Unatoč tomu što su engleski, francuski i njemački službeni jezici u svim izvršnim tijelima EU, i što bi trebali biti ravnopravni, kritičari ističu da je 88 posto sadržaja na europskim službenim portalima samo na engleskom. Godine 1986. 58 posto svih dokumenata izvorno su pisani na francuskom, a 2008. godine 72 posto dokumenata izvorno su pisani na engleskom, koji je de facto postao službeni jezik Europske unije. Unatoč tome što Europska komisija godišnje troši više od 1,1 milijardu eura na prijevode, i zapošljava oko 2500 prevoditelja, mnogi engleski dokumenti ostaju neprevedeni, pogotovo ako je riječ o manjim jezicima.
Glavni direktor u Upravi za prevođenje Europske komisije, Juhani Lönnroth, objasnio je da sa sadašnjih 27 članica i 23 službena jezika postoji 506 mogućih kombinacija za prijevod, primjerice, s malteškog na mađarski ili sa slovenskog na španjolski. Taj će se broj sa svakim proširenjem povećavati.
Jezična politika Haaškoga suda, u prvom desetljeću trećeg milenija
Vrlo opasan presedan za Hrvatsku postavio je Haaški sud kada je jednostavnom administrativnom odlukom jedne činovnice poništio postojanje zasebnog hrvatskog jezika.
Jezičnu politiku Haaškoga suda na dnevni je red stavio srpski ratni zločinac Vojislav Šešelj kada je, sasvim ispravno, zatražio da mu se svi dokumenti i sve optužnice prevedu na njegov srpski jezik, i to na ćirilici, na što bi kao srpski optuženik, naravno, trebao imati pravo.
Ratni zločinac Vojislav Šešelj svojim zahtjevom Haaškome sudu u studenom 2004. godine da svi njegovi dokumenti, optužnice i ostali spisi vezano uz njegovu optužnicu trebaju biti prevedeni na srpski jezik i to na ćirilici na što kao srpski optuženik ima pravo i time je stavio dotadašnju jezičnu politiku Haaškog suda stavio pred ispit. Haaški je sud taj njegov zahtjev odbacio 22. studenog 2004. godine i to odlukom tužiteljstva koji je potpisala tzv. stručnjakinja za jezik, Hildegard Uertz Retzlaff, i tom prilikom je iznijela svoje obrazloženje:
… U jezikoslovnom smislu srpskohrvatski se ne može razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskoga ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se „srpski“, „hrvatski“ i „bosanski“ tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih „različitih jezika“ potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnoga, stajališta bezvrijedne.
Sudski procesi na Haaškom sudu vođeni su do tada na engleskom jeziku, ali od tog datuma, Haaški sud svim bosansko-hrvatsko-srpskim optuženicima i svjedocima pruža prevoditeljske usluge samo na bosansko-hrvatsko-srpskom jeziku (novokomponirani jezik po Haaškome sudu).
Put prema uvođenju tzv. bosansko-hrvatsko-srpskog jezika u Zagrebu
U Zagrebu je 15. lipnja 2007. u organizaciji Ureda za ljudska prava Vlade RH i Međunarodnog centra za migracijsku politiku (ICMPD), održana trodnevna regionalna konferencija na temu ‘Upravljanje prikupljanjem podataka i informacija’. Suorganizator te konferencije je bila hrvatska Vlada. Pa unatoč tome što se konferencija održavala u Zagrebu, radni jezik bio je engleski, a u službenom programu koji je bio objavljen, naznačeno je da će sva izlaganja biti simultano prevođena i na ‘bosansko-hrvatsko-srpski’.
Vladin ured RH bio je suorganizator skupa, i to njen Ured za ljudska prava, pa se postavlja logično pitanje zašto se u službenoj korespondenciji upotrebljavalo ime nepostojećeg „Bosnian-Croatian-Montenegrin-Serbian“?
Nastavak u Bruxellesu
Na idućoj konferenciji koja je održana 22. veljače 2008. u Bruxellesu u organizaciji Centra za studije europskih politika (CEPS), Juhani Lönnroth, glavni direktor u upravi za prevođenje Europske komisije, javno je postavio pitanje zasebnosti hrvatskog jezika. On je istaknuo: „Nije uvijek lako utvrditi što to definira zasebnost nekog jezika, čak i prije negoli mu se dodijeli status službenog jezika Europske unije. Je li hrvatski doista različit jezik od srpskog, ili je to isti jezik koji se piše drugačijim pismom? Je li albanski koji se govori na Kosovu različit od albanskog koji se govori u Tirani?
Ovo su politički vrlo osjetljiva pitanja. Jezik i moć su vrlo blisko povezani. Kroz povijest na primjer, totalitarni režimi nisu bili željni svoja pučanstva učiti druge jezike osim onoga vladajućeg staleža. (Euobserver, 25. 2. 2008.)
Ovakva sugerirana pitanja Glavnog direktora Jezične službe Europske komisije automatski su naslućivali i potragu za određenim rješenjima u vodećim tijelima. Sugeriran je naime pronalazak ‘znanstvenog’ rješenja u klasifikacijama između hrvatskog, srpskog, bošnjačkog, crnogorskog ili službenog nametanja nekog (kompromisnog) rješenja koje bi pokrivalo Hrvate, Srbe, Bosance i Crnogorce?
U slučaju da se hrvatskom jeziku iz ‘osjetljivih političkih’ razloga i formalno ‘dodijeli’ status službenog jezika, postoji opasnost da kasnije, u praksi, ipak bude nametnuta neka vrsta hibridnog srpsko-hrvatskog?
Teren političkog osporavanja samobitnosti hrvatskoga jezika već je pripreman jer je jedan veći broj sveučilišta u zemljama zapadne Europe već zauzimao stajalište da hrvatski ne postoji kao zaseban jezik na njihovim katedrama slavistike koje imaju hrvatski jezik, a on se redovito povezuje sa srpskim i predstavlja kao hrvatskosrpski.
U tim Sveučilištima to inzistiranje na hrvatskoj jezičnoj posebnosti često je prikazivano kao primitivno „nacionalističko” bogohuljenje.
Unatoč toga u nekim zemljama istočne Europe kao Ukrajini i Poljskoj hrvatski jezik je uvijek izučavan kao poseban jezik, pa je čak i diplomatska škola u Moskvi svojim diplomatima zasebno predavala hrvatski, a zasebno srpski, što je bio slučaj i na mnogim sveučilištima na Sjevernoameričkom kontinentu i Australiji.
Reakcije o jeziku u EU parlamentu prilikom prisutnih pregovora Hrvatske
Tijekom izlaganja hrvatske ministrice pravosuđa Ane Lovrin u Europskom parlamentu u ožujku 2007. godine, slovenski zastupnik Jelko Kacin simbolično je hrvatskoj ministrici htio postaviti jedno pitanje na hrvatskom jeziku, s obzirom na to, kako je rekao, da će uskoro (hrvatski) postati službeni jezik EU.
Na to je oštro reagirao britanski zastupnik Charles Tannock:
Ne mislite nas valjda opterećivati troškovima prevođenja na bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski? Zemlje Zapadnoga Balkana trebale bi prihvatiti jedan službeni jezik koji svi razumiju, srpskohrvatski!
Charles Tannock je to dodatno obrazložio: „S 27 članica imamo 23 službena jezika, dok Vijeće Europe s 46 članica ima samo dva, a UN sa zamalo 200 članica tek šest. Naravno, spise treba prevoditi na službene jezike svih zemalja članica, no govorne jezike u Europskome parlamentu treba ograničiti na engleski, francuski i njemački“.
Tannock kaže da bi prihvaćanjem jednoga službenog jezika umjesto zasebnog bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, Europska unija izbjegla velike troškove prevođenja na četiri jezika koji su ionako, kako mi kažu, 90 posto jednaki.
Europski izvjestitelj za Hrvatsku Hannes Swoboda podnio je izvješće EU parlamentu 27. 1. 2010.
Tijekom pristupnih pregovora Hrvatske za članstvo u EU, ponovno je postavljeno pitanje od nekih zastupnika vezano uz posebnost hrvatskog jezika, pa je tako europski izvjestitelj za Hrvatsku Hannes Swoboda podnio 27. 1. 2010. vanjskopolitičkom odboru Europskog parlamenta izvješće o napretku pristupnih pregovora Hrvatske s Europskom unijom.
Nekoliko dana prije izvješća, dvije zastupnice u Europskom parlamentu, Njemica Franziska Katharina Brantner i Nizozemka Marije Cornelissen, podnijele su zahtjev na tekst izvjestitelja u kojem traže da se, radi proračunske uštede, umjesto zasebnog hrvatskog jezika razmisli o uporabi zajedničkog srpsko-hrvatskog u kome ističu:
Europski parlament skreće pozornost na činjenicu da je originalni srpsko-hrvatski jezik sada podijeljen u razne službene jezike u nekim zemljama potencijalnim kandidatima.
Troškovi prijevoda i tumačenja znatno utječu na proračun institucija EU-a te poziva Komisiju da zajedno s hrvatskim vlastima prije pristupanja pronađe primjeran aranžman glede hrvatskog jezika koji ne će sprječavati kasnije zaključivanje sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU-a.
Tekst ovog amandmana polazi od tvrdnje da je ‘originalni srpsko-hrvatski’ sada ‘podijeljen’ u razne službene jezike i ignorira povijesnu istinu da nikada nije ni bilo nikakvog originalnog ‘srpskohrvatskog’, sve dok on nije u komunističkoj Jugoslaviji umjetno spojen novosadskim diktatom.
Iako Vanjskopolitički odbor Europskog parlamenta, 27. siječnja 2010. nije podržao ubacivanje ovog amandmana u izvješće izvjestitelja Hannesa Swobode, sam Swoboda je ipak naglasio nakon prihvaćanja njegovog izvješća da: Europska komisija treba uspostaviti radnu skupinu jezičnih stručnjaka koji bi našli ne preskupo rješenje koje će poštovati jezične raznolikosti, ali s druge strane ne treba pretjerivati i dati svakoj zemlji posebnu prevoditeljsku kabinu.
Postavlja se pitanje tko bi prema Swobodinoj sugestiji trebao biti uključen u ‘grupu jezičnih stručnjaka’ koji bi našli ‘ne preskupo rješenje’. O tom pitanju ostaje jedino da bi odluku mogla donositi Europska komisija, po nekomu svom političkom uviđaju.
Ako bi bili u to uključeni ‘neutralni’ zapadni stručnjaci, oni koji već sada na svojim sveučilištima negiraju zasebnost hrvatskog jezika, onda je ishod već predodređen.
Ako bi se uzelo takvo rješenje mogućim onda po istoj logici primijenili bi se kriteriji članice Haaškog suda Hildegard Uertz Retzlaff, na temelju političkih razloga, što bi se moglo naslućivati kao kompromisno rješenje na kome bi inzistiralo Vijeće Europe koje ima zadnju riječ. To bi u provedbi značilo postojanje naroda prve klase i nekih od idućih klasa koje bi morali prihvaćati oni dolazeći u nizu, a što bi bilo protivno temeljnim zasadama Europske unije o ravnopravnosti njenih članica.
NA POLITIČKOJ POZORNICI U HRVATSKOJ SU PROVJERENI „KADROVI“ DETUĐMANIZACIJE
Ivo Sanader, predsjednik Vlade RH, ministar kulture Božo Biškupić, Čedomir Višnjić, ravnatelj Uprave za knjigu i knjižnice i Nina Obuljen Koržinek, pomoćnica ministra i državna tajnica u Ministarstvu kulture RH, a sada ministrica kulture i medija RH (2006. ‒ 2011.)
U to vrijeme uslijedila je potraga za ‘znanstvenim pristupom’ novom političkom jezičnom hibridu – jezik prestaje biti sastavnicom nacionalnog identiteta!?
U to vrijeme zvijezda tzv. slavističkih znanstvenih krugova u zapadnoj Europi, ‘stručnjakinja za jezična pitanja koja se već istakla svojom znanstvenošću’ prvenstveno kad su u pitanju jezici manjih naroda kojima je trebalo oduzeti nacionalni identitet kao sastavni dio jezika i vratiti ih na razinu nekih varijanti jedinstvenog plemensko-zapadno balkanskog jezika.
Ministarstvo kulture RH je dodijelilo sredstva za knjigu Jezik i nacionalizam
Darovito tadašnje Ministarstvo kulture, kao i danas, dodijelilo joj je sredstva za izdavanje knjige Jezik i nacionalizam (izdavač Durieux, 2010.). Kao njeni veliki podupiratelji na ‘znanstvenom polju’ pridružile su se i katedre nekih njemačkih sveučilišta na kojima je Snježana Kordić bila gost predavač kao Ruhrsko sveučilište u Bochumu, Westfalijsko sveučilište Wihelms u Münsteru i Humboldtovo sveučilište u Berlinu.
Financijski pokrovitelji ovoga projekta bile su također dvije njemačke zaklade: Zaklada Allianz Kulturstiftung for Europe i ZFD iz sastava The Civil Peace Service Group (CPS Group). ZDF je kasnije osnovao svoju podružnicu u Beogradu.
Dodatne informacije o Snježani Kordić i njenim aktivnostima vidi poveznicu Wikipedija:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Snje%C5%BEana_Kordi%C4%87
Za njemačke zaklade vidi poveznicu:
https://kulturstiftung.allianz.de/en_EN.html
Forum ZFD poveznica:
https://www.ziviler-friedensdienst.org/en
i https://www.forumzfd.de/en
Snježana Kordić je objavila četiri knjige koje su prevedene na engleski, njemački i španjolski i neke druge jezike u kojima je pisala o svojim istraživanjima s područja jezikoslovlja i jezične politike i standardologije.
U inozemstvu je pored ovih knjiga 1997. objavila gramatiku tzv. srpskohrvatskog jezika za publiku njemačkog i engleskog područja.
- Rezultat njenih ‘znanstvenih’ spoznaja i mišljenja određenog broja zapadnoeuropskih jezikoslovaca koje ona citira o slučaju Hrvata, Srba, Bošnjaka, Crnogoraca da: „se ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika“. Tvrdi da „Nazivi koji pišu u današnjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi …Nacionalni ideolozi forsiraju različita imena kako bi sugerirali da se radi o različitim jezicima…nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika… Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi značile da se radi o nekoliko jezika, što nije slučaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala čitavo jezično područje …Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake.“
- Ona tvrdi da se „jezik instrumentalizira za nacionalističke ciljeve“ te „kako se falsificira prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti“. Pokazuje da „istraživači sa Zapada ističu i u najnovije vrijeme da se jezična politika bivše Jugoslavije uzima u usporedbi s drugim europskim državama i danas za uzor“…
Po izlasku knjiga ‘Jezik i nacionalizam’ je napravila ‘veliku buru’ u javnosti, pogotovo u znanstvenim krugovima jer je u knjizi dana ‘pljuska nacionalistima’, ali zbog toga je njen izdavač Popović dobio nagradu „Süddeutsche Zeitung-a“ kao jedan od „velikih mirotvoraca 2010. godine“.
Objašnjavajući teze i zaključke iz knjige Jezik i nacionalizam prof. Kordić je izjavila za medije prilikom Sajma knjiga u Puli 2011. godine – da najviđeniji hrvatski lingvisti potiču i ‘zarađuju na nacionalizmu’ i predložila je da se treba rasformirati Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Na tvrdnje i objede u knjizi reagirala je HAZU kao i većina značajnih hrvatskih hrvatski jezikoslovci koji su bili jedinstveni protiv teza S. Kordić i njenih zapadnoeuropski (socio)lingvista koje ona citira u knjizi.
Mario Grčević koji je studije i doktorat završio u Njemačkoj mišljenja je: „S. Kordić zbog svojih ekstremističkih stavova i vrijeđanja neistomišljenika ušla je u sukob s nevjerojatno velikim brojem jezikoslovaca i kulturnih djelatnika“, te spominje neke „od onih koje je javno napadala ili kritizirala zbog navodnoga „nacionalizma u jeziku“ (odnosno „nacionalističkoga pristupa jeziku“), ili one koji su se osjećali potaknutim javno polemizirati protiv njezinih istupa vezanih uz hrvatski jezik kao: Ivo Pranjković, Josip Silić, Marko Samardžija, Stjepan Damjanović, Ivo Žanić, Tonko Maroević, Leopold Auburger, Werner Lehfeldt, Monika Wingender, Robert Greenberg, Midhat Riđanović, Vinko Grubišić, Zvonko Pandžić, Anđela Frančić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Sanda Ham, Nataša Bašić, Jurica Budja, August Kovačec, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepko Težak, Stjepan Babić, itd.“
Kaznena prijava protiv ministra kulture Bože Biškupića i pomoćnika zbog zlouporabe sredstava i oštećivanja proračuna RH
Hrvatsko kulturno vijeće čiji je predsjednik u to vrijeme bio poznati hrvatski književnik Hrvoje Hitrec podnijelo je prijavu DORH-u protiv ministra kulture Bože Biškupića i pomoćnika za knjigu Čedomira Višnjića zbog sufinanciranja knjige Jezik i nacionalizam koja po njegovom mišljenju šteti hrvatskoj kulturi i vrijeđa govornike hrvatskog jezika, jer ta knjiga napada hrvatski jezični identitet i institucije te hrvatski Ustav, jer u njoj su “argumenti” da hrvatski jezik ne postoji. DORH je prijavu odbacio.
Tko i na koji način u EU odlučuje o sudbonosnim pitanjima cijelih naroda i prema kojim kriterijima?!
- Kordić je početkom 2016. prihvatila poziv da bude član četveročlane radne grupe međunarodnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ koji je bio inspiriran njezinom knjigom Jezik i nacionalizam. U okviru projekta organizirana je serija tribina u Hrvatskoj i tri države koje graniče s Hrvatskom: BiH, Crnoj Gori i Srbiji, na kojima je sudjelovala kao moderator ili govornik zajedno s brojnim drugim stručnjacima za jezik. Naredne godine proširena radna grupa održava dvodnevni radni sastanak 16. i 17. siječnja 2017. u Zagrebu na kojem se sastavljao tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku. Na sastanak u Zagreb su odbili doputovati svi pozvani srpski lingvisti, a nakon objavljivanja je tekst žestoko napadnut od strane najviđenijih srbista u Beogradu. … jer je ova Deklaracija napravljena u starom komunističkom stilu da su svi ravnopravni u svemu i svi jednako krivi u svemu…
Iduće 2018. S. Kordić je pozivana da drži plenarna predavanja o Deklaraciji i temi svoje knjige na znanstvenim konferencijama održavanima na sveučilištima raznih EU zemalja, a potom i na sveučilištima u Japanu…
O Deklaraciji na portalu Narod.hr oglasio se i pravnik Jure Vujića koji piše da s pravne strane u toj knjizi postoje tri ključne teorijske teze znanstveno neutemeljene:
- Prva teza: dio knjige pristrano i nekritički pokušava dokazati usku povezanost između čišćenja jezika i nacionalizma, povezuje svaki oblik jezičnog purizma s nacizmom i fašizmom što povijesno ne stoji.
- Druga teza: S. Kordić nije naučila osnovne lekcije iz povijesno složene nacionalne politogeneze i morfogeneze, u kojima jezik konstituira čimbenik etničke i nacionalne pripadnosti što potvrđuju poznate teze Herdera, Goethea, Fichtea, Wilhelm von Humboldta. Borba za autohtonost i afirmaciju nacionalnih jezika bila je ključni pokretač glavnih nacionalnih revolucija (proljeće naroda) od 1848. pa nadalje (Njemačka, Italija i srednje-europski narodi) i tu ništa nije sporno, da pače smatrano je da je tada jezični nacionalizam odigrao ujediniteljsku pozitivnu ulogu.
- Treća sporna i znanstveno neutemeljena teza jest da treba jezik osloboditi mitova, što održava određeni redukcionizam, jer ne može se jezik svesti isključivo na fonetsku i sintaktičku funkciju. Utemeljiteljski mitovi svih indo-europskih naroda, latentno i simbolički prisutni u jezicima u svojstvu znakova… kao tisućljetni diskurs i narativ ukorijenjen u kolektivno pamćenje, čine ne samo filološko već i kulturno bogatstvo koje treba očuvati, a ne uništavati
TEKST DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU OD 30. OŽUJKA 2017.
Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, dolje potpisani, donosimo
DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.
Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.
Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih „prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.
MI, POTPISNICI OVE DEKLARACIJE, SMATRAMO DA:
- Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
- Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
- Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
- Policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
- Činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
- Između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
- Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.
STOGA, MI, POTPISNICI OVE DEKLARACIJE, POZIVAMO NA:
- Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
- Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
- Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
- Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
- Slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
- Jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
- Slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
- I, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.
Povodom objavljivanja teksta Deklaracije o zajedničkom jeziku, u Centru za interdisciplinarne studije (Zmaja od Bosne 8, Sarajevo) s početkom u 18 sati održaće se panel diskusija i to u dve sesije.
U prvoj debati, koju će moderirati Sandra Zlotrg, pod nazivom ŠTA JE ZAJEDNIČKI JEZIK? učestvovaće: Snježana Kordić, Borka Pavićević i Rajka Dušica. Druga debata koju će moderirati Igor Štiks, a u kojoj učestvuju: Asim Mujkić, Ivana Bodrožić i Balša Brković nosi naziv JEZIK I BUDUĆNOST.
Konferenciju za medije i debate organizuju inicijatori projekta Udruženje KROKODIL forumZED.
Projekat JEZICI I NACIONALIZMI rezultat je dvogodišnje istraživačke misije i partnerskog delovanja beogradskog Udruženja Krokodil, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BIH iz Sarajeva. Osnovna namera ovog projekta jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri “politička” jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka već dugo neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom. Tako je i danas.
Deklaraciju o zajedničkom jeziku do sada je potpisalo više od dve stotine lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije među kojima su: Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Dino Mustafić, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Maja Raičević, Faruk Šehić, Rajko Grlić, Hanka Vajzović, Borka Pavićević, Filip David, Ermin Bravo, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Brano Mandić, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Nerzuk Ćurak, Ranko Bugarski, Snježana Kordić i Balša Brković.
Tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku biće stavljen na uvid javnosti od 30.3.2017. godine na veb stranici projekta www.jezicinacionalizmi.com, na kojoj će svaka osoba saglasna s tekstom Deklaracije biti u mogućnosti i da je potpiše.
Povodom prve godišnjice donesene Deklaracije koja je dana u javnost 1. travnja 2017. godine na Internet stranici projekta www.jezicinacionalizmi.com gdje svi oni koji su suglasni mogli su potpisati tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku i u prošloj godini je Deklaraciju potpisalo ‘više od 10 000 ljudi iz čitavog regiona’. U daljnjem tekstu se navodi: Projekat Jezici i nacionalizmi rezultat je dvogodišnje istraživačke misije i partnerskog delovanja beogradskog Udruženja KROKODIL i njegovih lokalnih i regionalnih partnera…
Projekat Jezici i nacionalizmi pokrenut je u suradnji s Radnom grupom koju čine najuticaniji eksperti na ovom polju: prof. dr Snježana Kordić, prof. dr. Hanka Vajzović, prof. dr. Ranko Bugarski i Božena Jelušić.
Projekat su podržali Allianz Kulturstiftung i forumZFD.
Na njihovim stranicama nalazi se i lista 9 100 potpisnika. Poveznica – na http://jezicinacionalizmi.com/
https://docs.google.com/spreadsheets/u/1/d/1XVGV5Z306SeDFzpdpUHhfeK-voAFdaakS48LqXfGozA/pubhtml
Informativna stranica portala krokodil.rs
Jedan pozitivan i uspješan primjer riješenog jezičnog pitanja –
Pravo rješenje dobrosusjedskih odnosa
U vrijeme unitarističke utrke za nekim novokomponiranim, birokratsko nametnutim umjetnim jezikom koji nas vraća stotinu godina unatrag Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (još uvijek ne i Hrvatska što bi bilo adekvatno obilježje sličnih knjižnica u svijetu) zastupan po ravnatelju Tihomilu Maštroviću i Hrvatskom zavodu za norme (ovdje je naziv Hrvatski u imenu što je u ovom slučaju bilo izuzetno važno), pokrenuli su zahtjev za izmjenu međunarodne jezične oznake u Odjelu za norme ISO kod Registracijskog ureda u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, najvećoj na svijetu, a njihova klasifikacija je priznata u čitavom svijetu.
Zajednički zahtjev je podnesen skupa s Narodnom bibliotekom Srbije i Institutom za standardizaciju Srbije u prvoj polovici 2008. godine u kojoj je traženo da se tzv. srpsko-hrvatski uz dotadašnju naznaku scr (Serbo-Croatian-Roman), r za latinično pismo, i scc (Serbo-Croatin-Cyrilic), c za ćirilićno pismo.
Već 17. lipnja 2008. godine na sastanku međunarodnog tijela za norme ISO-369-2 usvojen je zahtjev za brisanje naziva srpsko-hrvatski i uveden kao jezična kategorija posebno hrvatski jezik s oznakom hrv i srpski s oznakom srb. Odluka je stupila na snagu 1. rujna 2008. godine.
Ova povijesno važna odluka je trebala označiti i kraj jezičnih srpsko-hrvatskih sporova, ali to očito nije zadovoljavalo jugo nacionaliste pa su krenuli u već opisanu hajku, koja već od 2017. zbraja razorne posljedice za hrvatski narod u domovini, a posebno za Hrvate u iseljeništvu.
Svoj nacionalni i kulturni identitet Hrvati su u zemljama u kojima žive stvarali, čuvali i njime obogaćivali svoje nove domove, prvenstveno na očuvanju hrvatskog identiteta i jezika kao ključne sastavnice tog identiteta. U zadnjih 50 godina hrvatski jezik, ali i srpski i jezici drugih naroda priznati su u školskim sustavima useljeničkih zemalja kao njihovi drugi i treći jezici. Školske ustanove u tim državama plaćaju učitelje, prostorije…, a đaci dobivaju diplome i dodatne bodove iz razloga poznavanja još jednog jezika. Tako će ostati i nadalje sve do završenog srednjoškolskog obrazovanja, jer se u tim državama poštuje i uvažava volja naroda.
Problem se pojavljuje na sveučilišnoj razini kojom se upravlja po posebnim pravilima tako da se na nekim sveučilištima već pokušava progurati novi hibrid BHS, koji ne postoji pa zbog toga nemaju ni studenata koji su se inače upisivali dok je predmet jezika imao ime naroda koji tim jezikom govori. Ovim su potencijalni studenti uskraćeni za sveučilišne diplome, dodatno poznavanje još jednog jezika naroda čiji su potomci i što je najporaznije produženja prirodnih veza sa domovinama svojih roditelja.
O legitimnosti donošenja ovakvih odluka i „europskim vrijednostima“
Spoznajom načina i metoda na putu prema stvaranju navedenog ‘novog umjetnog jezika’ stvorenog ‘znanstvenim metodama’ i ‘prihvaćenog’ na sveučilištima u zemljama Europske unije, ali i drugim kontinentima otvara pitanje na osnovu kojih valjanih parametara se nešto takvo u praksi provodi i to na osnovu potpisa većine osoba koje u stvarnosti nemaju nikakve veze niti sa predmetom koji potpisuju niti sa narodom ili narodima u ime kojih stavljaju takav potpis bez njihova znanja i privole?
Nije li istina da je u Hrvatskoj otprilike u isto vrijeme održan referendum o Istanbulskoj konvenciji na kojoj je prikupljeno 371.821 potpisa koji su bili legalni i iznosili su više od 10% od broja birača ali je i unatoč toga referendum proglašen nevažećim?!
Postavlja se pitanje gdje su u tome svemu toliko propagirane ‘Europske vrijednosti’, ljudska prava, demokracija…
Iste metode provođenja po istim tzv. udrugama i na isti način žele se primijeniti i na Europske rezolucije u odnosu na tri totalitarizma XX. stoljeća. Najavljen je na isti način i od istih organizatora i financijera kao i ovih o kojima pišemo o jeziku (jezicima) koji istim metodama žele primijeniti na rezolucije Vijeće Europe i Europskog parlamenta i Hrvatskog sabora u odnosu na tri totalitarizme XX. stoljeća. Svojim zahtjevom oni žele od ova tri totalitarizma čije žrtvu su bile hrvatski narod u prošlom stoljeću, a i drugi narodi bivše Jugoslavije žele eliminirati onaj komunistički totalitarizam koji se ne bi trebao primjenjivati na bivšu komunističku Jugoslaviju i sve novonastale države iz nje…!!! Takvim postupkom bi bivša komunistička Jugoslavija bila priznata kao normalna demokratska država.
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
