoriji bivšeg župnog dvora. Donijela je punu košaru crvenih ruža i stavila ih ispred fotografija svoje sestre i vlč. Filipa, koji je bio kršteni kum njezinu sinu. Za „Veritas“ mi je izjavila da svim srcem, unatoč neiskazivoj boli, oprašta ubojicama svoje sestre i kuma svoga djeteta…

Slavimo i „8.mart – Dan žena“. Nigdje nisam vidjela da hrvatske feministice časte dosljednost i ponos časne sestre Cecilije, koja je odlučila riskirati svoj život i zaštiti nevine ljude, žene, starce i djecu, i zbog toga je živa zapaljena, u župnom dvoru mjesne katoličke crkve koja je tada razorena. Ona je svoju ženstvenost, dostojanstvo i sve svoje sposobnosti darovala Isusu, Zaručniku djevica i dragim, jednostavnim, ugroženim ljudima, Hrvatima, katolicima u banjalučkoj biskupiji. Cijena te dosljednosti bila je smrt. Žena, Hrvatica, vjernica, djevica….mučenica.

Za hrvatske i svjetske feministice ona je, predmnijevam, bezvrijedna! Za nas, ona je svetica!

Vlč. Filip Lukenda, s.Cecilija Grgić, Stjepan Penić, ubijeni i zapaljeni Hrvati, za novinare u javnom medijskom prostoru Republike Hrvatske, za hrvatsko pravosuđe (i one u Republici Srpskoj) posve su nevažne osobe. Ne postoje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zato bi bilo pohvalno da hrvatski umjetnici, dramatičari, kipari, slikari, glazbenici, svojim talentom ovjekovječe njihove nevine žrtve. A biblijska istina je da su nevine žrtve – neprocjenjive! Jer samo nevine žrtve, pridružene nevino osuđenom i ubijenom Isusu, Jaganjcu Božjem, otkupljuju svijet!

I zato su vrijedne naših sjećanja!”

**Ana Penić je suradnica Veritasa koja neprekidno već više od 20 godina piše svoje osvrte i kolumne. Nije se mirila s komunističkim “zatvaranjem Crkve u sakristije” već je, mijenjajući nekoliko pseudonima, pisala o aktualnim temama u Crkvi i svijetu.

 *Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.