Ulazimo u došašće.
Zagreb će ponovo upaliti sve svoje lampice, otvoriti klizalište i pustiti narod širom svijeta da ukliže sretno u Novu godinu.
Nastat će žamor po ulicama stranjskih ljudi, ludilo u dućanima, glad na ulicama.
Sa štandova će treštat zvončići, Seve i Maja. Širit će se miris masti s vrućih uštipaka. Smišljat će se prigodne rečenice za blagdane. Blinkat će parole iznad dućana.
Jer, ne čekaju svi Istog. Nečiji dolazi i 22 prosinca.
Vrijeme je to kad svatko na svoj način počinje graditi štalicu u vlastitom srcu za dolazak svog malog Isusa.
Malo će toga od ovih dana, čini se, ostati u sijećanju. A kome se i dade dugo plakati, pogotovo kad nastane sveopće veselje.
Pozva me kolegica u grad. Cirkus je, izgleda već stigao.
Pa, general je sam sebi presudio – reče mi, dok briše mast koja joj curi niz bradu i slasno guta kobasicu sa štanda. U paklu će završiti, sigurna sam – mumlja punim ustima.
Izgleda mi kao da ju je upravo ova kobasica prosvjetlila. I kako je uopće unio otrov u zatvor – nastavlja.
Upitala bih je, onako dok lovi zrak, je li joj još išta ostalo od toga dana? Je li je dotaklo nešto u njegovim posljednjim riječima? Je li razmišljala o nepravdi koja gnječi prsa u zatvoru tolike godine? Je li imao ovaj čovjek svoju obitelj?
Pitala bih je: Je li promislila o onome što je čovjeka dovelo do ovog čina? Je li imao neke planove za Božić? Je li bio usamljen? Je li osjećao izdaju vlastitog naroda?
Pitala bih je, je li znala o njemu išta prije ovog jučer? Je li razmišljala ikad gdje su sada oni koji su se borili, kako bi ona slobodno rastezala taj komad mesa? Je li mu gledala u oči i ruke dok je ispijao otrov?
Svašta bih je pitala, ali ne stignem, ne hvata zrak.
Gledam je i razmišljam:
Znam i ja sestro za grijeh samoubojstva. Nego, ne znam kako bih dušama donosila Svjetlo, da ga ne počinu.
Znam još i bolje od tebe ljude smještati po krugovima pakla. Evo, upravo razmišljam kud bih sad s tobom, ovako masnom od božičnog sajma. Nego, ne znam kako bi te smjestila u Raj.
Ako se bojiš za njegovu dušu, moli za nju – ipak uletim.
Bog zna, ne znamo ni ti ni ja, dokud je tko stigao sa gradnjom svojih jaslica.
Možda ih je general skroz izgradio i čekao dan kad će se Isus nastaniti u njima. Ili ih je tek počeo graditi…
Znamo tek, da Ga nije planirao ugostiti u svojoj tamnici.
Ali sekice moja, zar od svega što se zbilo toga crnog dana, ti i dalje razmišljaš o otrovu koji nam već odavno netko daje piti.
Zar i ti dok se upravo sama truješ, sudiš jednoj duši koja više nije s nama i umjesto Boga joj tražiš mjesto i na onome svijetu.
I to sve onako usput, dok ti se krabi mast s usta.
Zar nam taj crni dan nije bio svima jasni poziv na obraćenje. Da se ne drečimo i ne slinimo za kobasicom sa štanda, da shvatimo da ovo nisu blagdani kojima darivamo stvari, nego da konačno nastanimo Isusa u čistim srcima.
Onoga koji liježe u jaslice i obećaje nam na onoj gori, da ćemo jednog dana gledati u Oca pravednosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
