Poznato je kako su neki ateistički krugovi i znanstvenici reagirali na stariji članak sadašnjeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta prof. Predraga Šustara. On je naznačio mogućnost da bi se u novim diskusijama moglo pozitivnije vrednovati mjesto Bogu u cijelom tijeku prirode a i pojam evolucije je stavio u pitanje. Njegovo gledište je imenovano riječju kreacionizam.
Počeli su drski napadi, veoma netolerantni, iz kojih se uočava da pojedini znanstvenici prigovaraju ideji Boga kao stvoritelja, neki spominju ideju da je to nauk o tome da je Bog stvorio svijet u šest dana, neki govore o tome da je bolje evolucionističko objašnjenje nego kreacionističko i sl. Mislim da se mnoge stvari ne razumiju. Sumnjam da prof Šustar zastupa ideju o stvaranju u šest dana, a vidim da zastupa ideju o Bogu kao stvoritelju. S pravom je postavio pod pitanje ideju evolucionističku koja uključuje slučajne događaje i pri tome mislim da je mislio na riječ slučajan u filozofskom smislu tj. bez Boga stvoritelja. Sva su me ta pitanja podsjetila na članke iz 1994. u časopisu Priroda u kojem je dr. Ivan Gušić reagirao na pisanje dr. Joe Crews, američkog kreacioniste.
U tom odgovoru on nije dogovarao na one probleme koje je Crews naveo nego je govorio o drugim pitanjima braneći evolucionizam. Uočio sam tada problem koji postoji – razgovor o različitim temama te niz pitanja o znanju, vjeri, teologiji znanosti, objašnjenju i Bogu. Isti se problemi mogu i danas primjetiti u ovoj sikusiji. Dr Gušić, sada akademik i tajnik akademijinog razreda za prirodne znanosti sada se javio mišlju Zar ćemo učiti sada da je zemlja ravna ploča? (Sic! Sic!Sic!)
Tada sam napisao svoje razmišljanje o ovim zadnjim pitanjima a nisam ulazi ni koje posebna pitanja o nekim temama koji je objavljen u Obnovljenom životu 1996. pod naslovom Evolucija i kreacionizam jer ga Uredništvo Prirode nije htjelo objaviti u Prirodi.
Postavlja se pitanje s kojih polazišta Gušić iznosi svoja shvaćanja? Kakva je slika znanosti? Znanost otkriva činjenice o svijetu i nastoji uklopiti činjenice u neki cjeloviti „idejni, koncepcijski okvir ili shemu, koja će objasniti odnose među činjenicama, njihova među-djelovanja i dovesti ih u međusobnu (uzročno-posljedičnu) povezanost“. Dakle znanost se ne bavi „ničime što nije moguće opažati“. Prirodni zakoni opisuju a ne propisuju. Premda znanstvene teorije nastaju u dugotrajnom procesu ipak „provjeravanje (testiranje) teorije nikada nije završeno“. Vjera se po Gušićevom sudu nikada ne može i „ne smije prikazivati kao znanje, ili čak znanost. Tolerancija mora dakle prestati tamo gdje se vjerovanje u nešto nastoji, i to ne birajući sredstva i pod svaku cijenu, prikazati kao znanstveno dokazano i nametnuto učenicima i nastavnicima kao način tumačenja postanka života“. Ako neki znanstvenik prirodoslovac vjeruje u Boga koji je živim bićima dao „sposobnost da proizvedi sve ono što su doista i proizveli“, to on može raditi, ali to nije znanstvena izreka nego njegov osobni „neznanstveni credo“. Znanstvena slika nije protiv Boga, a uvlačenje Boga u igru odmah bi uvjetovala da bi znanost prestala biti znanost (Laplace). Pri kraju članka završava „kada bi biblijski mit o stvaranju svijeta i općem potom bio istinit, svega toga ne bi bilo“, te ne bi bilo znanosti.
Problematika Newtonova zakona gravitacije
Da bih naznačio probleme u shvaćanju dr. Gušića a prepostavlja i svih evolucionista pošao sam od onog što je zaista znanstveno, što i sam autor spominje, a to je Newtonov zakon gravitacije, da bismo na tome primjeru nešto spoznali.
Poznato je da je Newton (17.st.) matematizirao, tj. postavio jednadžbu za pojam sile između dvaju tijela, čime je tu silu učinio mjerljivom. Ujedno je uveo silu između bilo koji dvaju tijela na bilo kojoj udaljenosti, činjenica koju zna svaki srednjoškolac. To je bitna postavka Newtonova zakona gravitacije i znamo da se na osnovu tog zakona i dan danas računa, primjerice, let rakete u svemir. Pa što je tu problematično? Problem je u ovome – još se ne zna kako se sila prenosi i kako ona djeluje, primjerice sa Sunca na Zemlji i obrnuto.
Ni jedan fizičar na svijetu ne zna kako se ta sila prenosi. U jesen 1994. za vrijeme jednog predavanja za nastavnike fizike naš je sveučilišni profesor odgovorio na pitanje koje sam postavio – kako sila djeluje, otprilike: „Ne znam i ne zanima me. Ja samo znam da ona postoji“. Shvatio sam muku tog fizičara premda mi je čudno bilo da jedan znanstvenik može tako neprecizno i oštro odgovoriti. Mislim da je poznato da je Newton svojim djelom, ponajprije s tri zakona mehanike i zakonom gravitacije ostvario Descartesov ideal znanosti te je neobično i snažno utjecao na sveukupni razvoj ne samo fizike nego gotovo sve znanosti kao jedan ideal kojemu se teži i koji se oponaša. Utjecao je i na filozofiju (Kant). Što se dakle zna ako se ne zna narav sile? Zna se njezino djelovanje, zna se formula kojom se opisuje njezino djelovanje i zna se formula, odnosno njezina primjena pokazala dosita uspješnom. Ali ipak se ne zna kako djeluje, kako ta sila na golemu, i ne samo golemu udaljenost djeluje! Možemo li onda reći da poznamo silu ili da je ne poznamo dovoljno? Odnosno što mi na osnovi poznavanja matematičkog zakona djelovanja sile možemo reći o njoj? Da smo sve činjenice u svijetu sredili u neki cjeloviti „idejni, koncepcijski okvir ili shemu, koja će objasniti odnose među činjenicama, njihova međudjelovanja i dovesti ih međusobnu (uzročno-posljedičnu) povezanost“?! Što ove riječi znače ako ne znamo nositelja sile? Ne vode li nas ove riječi na Kantovu misao da mi ne možemo spoznati svijet kakav jest, odnosno da spoznajemo svijet samo u nama zadanim (našim umom i razumom) okvirima, premda ne znamo kakve to veze ima sa stvarnošću na nekoj razini? Što onda u tom slučaju ostaje od, za nas ponosne, rečenice da mi znamo kako ta sila djeluje jer mi to znamo matematički opisati i veoma točno izračunati? Naravno da se tu postavljaju mnoga pitanja, primjerice, odakle u nama potreba i težnja da za sve pojave tražimo neki zakon, neki idejni koncepcijski okvir opisivanja pojava i težnja da se sve prikaže kao djelovanje jedne sile (Bošković)?
Što dakle pod ovim vidom promatrano znači da se znanost ne bavi „ničim što nije moguće opažati“? Kako je moguće opažati gravitacijsku silu – zar samo po djelovanju? Je li moguće znanstveno reći rečenicu „ja vidim gravitacijsku silu“ ili ja vidim djelovanje gravita-cijske sile“? Jasno je da se ne može održati prva rečenica, ali za drugu rečenicu to nije odmah očito. Je li dakle, Tycho Brache vidio djelovanje gravitacijske sile ili je on mjerio točne polo-žaje planeta pa je onda umskim razlozima zaključio, možda ne on ali Newton zasigurno, da postoji gravitacijska sila ili još točnije – izveo i konstruirao formulu za silu (ovdje mi nije nakana govoriti o povijesnom slijedu!). Dakle umskim zaključivanjem na osnovi mjerenja dolazi se do zaključka da postoji gravitacijska sila. Sama se gravitacijska sila ne opaža nego se opažaju pojave za koje tvrdimo da su u skladu s postojanjem gravitacijske sile. Sve u svemu, može li se održati tvrdnja da se znanost ne bavi „ničim što nije moguće opažati“? Iz ovoga je očito da ne može. U fizici ima i drugih pokazatelja za ovu tvrdnju – primjerice, govor o valnoj funkciji koja po sebi nema fizikalnu interpretaciju, nego je ima kvadrat valne funkcije, što se nije odmah uočilo. Kvadrat valne funkcije označuje vjerojatnost nalaženja čestica. Fizičari su se, dakle, bavili valnom funkcijom kao matematičkom tvorevinom premda niz godina nisu znalo tu vezu s fizikalnom stvarnošću.
Usporedba s vjerom i teologijom
Fizičari se bave više od tristo godina s gravitacijskom silom premda ne znaju kako djeluje, premda se sila kao sila ne može zamijetiti. I taj se stav fizike, ili bi možda već mogao reći vjera fizike – premda zvuči skandalozno – prenosi već tristo godina pod vidom mate-matičkog pojma ne govoreći izričito o njezinoj fizikalnoj odnosno nefizikalnoj stvarnosti. Nazvah to vjerovanjem, ne naravno u vjerskom smislu u odnosu spram Boga, ali mi se čini da ima neke sličnosti s vjerom u Boga. Evo o čemu je riječ. Razmotrimo to na Isusu Kristu kao osnivaču kršćanske vjere. Onaj tko čita evanđelja može uočiti da Isus o Bogu i čovjeku govori autoritativno, postavlja se iznad Mojsijeva zakona tako da Mojsijev zakon dopunja, usavršava i daje Novi zakon. On zna tajnu Bogu i tajnu čovjeka i to ne skriva od nas nego nam priopćuje u razgovoru i djelom. Poziv na vjeru ne upućuje se samo riječima i pozivom na razum nego i Isusova djela svjedoče za njega. Evo navoda iz Ivanova evanđelja: „Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova, djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene – da me poslao Otac“(5,36).
Ne bih sada ulazio u detaljno tumačenje ove i drugih evanđeoskih izjava. Očito je da vrijedi svako svjedočanstvo koje se o Isusu može naći na osnovi Svetog pisma, ali je u Isusovim očima i umu naglasak na njegovim djelima. Da on nije učinio djela koja je učinio – govori , znamenja, čudesa, kao i vrhunac njegovih djela – muka, smrt, uskrsnuće, uzašašće i slanje Duha Svetoga, očito je da ne bi očekivani Mesija, Spasitelj svijeta. Njegova djela svjedoče za njega i pozivaju ljude da njemu vjeruju i da u toj vjeri žive pa će se sve što je Isus govorio ostvariti u njihovim životima i time će stjecati iskustveno znanje o ostvarivosti Isusovih obećanja. Uočljiva je isprepletenost znanja i vjerovanja. Bez znanja čovjek ne bi stekao iskustvo vjere, dok ga vjera uvodi u novu dublju spoznaju stvarnosti u kojima su Isusova djela kamen temeljac. Vjerujem da bih spoznao i spoznajem da bih vjerovao. Slično vrijedi i za cjelokupni odnos Boga i čovjeka iskazan u Bibliji. Poznato je da je u dugom povijesnom tijeku izraelski narod stjecao vjeru u Boga koji se pokazivao i objavljivao kao Bog izbavitelj, primjerice, iz egipatskog sužanjstva. Bog u kojega vjeruju Izraelci, Bog koji djeluje u povijesti, koji je na strani svoga naroda, ali ne pod svaku cijenu, jer on kori kada narod nemoralno živi i sl. Božje djelovanje upućuje na Boga i u skladu je s cjelokupnim govorom o Bogu.
Ne znam je li ovo bio dovoljan izlet u vjeru, odnosno teologiju. Zar se dakle u znanosti ne prepoznaje slična shema? Sve činjenice o materijalnom svijetu, položaji nebeskih tijela upućuju na postojanje gravitacijske sile za koju ne znamo kako se prenosi ali znamo njezino djelovanje, njezine učinke. Možda će netko reći da se znanstveno dade dokazati postojanje te sile i da je to već tim postupkom učinjeno. Međutim, ostaje ipak činjenica koju nitko ne može zanijekati da se ne zna njezino prenošenje i da je to područje neznanja, i, premda fizičar može reći da on to ne zna i da ga ne zanima, ta činjenica mora imati određenu važnost za samu znanost i za njezin odnos spram drugih područja ljudskog zanimanja i djelovanja. Ne znam hoću li do kraja iscrpiti činjeničnost, ali mi se čini da je vrlo važna posljedica samo to neznanje koje je prisutno u srži same znanosti. Zvuči paradoksalno – neznanje prisutno u znanosti, crna rupa fizike. To nije neznanje proizašlo iz primjene, kao što bi kod Newtonova zakona gravitacije bio problem djelovanja triju ili više tijela. Ova vrsta neznanja iz primjene tiče se samo matematičkih poteškoća. Ovo je ujedno i bitno ograničenje jednog prirodnog zakona. Onda se opravdano postavlja pitanje – što mi možemo tvrditi na osnovi takovog prirodnog zakona, odnosno takve teorije? Možemo li tvrditi, zaboravljajući neznanje, da mi toliko znamo i primjenjujemo znanost, da nam više drugo ne treba, da je to znanje kao neko božansko znanje? Možemo li, primjerice, tvrditi da nam nije potrebno Božje djelovanje, da smo mi svijet objasnili bez Boga, da nam više nisu potrebne takve hipoteze kao što je rekao Laplace? Nije li to malo naivno? I zar taj zakon, Newtonov zakon gravitacije ne bi mogao biti pravi matematički zapis Božjeg djelovanja? Zar nije prisutno u povijesti Europe da Bog zakonima upravlja prirodom i da su naprosto znanstvenici trebali otkriti te zakone. To bi bila zadaća i svrha znanosti: otkriti kako djeluju prirodni zakoni u okviru općeg shvaćanja da Bog djeluje u svim prisutnim, nama znanim i neznanim zakonima. Ali ovo bismo mogli na tom istom primjeru malo iz bližeg promotriti.
Laplaceova hipoteza
Počnimo od Lapalceove tvrdnje da on ne treba takve hipoteze da postoji Bog kako bi objasnio svijet. Što on zapravo tvrdi kada kaže: „Gospodine meni ta pretpostavka nije bila potrebna“?
Prvo, može značiti da njemu osobno nije bila potrebna ta pretpostavka. Za njega je mjesto i uloga Boga pretpostavka – hipoteza koju je zamijenilo teoretsko otkriće Lapalceovo na tragu Newtonovih zakona mehanike i zakona gravitacije. Ali se u tim zakonima nalazi pojam sile o čemu smo maloprije pisali. Je li Laplace razmišljao o navedenim mislima ili je možda postao odveć ohol što je otkriven matematički zapis prirodnog zakon. Naveli smo da otkriti matematički zapis prirodnih zakona ne znači i poznavati kako se ta sila prenosi i automatski, tko je uzrokuje. To je tajnu koju ni Laplace nije znao bez obzira na potrebu ili nepotrebu hipoteze.
Drugo, značiti da u konkretnom znanstvenom naporu nije potrebna takva pretpos-tavka. To mnogi drže opravdanim – jedan metodski ateizam, tj. da se ne bi Boga koristilo kao pokriće svakog neznanja i da ga se ne navodilo samo na onim mjestima koja ljudima nisu poznata. Bog bi služio čovjeku da začepi rupu neznanja i svaki bi se put Bog s napretkom znanja povlačio u još neko nepoznato područje na granici ljudskog znanja. Jadni gospodin Bog! Ne govori li takvo shvaćanje da je Bog čovjeku suparnik i da se s čovječjim znanjem uklanja Bog? Zar to već nije određeno filozofsko gledište? I zar je moguće spoznajom ukloniti stvarnost i djelovanje? Nije li to brkanje dva reda – spoznajnog i ontološkog, mnogo jednos-tavnije i prizemnije od Anselmovog dokaza za Božju opstojnost? Kakva li je filozofija takvog shvaćanja znanosti? Nije li dakle u takvom stavu znanosti uključena već neka filozofija? Što dakle znače riječi: „Znanstvena slika svijeta nije protiv Boga; ona je bez Boga (a to je bitna razlika!), a bez Boga je iz unutarnje, inherentne potrebe (želi li ostati znanstvena; jer bi uvlačenjem u igru Boga, kao natprirodnog tvorca, prestala biti znanstvena)“ . Što tu znači natprirodni tvorac? Očito je tu problematična riječ „natprirodni“ jer je uključeno da priroda nije zatvorena nego otvorena. Može li se priroda u sebi shvatiti zatvorenim sustavom ili otvorenim sustavom, ne s gledišta filozofije, jer bi se lagano moglo dokazati da je priroda nenužno biće i kao takva otvorena i da nema svoj bitak iz sebe. Naravno moguće je i drukčije filozofsko rješenje! Pitamo dakle je li priroda otvoreni sustav s gledišta znanosti ukoliko se upravo znanost bavi prirodom? Iz naših naprijed navedenih razmatranja o sili očito je da je priroda i u znanosti bitno otvoreni sustav i da se prividom poznavanja djelovanja previđa poznavanje biti sila a i biti tvari? Zašto bi znanost uvlačenjem Boga prestala biti znanstvena? Zar znanost u sebi nema neznanje, nepoznanice, zar u samoj znanosti prebiva čisto znanje? Zar znanost u sebi nema ne sadrži nepoznanice i ne znaju li jedino znanstvenici, nasuprot tehničarima, onu Sokratovu „Scio mi nihil scire!“ Zašto bi trebalo uopće uvlačiti Boga u igru da začepi ljudsko neznanje? Zar znanost ne bi mogla rasti u krilu Božjem, tj. sa sviješću da Bog djeluje? I nije li ipak znanost niknula u krilu kršćanstva da se otkriju i objasne prirodni zakoni jer to nije bila zadaća teologije? Nije Bog samo natprirodni tvorac nego je Bog Sve-držitelj, koji čuva i uzdržava prirodne zakone. Tako se u teologiji govori o Bogu Svedržitelju dok prirodne znanosti govore o zakonima sačuvanja. Ne bi li se znanstveno moglo misliti o Bogu Svedržitelju? Tako Bog ne bi služio da začepi rupe neznanja nego u srž ljudskog znanja i pregnuća što je u skladu s velikim nalogom: „Plodite se i množite i napunite zemlji i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ (Post 1,28). Ponovio bih još jednom: zar je znanost samo onda znanstvena kada sve tumači bez Boga? Zar onda znanost ne zastupa jedno filozofsko gledište? Jasno je da bi zastupala drugo filozofsko gledište kada bi govorila s horizonta Božjeg djelovanja! Zašto bi znanost morala biti znanost kada zastupa jednu filozofiju a ne zastupa drugu filozofiju?
Treće, spoznati jednu stvar ili pojavu znači li ujedno da u toj stvari ili pojavi ne djeluje Bog? Ne uključuje li takva tvrdnja i činjenicu suparništvo Boga i čovjeka? To bi se suparništvo moglo razumjeti i pozvati na grčki mit o Prometeju koji je ukrao bogovima vatru i dao čovjeku da se njome koristi. Možda se i mnogi znanstvenici tako subjektivno osjećaju?! Takav stav nema veze s kršćanstvom. Priroda je ostavljena u rukama čovjeka koji je treba istražiti i njome zagospodariti. U tom činu čovjek koristi sve svoje umne i razumske snage te mu se može zbog napora činiti kao da trga tajnu iz prirode, odnosno od Boga koji mu brani taj postupak. Subjektivni osjećaj nije i objektivno mjerilo, može se i treba drukčije tumačiti. Tim svojim činom, čovjek, bez sumnje, stječe, rečeno biblijski, dvoju sličnost s Bogom, teži k zbilji znanja, i to božanskog čemu se Bog raduje i potiče ga. On ga potiče i daje mu snagu Duha da može i dalje doprijeti k Bogu i mimo onih naravnih snaga što su čovjeku svojstvene. Bog dakle nije ljubomoran na čovjeka i na njegov uspjeh. Nije li dakle Laplaceova tvrdnja više u skladu s mitom o Prometeju nego li s Biblijom?
Sve u svemu, mislim da sam pokazao da bi se tvrdnja kako bi znanost prestala biti znanstvena kada bi uvlačila Bogu u igru mogla drukčije i pozitivnije napisati i pri čemu bi znanost ostala znanost, a Bog bi djelovao.
Vjera i znanje, teologija i znanost
Zadnja tvrdnja na koju bih se osvrnuo jest ona o toleranciji, da se vjera „ne smije prikazivati kao znanje, ili čak znanost“. Ako vrijedi ova rečenica držim da ona uključuje i ovu misao – a znanje se ne smije prikazivati kao vjera odnosno čak kao teologija. Tvrdnja je naizgled jasna jer je nekako očito da je vjera ipak vjera a znanje j znanje, ali je ipak pitanje je li vjera samo vjera a znanje samo znanje. Je li dakle konkretno znanstveno znanje tj. znanje znanosti pravo znanje znanja u kojem samo i jedino zna i ništa se ne vjeruje, u kojemu se sve zna i do kraja takvo razumije ili se zna i razumije u nekim kategorijama koje se kao takve prihvaćaju i koje se do kraja ne razumiju i ne znaju i kao takve se ne problematiziraju u znanosti, jer to znanstvenike ne zanima, oni naime znaju da to postoji premda nikada to nisu vidjeli niti su zamislili kako to djeluje (sila!)? Ako se valjda to zanemari onda je valjda znanje znanje. Ali kako istinski znanstvenik, istinski mislitelj može zanemariti to pitanje i ne odgovoriti na njega? Kako?
Jasno je da vjera nije samo znanje, ali je jasno da je teologija, sustavni govor o vjeri – znanost. Ili zar teološki govor o vjeri nije znanstveni govor? Ali se može postaviti i drugo pitanje – što zapravo znači znanstveni govor? I znanstveni govor kao donekle i teološki nosi obilježje vremena u kojem nastaje te se mijenja. Fizika je svoje znanstvene spoznaje s vremenom stjecala i mijenjala. S vremenom raste svijest znanstvenosti znanosti a time bi morala rasti i njezina osjetljivost kada zadire u pitanja koja nadilaze samu znanost, barem poučena povijesnim iskustvima. Je li tome tako? U ovom sam članku upozorio da u znanju znanosti postoje elementi koji nalikuju na vjeru. Na jednom drugom mjestu sam postavio pitanje je li znanost ponovila put teologije?!
Moguće je dakle i drugo promišljanje odnosa vjere i znanja, znanosti i teologije. Uostalom Newton je za „prevrat bio (..) nadahnut teološkim predodžbama“, kaže akademik i predsjednik HAZU Ivan Supek – u što ne bih potanko ovdje ulazio.
Da zaključim. Kako je sam Newton proživio ovu tematiku? Ne idem u detalje samo općenito. On je bio svjestan ovih poteškoća. U trećem pismu Bentleyu Newton je pisao -. „nepojmljivo je da bi nerazumna (bruto) materija, bez posredovanja nečega što nije materijalno djelovala na drugo materiju i utjecala na nju bez međusobnog dodira“. Na drugom mjestu kaže „On (božanstvo) upravlja svim stvarima i zna sve stvari koje su učinjene i koje to mogu biti…“.
Poznati fizičar i nobelovac Feynmann u svojim čuvenim Lectures on physics također ističe kako nitko ne zna mašineriju kako se gravitacijska sila prenosi.
…
Bog djeluje bez obzira na znanstveno objašnjenje. U pitanju i znanstvenom i filozofskom i teološkom je ono objašnjenje koje stavlja subjekt Prirodu kao svjesno biće. Neutralni govor o prirodnim zakonima kojima je strukturirana priroda, a zakoni opisuju svijet koji je stvorio Bog, mogući je izlaz za teoriju evolucije u kojem je slučajnost znanstvena a ne filozofska disciplina. Ovu je misao izrekao naš fizičar akademik dr. Vladimir Paar, o evoluciji kao prirodnom zakonu.
Ateisti se pokazuju netolerantnim u Hrvatskoj. Tko se ne sjeća poznatog teologa prof. dr. Tomislava Ivančića i njegovog izbora za rektora koji je zbog javnih pritisaka odstupio s mjesta rektora Zagrebačkog sveučilišta premda je on paradoksalno baš uveo znanstveni način provjere u svoju duhovnu teoriju – hagioterapiju ili antropološku medicinu. Sadašnji prorektor prof. dr. Damir Boras, uvjereni vjernik, starokatolik ipak nije pokleknuo pritisku ratobornih ateista. Hvala Bogu da i novi ministar neće podleći tom pritisku!
Pozivam borbene ateiste novinare i znanstvenike da se okrenu još nekim znanstvenicima koji su objavili članke u Filozofskim istraživanjima od koji jedan fizičar pjeva odu biblijskoj kozmologiji a drugi nabraja mnoštvo znanstvenika koji govore o krahu evolucionizma jer ne može objasniti nastanak života?!
*Ante Perković, Rakov Potok, 28. i 29. veljače 2016. Prof. fizike i vjeronauka na X. gimnaziji „Ivan Supek“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
