O rodnoj ideologiji, poremećajima i ulozi spolnosti u evoluciji na razgovor je pristao Matko Marušić, profesor medicine na Sveučilištu u Splitu. O pojmovima, koji zapravo i nisu prijeporni, dr. Marušić govori za Glas Koncila, kao znanstvenik, kao profesor imunologije i fiziologije.
Govori se o bipolarnosti rodnoga identiteta – »ili ste muško ili ste žensko«. No je li to stvar slobodnoga izbora, hormonskoga statusa ili spola? Dopušta li znanost, ipak, nešto između?
Dr. Marušić: Ne postoji u znanosti pojam rodnoga identiteta. Ne postoji ni pojam roda, osim u taksonomiji. Oni su nametnuti. Pojam roda nametnut je da bi potisnuo i u proteku vremena intelektualnoga i edukacijskoga nasilja potisnuo pojam spola do razine da više uopće ne postoje žene i muškarci.
Spol je bipolaran, o tome nema dvojbe. Čovjek je ili muškoga ili ženskoga spola. Naravno, postoje poremećaji i aberacije koje medicina poznaje, razumije i liječi koliko može. Aberacije mogu biti vrlo različite, od mutacija gena preko poremećaja sinteze hormona do vrlo suptilnih poremećaja fiziološke »ugođenosti« organizma. No aberacije nisu norma, nego nesreća.
Nisu mi poznati primjeri da se »potpuno zdrav muškarac može osjećati kao žena« i obrnuto. Kad bi se pomno tražilo, kao što je medicina to radila dok se nije počelo zabranjivati, uvijek bi se našao objektivan poremećaj. Spolni hormoni, naime, djeluju i na mozak pa, recimo to jednostavno, muški hormoni djeluju na razvoj mozga da on bude različit od ženskoga. Iz toga proistječu i poznate »društvene« razlike između muškaraca i žena, na primjer da žene imaju bolji osjećaj za red, potomstvo, boje i još mnogo toga, a muškarci imaju agresiju potrebnu za ratovanje, odlučnost za rukovođenje, sklonost nogometu i drugo. Sa svim se organima događa isto, uključujući i mozak: ženski hormoni čine ženske mišiće, zdjelicu i dojke drukčijima od muških. To nije izmišljeno, a razlike su divne, a ne ponižavajuće.
Razlike nisu izmislili Biblija ili konzervativci, nego su one nastale evolucijom. Ključ evolucije jest spolno razmnožavanje i – tako su se razvili spolovi. Dva. Koji mogu reproducirati jedinke iste vrste, jer je to mehanizam opstanka vrste. To je Darwin, a ne sv. Pavao.
Što je s poremećajem spolne orijentacije? Je li to sociološki, genetski ili endokrinološki uvjetovan fenomen?
Dr. Marušić: To je davno definirao Freud, ali to je njegovo učenje sada tabuizirano, dakle nije zabranjeno, ali se više ne uči. Poremećaj spolne orijentacije može, koliko ja znam, nastati zbog tri skupine razloga. Prvo je objektivni, najčešće prirođeni, poremećaj spolnih organa i hormona; to može biti i vrlo diskretno, ali s velikim učinkom – jer se radi o vrlo preciznom, složenom i osjetljivom sustavu. Drugo je, po Freudu, duboki poremećaj spolnoga nagona. Tu nema organskoga supstrata poremećaja, ili ga mi nismo još u stanju otkriti, a Freud ga je pripisivao, i kao takav dokazivao, teškim psihičkim traumama u ranom djetinjstvu, npr. spolnim zlostavljanjem od roditelja. Treća je prihvaćanje promiskuiteta do razine da se više ne biraju ni partneri ni načini spolnoga nadraživanja. Ne može se reći da je to poremećaj morala ni pameti, nema organskoga poremećaja, a ponašanje je takvo kakvo jest. Ocjena njegove utemeljenosti mogla bi se dati kroz način i duljinu života tih osoba, i kroz brojne parametre koje bismo mogli podvesti pod »život u zdravlju« i »sreću«. No podatci o tome su »tabuizirani«, a istraživanja su ili zabranjena ili se sprječava objavljivanje rezultata.
No iznimke postoje u ljudskoj, pa i animalnoj populaciji. Čine li te iznimke prirodne zakone upitnima jer nisu primjenjivi na sve subjekte?
Dr. Marušić: Iznimke ne potvrđuju pravilo, ali ga i ne ukidaju. Prirodni zakoni tako su nazvani jer je opaženo da su primjenjivi uvijek i na sve. To je objektivna činjenica, a ne nečije stajalište. To je sasvim jasno u neživoj prirodi, a u živoj je nešto složenije, ali u načelu isto.
Kad neki zakon »nije primjenjiv« na neku jedinku, problem nije u zakonu, nego u jedinki. To odstupanje nije sramota, nego problem za tu jedinku, bilo zato što s njim teže živi ili slabije preživljava. Bez obzira na razlog i mehanizme, jedinke koje se teže prilagođavaju na uvjete života dane vrste tako nestaju, a ostaju one prilagođene i mi vrstu vidimo kao te prilagođene i divimo se kako je lijepo napravljena da preživi upravo u tim životnim uvjetima. No stalno postoje i djeluju rizični čimbenici koji neke jedinke oštećuju i tada netko može pomisliti da »prirodni zakon za njih ne vrijedi«. Vrijedi. Evolucijski gledano, kriterij je samo jedan: tko će se razmnožiti, čiji će geni ostati u populaciji. Opet Darwin, da se tko ne bi zabunio.
U animalnoj populaciji sigurno nema »svojevoljnoga izbora« istospolnih partnera jer o preživljavanju vrste odlučuje samo sposobnost reprodukcije i svi su mehanizmi spolnosti ugođeni samo na reprodukciju. U životinja ne postoji ni svijest ni volja kao u ljudi. Zato je potpuno pogrješno životinje uzimati za primjer. Modela pogodnih za dokazivanje rodne teorije na životinjama nema. Spolna praksa životinjama se ne može nametnuti kontrolom školskoga gradiva, učitelja i udžbenika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
