Nije li posao da služi čovjeku, a ne obratno? Nije li rad da čovjek dostojno od njega živi?
O kakvim životnim vrijednostima možemo govoriti, ako nam je društvo uređeno tako da jedan čovjek osim što sve češće radnim danima radi od jutra do navečer, odlazi i nedjeljom na posao, a za drugog čovjeka posla uopće nema. Pate i jedan i drugi, a ne razumiju se. I nijedan se ne može ostvariti. Prvi, jer je iščupan iz obitelji, a drugi jer nema priliku za afirmaciju.
Ne sjećam se svega iz djetinjstva, ali se jako dobro sjećam onih vraćanja iz škole kada bi me dočekao miris toplog ručka koji se širio iz kuhinje. Sjećam se i misli koja mi je strujila kroz glavu: Moja mama je danas na godišnjem odmoru! Srce bi mi titralo od radosti.
No, sjećam se dobro i početka sastavka jednog djeteta iz škole: Moja mama je jako pametna i jako zaposlena…mene čuva teta koja me jako voli…
Njegova mama je ponosno pokazivala uradak drugim mamama, diveći se vlastitom uspjehu na poslu, ni ne znajući da joj je dijete izgovaralo te riječi sa suzama u očima, te je za majčin dan pričalo o nečijoj tuđoj mami.
Svijet nam sugerira „uspjeh“ izbivajući iz vlastitog doma do navečer kako bi se ostvarili. Za ovo postići moramo imati druge osobe kojima ćemo povjeravati djecu na čuvanje i koje će voditi računa o čistoći našeg doma.
No stvarnost nas goni na neprestano razmišljanje, potiče nas da tražimo smisao života kojim živimo, te se pitamo: Možemo li se ostvariti na poslu, a da ne zanemarimo ono prvotno, biti očevi i majke svojoj djeci.
Koji bi bio smisao rada nedjeljom? Skupo ljetovanje u nekoj drugoj državi? Nedostatak sati kroz tjedan? Da zaradimo za nedjeljni ručak u restoranu, jer nam se ne da kuhati?
Za neke poslove uistinu ne postoji baš nikakav razlog da se obavljaju nedjeljom.
Bojimo se da će propasti zarada. Spominjemo stalno postotke i razne izračune isplativosti rada nedjeljom, a da se pritom nitko ne sjeti ukalkulirati u taj izračun svu onu djecu koja se ne stignu ni začeti, niti ono dijete kojemu fale roditelji svaki dan, pa i nedjeljom. Tko će mu vratiti djetinjstvo.
“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Mt 1,28)
Danas često možemo vidjeti čovjeka u grču, s podočnjacima i glavom u dlanovima kako se bori protiv dana, kako se brine za budućnost i kako kalkulira s podizanjem obitelji.
Slika je to prestravljena čovjeka koji više i ne voli ono čime se bavi, čovjeka koji uistinu više nema vremena ni za obitelj, ni za prijatelje, nervoznog čovjeka koji ne nalazi mir. Posao mu je nadređen i guši ga.
Čemu mu onda plaća?
Koliko puta smo čuli žaljenje: Ostavio sam ovoj firmi najbolje godine svog života. Prošlo mi je vrijeme, ostao sam sam. Po cijele dane sam dolazio i vikendima i koga sad briga za mene, a volje za život više niotkud.
Raznim bjesovima preko tjedna dozvoljavamo da nas gone i zabavljaju na razne načine kako bi nas odvratili od istine. Zar i nedjeljom da ostanemo bez nje.
Čovjek je vrijednost, cjelovito biće. Osim društvene i intelektualne sastavnice ima i onu duhovnu, da spozna otkud je došao i kamo ide. Ima svoj cilj. Muškarac u svojim najboljim godinama se želi također ostvariti i u ulozi oca, a žena u ulozi majke. Zar to jednom društvu ne bi trebao biti prioritet?
U uvjetima kakve imamo je gotovo nemoguće preko tjedna okupiti cijelu obitelj za zajednički stol.
Ostaje nam nedjelja, dan kad svi posjedaju za obiteljski stol i namještaju se pričati priče iz svojih kutaka. Ne dajmo tu dragocjenost nemirnom duhu! Svačije dijete ima pravo na ovakav razgovor s majkom i ocem. I svaki muž i žena imaju pravo provesti dan jedno drugom.
Različiti živimo u državi različitih uvjerenja, ali u jednom bi morali biti složni, a to je dopustiti čovjeku pravo na odmor.
Svatko ima pravo svoj dan za odmor urediti osobno kako želi. Može i dalje živjeti u stresu i raditi planove za slijedeći tjedan, nitko mu ne smeta.
No, ako mu u tom njegovom planiranju pada na pamet uključiti i drugog čovjeka, mora znati nešto važno:
Ljudi živi obiteljske vrijednosti. Nedjeljom započinju dan odlaskom na sv. Misu. Poslije se okupljaju i nalaze i sa ostalim članovima svoje obitelji. Mole, druže se i časte.
Nema uspjeha i vrijednosti na ovom svijetu koja bi mogla biti iznad potreba obitelji. Sve na svijetu je poradi nje i zbog nje. Obitelj se ne bi trebala prilagođavati društvu, nego društvo obitelji. Čovjek se najprije ostvaruje u obitelji, a onda na poslu.
I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. (Post 2,2).
Svaki put kad vidim svoju prijateljicu koja mora ostaviti svoju djecu nedjeljom i to za istu plaću kao i ostalim danima, znam da moram nešto kao pojedinac učiniti:
Nisam zakonodavac, da mogu donositi zakone. Nisam poslodavac, da mogu zatvoriti vrata svoje firme nedjeljom, ali sam kupac i mogu odlučiti: Moja kupovina mora završavati u subotu.
Jer nedjelja je posvećeni dan i daje smisao onim danima prije njega. Bog želi da se naše obitelji sastanu s Njim u taj dan, da se odmore.
Zar da budemo prepreka ovom susretu?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
