“Supruga mi kaže da radim kao prije, s razlikom da sada više nemam godišnji odmor. Radim desetak sati dnevno na nekoliko razboja. Profesor emeritus sam na Medicinskom fakultetu, a s obzirom da imam sedmero unučadi, morao sam opet ući u poduzetništvo i imam firmu koja surađuje s jednim južnokorejskim poduzećem. Dobro mi ide ta firma, ali poruka je za poduzetnike da mi je trebalo pet godina krvavog rada da ona počne donositi dobit.”, počinje svoj razgovor s Draženom Ciglenečkim za Novi list HDZ-ov veteran Andrija Hebrang, te nastavlja:
“Brojni su neriješeni problemi sa Srbijom, a ja kao nekadašnji veliki pobornik Europske unije uvijek se strogo držim rečenice iz rezolucije 1481. Vijeća Europe koja govori da pomirbe nema bez istine. Sa Srbijom pomirba nije moguća zbog gomile laži i zato mi je neshvatljiva izjava europskog povjerenika za proširenje Hahna da bi dobro bilo staviti moratorij od šest mjeseci na teme iz prošlosti Hrvatske i Srbije. Sad nas, eto, iz Bruxellesa uče da bi istinu trebalo zakopati makar na pola godine. Nisam za to.”
O priznanju Srbije za vojnu agresiju na Hrvatsku
“Trebalo je pripremiti više tema i postaviti ih Vučiću kao uvjet za bolje odnose, a praktično se sve tiču istine. Nužno je da Srbija prizna vojnu agresiju na Hrvatsku, koja je neosporna, a iz toga bi trebala proizlaziti i formalna Vučićeva isprika. Svi se agresori moraju ispričati, tako je uvijek bilo. Nadalje, potrebno je progovoriti o zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Mi više ne možemo tajiti da je u srpskoj agresiji ubijeno osam tisuća hrvatskih civila, od čega su natpolovična većina žrtava bile žene i djeca. U Srbiji je bilo 70 logora u kojima je bilo zatočeno 30 tisuća hrvatskih građana i o tome se mora objaviti istina. Svakako se treba i procijeniti ratnu štetu i tužbom je naplatiti od Srbije. Kako Srbija još drži pod okupacijom dio hrvatskog teritorija, Vukovarsku adu, to se mora riješiti. Status Hrvata u Srbiji ispod je razine bilo koje nacionalne manjine u Europi i mora ga se brzo poboljšati. Tu je i tema žrtava ustaškog logora Jasenovac, kojih broj Srbija falsificira i u izložbi u UN-u. Međunarodna komisije bi trebala konačno utvrditi što se zbivalo u Jasenovcu, a znamo da su i komunisti po završetku Drugog svjetskog rata tamo pokapali žrtve svojih zločina. Zločinac Broz zato nikad nije htio posjetiti to mjesto. Hrvatska se puno puta ispričala za zločine koje je počinila NDH, ali broj žrtava je iznimno važan. Zar doista zavrijeđujemo da nas se optužuje i ponižava u UN-u? Sve što sam naveo trebalo bi ući u dugoročan, precizan sporazom sa Srbijom, bez toga ne može biti dobrih odnosa naših država.”
O ratnoj odšteti
“Do 1998. bilo je faktično ratno stanje i to realno nije moglo biti na dnevnom redu. Zatim je 2000. na vlast došla lijeva opcija, kojoj obrana nacionalnih interesa nije padala na pamet. Štoviše, radili su sve suprotno. Sjetite se samo Račanovog parafa na sporazum o podjeli Savudrijske vale. Desna domoljubna opcija vratila se na vlast 2004. i imali smo velike ambicije vezano za objavu kompletne istine kao podloge za odnose sa Srbijom. No, istovremeno smo započeli pregovori s EU, iz koje su nam rekli, a Ivo Sanader prihvatio, da ne otvaramo te teme dok ne postanemo članica, kad bi naša pozicija, kao dijela jedne snažne asocijacije, bila puno čvršća. Nažalost, Unija nam nije dala podršku za ova pitanja nakon što smo stekli članstvo. Dakle, uzdaj se u se i u svoje kljuse. Nacionalne interese moraš štiti sam, jer i drugi to čine. Premijer Plenković prvi je progovorio o ratnoj odšteti i na tome mu zaista od srca čestitam.”
Izračuni ratne odštete
“Bila je, sjećam se, jedna vladina komisija koja je izbacila tragikomičan podatak da je srpska agresija nanijela Hrvatskoj štetu između 40 i 60 milijarda dolara. Računali su samo izravnu štetu, ali neizravna je daleko veća. Ne smije se u obzir uzeti samo vrijednost objekata srušenih srpskim granatama. Što je s BDP-om koji osam godina, zbog rata, nije rastao nego padao? U ratu smo izgubili između sedam i devet godišnjih BDP-a. Do tog je podatka došla je jedna stručna, nevladina skupina koju je oformio Slobodan Praljak, čovjek koji je imao brojne interese. Moje je područje u skupini bilo izračun šteta u sektoru zdravstva, a, naravno, pratio sam i što su ostale kolege utvrdile u svojim resorima. Uglavnom, ukupna ratna šteta, izravna i neizravna, iznosi 250 milijarda dolara. To je logična cifra, pa samo smo, zato što osam godina, zbog srpskih tenkova, skoro da nije bilo turizma izgubili barem 40 milijarda dolara. Bez koliko smo tek investicija ostali jer strani poduzetnici nisu htjeli ulagati u ratnu Hrvatsku i danas smo po razvoju pri dnu EU?”
O Vučiću i odšteti
“Tko je nama Vučić, sudionik agresije na Hrvatsku, da bismo brinuli o tome? Da mu se naklonimo i ne pitamo ga ništa o tome kako je poticao četničke zločine nad Hrvatima? Ne može Vučić nikako biti ravnopravan nama, on je agresor, mi smo žrtve.”
” Valjda je mislio da ga ne očekuju razgovori o ratnoj odšteti. Ali, premijer je rekao da će otvoriti i tu temu i nadam se da će tako biti. Ne možemo dopustiti da nekažnjeno prođe, primjerice, raketiranje i rušenje 14 hrvatskih bolnica, što spada među najteže ratne zločine. Usput, Državno odvjetništvo nije podiglo optužnicu niti protiv jednog srpskog zapovjednika koji je naredio raketiranje i granatiranje bolnica u Hrvatskoj, kao niti protiv čuvara u logorima u Srbiji, u kojima je najmlađa hrvatska žrtva imala šest mjeseci, a najstarija preko 90 godina.”
“Bez istine, ponavljam, nema pomirbe. Osobno bih jako volio pomirbu sa Srbijom, ali Hrvatska mora inzistirati na istini umjesto da je i dalje mete pod tepih.”
O Tuđmanovoj ideji pomirbe
“Tuđmanov je prvi korak bilo ujedinjavanje pristaša jugoslavenske diktature i novih demokratskih političara. Vjerovao je u tu pomirbu, jer je sam u sebi pomirio te dvije strane. Ali, bivši komunistički političari ušli su u pomirbu s figom u džepu i radili su protiv Tuđmana, organizirano i s puno vještine. Manolić i Mesić su, opstruirajući rad Sabora, pokušali državni udar protiv Tuđmana.”
Na primjedbu da bi se to danas zvalo političko preslagivanje Hebrang ističe: “Je, ali 1994. je trećina Hrvatske bila okupirana. Ako u parlamentarnoj demokraciji u ratu netko pokuša državni udar, toga se kazneno progoni.”
Misli li da bi Manolić i Mesić trebali biti predmet kaznenog progona Hebrang ističe “Trebala je Hrvatska u tom trenutku pitati njih dvojicu koji su im motivi rušenja vlasti. Analizirao sam njihove motive i zaključio da je to bilo zaustavljanje priprema za oslobođenje zemlje, koje su započele 1994. Siguran sam da je to bilo u pitanju. Diktatorski političari, koji su Tuđmanu pristupili s figom u džepu, nadali su se da će se Jugoslavija očuvati makar kao konfederacija. Kad je to propalo, htjeli su barem blokirati oslobađanje Hrvatske, to je moje mišljenje. Rušenje Tuđmana su, doduše, objašnjavali borbom protiv njegove politike prema BiH, ali ranije se uopće nisu suprotstavljali toj politici. Odjednom su se toga sjetili.”
> Marija Peakić Mikuljan: Izlazim iz članstva HDZ-a zbog sramotne kulturne politike
O odlasku Zdravka Gavrana i Marije Peakić Mikuljan
“Bio sam 20 godina u vodstvu HDZ-a, posljednjih šest to više nisam. Stoga o HDZ-u mogu govoriti na osnovu razdoblja u kojem sam bio u stranačkom vodstvu i današnjih rasprava s ljudima. HDZ-u se dogodila velika, velika transformacija. HDZ je bio utemeljen kao domoljubna organizacija s glavnim ciljem zaštite nacionalnih interesa, koja se dokazala osnivanjem i obranom države. Te dvije funkcije HDZ je savršeno odradio. Kasnije su stizale krize, ali je HDZ i u doba Sanadera okupljao ljude kojima je država bila ispred svega. Nažalost, ovaj sadašnji HDZ okreće se prema lijevo-liberalnim vjetrovima koji pušu zapadnom civilizacijom i državu potiskuju u drugi plan, a u prvom su međunarodne organizacije, transgranične suradnje i slične floskule. Pokazat će se da je to kratkog vijeka jer ne predstavlja rješenje, ali HDZ je, kažem, skrenuo u te lijevo-liberalne vode. Lijevo-liberalni HDZ nije stranka onih koji su u njoj od početka i zato neki odlaze.”
O današnjem HDZ-u
“Današnji HDZ nije Tuđmanova stranka. Definitivno to nije. Kad bih danas odlučivao hoću li krenuti u politiku, ne bih to učinio. A s Tuđmanom sam krenuo.”, ističe Andrija Hebrang.
Cijeli intervju možete pročitati na stranicama Novog lista.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
