Ante Beljo: Najviše svećenika u Drugom svjetskom ratu ubijeno je 1945. na Maclju

Foto: GK/ T. Vuković

U povodu 77. godišnjice masovnih zločina na maceljskom području prisjećamo se dramatičnih ubojstava katoličkih svećenika na lokaciji Lepe Bukve, koja je tada bila u privatnom vlasništvu, a poslije je oduzeta i pretvorena u Upravu šumarije koja je bila nadležna za nadgledanje toga šumskog područja i skrivanje tragova monstruoznih zločina, piše Ante Beljo za HKV.

Pretraživanjem mnogih dopisa i dokumenata iz vremena poslije 1990. godine, kada su poslijeratne žrtve prestale biti zabranjena tema, uočljivo je da novoformirana HDZ-ova vlada toga vremena sebi stavlja u zadaću otkrivanje masovnih grobnica i istine o žrtvama i počiniteljima. Tijekom toga pretraživanja uočio sam jednu zanimljivu dopisnicu velečasnog Stjepana Štromara s kratkim tekstom koji je 3. lipnja 1945. iz Franjevačkog samostana u Krapini uputio na adresu svojega strica Antuna Štromara koji je bio zaposlen u skladištu na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu.

U tom pismu ukratko piše:

Cijenjeni gospodin
Antun Štromar,
Šef magazina
Zagreb
Glavni kolodvor

Poslano iz Krapine, 3/VI.

Dragi striče,

Još uviek sam kod OZNE. Doduše taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo.

Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.

Pozdravi sve moje kod kuće, Tebi se zahvaljujem na pažnji i pozdravljam Te kao i tetu, Vaš (vlastoručni potpis, op. A. B.)

To je pismo poslano iz Franjevačkog samostana u Krapini u koji je tadašnja OZN-a zatvorila svećenike koji su bili vraćeni s križnih putova. Dva dana poslije toga, u noći 4./5. lipnja 1945., svećenici su ubijeni na lokaciji Lepa Bukva. To je bilo najbrojnije ubojstvo svećenika u Drugom svjetskom ratu na jednoj lokaciji i istodobno.

Bl. Stepinac o ubojstvu svećenika

Na komunističkom montiranom suđenju u Zagrebu 3. listopada 1946. zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac rekao je, među ostalim, i ovo: „Vi ste učinili fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada neće zaboraviti“. (Iz knjige Macelj 1945., str. 90. – 91.)

Paula Štromar, udana Friben, sestra ubijenoga Stjepana, profesorica u mirovini, pisala je na mnoge adrese i obraćala se mnogim državnim i svjetovnim institucijama: Hrvatskoj demokratskoj zajednici, Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, Hrvatskom državnom saboru, Zagrebačkoj nadbiskupiji…

Donosimo dio pisma poslanog Hrvatskoj demokratskoj zajednici, adresiranoga na tadašnjeg tajnika HDZ-a Miljenka Žagara:

Gledajući Vas na Hrvatskoj televiziji, dopustite mi da Vam ponajprije neizmjerno i neizrecivo zahvalim za sve. Između ostaloga spomenuli ste i Macelj: – To me i potaklo da Vam se obratim.

Među civilima koji su tada stradali bio je i moj brat Stjepan Štromar, rimokatolički svećenik, kapelan sa zadnjim bogoslužjem u Mariji Bistrici. Zaređen od kardinala dra. Alojzija Stepinca 1941. u Zagrebačkoj katedrali. – Sin prosvjetnog radnika.

– Bez trunke krivnje, no pred nailazećom marksističkom ideologijom pošao je s ostalima u svibnju 1945. na Zapad.

Vraćen istog svibnja 1945. od engleskih vojnih vlasti, zaustavljen je na „Križnom putu“ u Krapini, i s još 24 svećenika smješten u Krapinski franjevački samostan gdje se tada nalazio logor OZNE.

Noću između 3. i 4. lipnja 1945. svih 25 svećenika odvedeni su iz samostana u nepoznatom pravcu. Od toga dana tj. od 4. lipnja 1945. gubi im se svaki trag. Na upite vlastima nije bilo odgovora. No, Krapinom se „govorkalo“ da su završili u Maceljskoj gori, 4. (četvrtoga) lipnja 1945. (tj. noću od 3. na 4. lipnja 1945.) –

Međutim 3. lipnja 1945. tj. dan prije njihovog nestanka, moj brat je po jednoj i sada nepoznatoj osobi poslao u Zagreb do našeg strica pismo (koje u kopiji prilažem). Iz sadržaja istoga može se naslutiti da je već sve znao i da nas je tim pismom htio obavijestiti o najgorem.

I nakon svega ostalo je samo jedno sigurno, to jest: da u povijesti ljudskog roda i trajanja nigdje i nikada nije na nekom mjestu, kao ovdje u Krapini, nestalo odjedanput 25 (dvadeset pet) svećenika – kao da nikada nisu postojali.

Gospodine tajniče, Miljenko Žagar, molim Vas svim srcem, ako ikako možete nešto glede navedenoga učiniti, ili me uputiti kome i kamo se obratiti da bih bar nešto saznala o mome jedinom, nesretnom bratu – mučeniku.

Prativši u tisku sve o Vama, primite naše svesrdačne pozdrave uz posebno poštovanje

Paula FRIBEN (Štromar)
Prof. jezika u mirovini

U Zagrebu, AD. 1990.
12. kolovoza

Kao rezultat upornosti gospođe Paule Friben kardinal Franjo Kuharić održao je spomen-misu za maceljske žrtve na lokaciji Lepa Bukva u nedjelju, 9. lipnja 1991. godine na kojoj je bilo više od deset tisuća vjernika.

Ekshumacije i identifikacije žrtava

„Državna komisija Hrvatskog sabora započela je istraživanja 24. lipnja 1992. (…) Izvješće o očevidu 14. i 17. kolovoza 1992. ukazuje na iskapanje na lokaciji Lepa Bukva u vrlo teškim uvjetima, u jami punoj vode i raskvašenog blata. Ta je jama označena oznakom IV. D i u njoj su pobijeni svećenici i časnici hrvatske vojske. Na grobištu Lepa Bukva u četiri jame pronađeni su ostatci 174 žrtve, a među njima su i 21 svećenik i bogoslov. (Damir Borovčak, iz knjige Macelj 1945., str. 76.)

U šumarskoj kući bivšeg vlasnika Alfreda Freudenreicha, u bunaru, pronađene su ljudske kosti. Zemni ostatci žrtava preneseni su u Zavod za patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a pronađeni predmeti u Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu.

„Iz nepoznatih razloga državna je komisija krajem 1992. prekinula sva istraživanja koja se nikada nisu nastavila (…) Ostaci maceljskih mučenika ležali su u podrumu i na tavanu u Zagrebu punih dvanaest godina! U tih dvanaest godina nijedna hrvatska vlast nije učinila ništa da se posmrtni ostatci mučenika dostojno pokopaju. Sramotno je to za one koji su bez savjesti nastavili ponižavati posmrtne ostatke žrtava i nakon njihovog zločinačkog pogubljenja.“ (D. B, nastavak iz knjige Macelj 1945.)

Svečani ukop

Poslije izgradnje grobnice ispred crkve Muke Isusove u Macelju organiziran je svečani ukop 22. listopada 2005. „Organizatori svečanog ukopa pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske koju je u Macelju predstavljala potpredsjednica Jadranka Kosor, bili su župa svetog Jurja u Đurmancu, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika i Časnički klub 242. Želja organizatora bila je da se maceljskim žrtvama priredi svečani ukop prigodom šezdesete obljetnice stradanja. Predugo su bili zaboravljeni u maceljskim šumama, a zatim na patologiji Medicinskog fakulteta. Predvodnik ovog svečanog ukopa bio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački. Dogovoreni su datumi i vrijeme, subota, 22. listopada 2005. u 12 sati.“ (fra Drago Brglez, iz knjige Macelj 1945., str. 112.)

U zajedničku grobnicu položeni su zemni ostatci 1163 maceljske žrtve stavljeni u zasebne metalne kutije, a među njima su i zemni ostatci 21 ubijenoga svećenika u Lepoj Bukvi.

Za ostvarenje ovoga projekta, uz ostale, na poseban su način zaslužni pokojni Stjepan Brajdić, predsjednik Časničkog kluba 242, a zatim predsjednik Udruge Macelj 1945., i Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva RH, a prigodom svečanog ukopa predstavnik Sabora Republike Hrvatske.

Stanje na lokaciji Lepa Bukva 2022. – prigodom 77. obljetnice zločina na maceljskom stratištu

Na lokaciji IV. D ispred bivše zgrade Šumarije još uvijek su otvorene jame iz kojih su izvađeni zemni ostatci svećenika, redovnika i pripravnika za svećeništvo te konačno položeni u zajedničku grobnicu ispred spomen-crkve Muke Isusove. Na lokaciji njihova usmrćenja nema spomen-obilježja s njihovim najosnovnijim podatcima, na grobnici u kojoj su počivali punih 47 godina (1945. – 1992.)!

Tijekom čitava tog vremena nije se smjelo spomenuti njihovo ime ni grob. Danas bi u samostalnoj hrvatskoj državi minimum poštovanja prema tim žrtvama bio da im se postavi spomen-ploča pokraj njihova desetljećima dugog i prikrivenog počivališta. Vjernici koji posjećuju Macelj u velikom broju svakodnevno, a pogotovo prigodom određenih spomendana, postavljaju pitanje o lokaciji te broju i imenima pobijenih, a i njihove zajednice kojima su pripadali žele da imena njihove subraće budu dostupna i konačno istaknuta na toj lokaciji!

Nadamo se da će taj dug prema žrtvama, zahvaljujući dobrim ljudima, biti vraćen do iduće godišnjice!

Zadaća civiliziranog svijeta

Uporno ponavljana ispraznica kako svaka žrtva ima svoje ime i prezime pa tako i svaki počinitelj zločina smatra se zadaćom današnjega civiliziranog svijeta u svrhu stvaranja bar malo humanijeg okružja za naraštaje koji dolaze.

Osnovna zadaća tog očovječenja žrtve jest pronalaženje i objavljivanje imena žrtava zatajenoga identiteta, najdrastičnije uništavanoga u totalitarističkom komunističkom sustavu, te povratak žrtava u društvenu skupinu osoba s osnovnim ljudskim od Svevišnjega stvorenim bićima.

Što to i koliko znači za članove njihovih obitelji te užih i širih zajednica kojima su pripadali, najočitije je vidljivo po toliko upornom i dugotrajnom traženju istine o njihovim najbližima te nastojanju da im se ime zapiše i grob obilježi.

S mnogo vlastite boli i pijeteta prema žrtvama napisao je to fra Janko Bubalo u svojoj pjesmi Da se varka ne ponovi:

Koliko vas ostade / zauvijeke tu / između vode i zvijezda / A zastavu nitko ne podiže / na stup / da se upozna sramota i / da se varka ne ponovi / ni u povorci novih pokoljenja! (Iz antologije Pod nebom Bleiburga, Međugorje – Zagreb, 1998.)

 

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.