Anton Filić, sportski novinar Večernjeg lista, jedan od pokretača najdužeg novinarskog štrajka u Hrvatskoj – onog novinara, zaposlenika Večernjeg lista 2011. godine gost je emisije 55 minuta kod Željke Markić. U emisiji povodom 10. obljetnice spomenutog štrajka, Anton Filić se prisjetio glavnih razloga za štrajk Večernjakovaca, korupcije u hrvatskom pravosuđu na koju su tada ukazivali, privatizacijske krađe koju su odradili HDZ i SDP vezano za Večernji te o ulozi „patera Tolja“ u prodaji VL austrijskoj Styriji. Filić je 8 godina bio predsjednik Hrvatskog sindikata novinara – podsjetio je na netransparentnu vlasničku strukturu mnogih medija u Hrvatskoj i težak položaj svih onih novinara koji pošteno i odgovorno rade svoj posao.
O pokretanju i uzrocima štrajka novinara Večernjeg lista
Formalni razlog bilo je nepotpisivanje kolektivnog ugovora od Styrije. Istovremeno to je bio krik upozorenja na sve negativnosti koje su se događale i u medijskom prostoru u Hrvatskoj ali i u društvu. Ovih 10 godina velikog štrajka Večernjakovaca pokazalo je da su naša zalaganja za novinarstvo i dostojanstvo novinarskog zanimanja bila opravdana, jer se svi problemi o kojima je bilo riječi tada – od „honorarni ugovora“ za novinare koji rade kao zaposlenici, preko unaprijed najavljenih inspekcija rada koje zbog dogovora na višoj razini „ništa ne nalaze“, nepoštivanja Zakona o radu, prodaji jedne od dvije glavne novine u Hrvatskoj, u vlasništvu države, ispod cijene… vide i danas u hrvatskoj javnosti i medijima.
Poslodavac je prijavljivao tzv. slobodne novinare kao zaposlenike. Najavila bi se inspekcija, poslodavac bi rekao ljudima koji nisu službeno prijavljeni kao zaposlenici da se maknu iz ureda i kad bi inspekcija otišla oni su se vratili raditi dalje. Slobodnim novinarima nisu definirana njihova prava i obaveze koje imaju prema Zakonu o radu. Na kraju su oni bili definirani kao štrajkolomci. Međutim, bez obzira na to 95% stalno zaposlenih novinara ušlo je u štrajk da zaštitimo prava kolega koje se nije zapošljavalo nego su bili na privremenim ugovorima. Štrajk je trajao dvadeset šest dana. Trećeg dana organiziran je veliki novinarski prosvjed na kojem je bilo preko tristo ljudi koji su bili u povorci od Novinarskog doma do Večernjeg lista, bili smo primljeni kod premijerke Jadranke Kosor, tadašnjeg predsjednika države Ive Josipovića, sastajali smo se s mnogim veleposlanicima, obavještavali letcima zastupnike u Hrvatskom saboru na kojima je bilo navedeno sve što je bilo loše. Iako smo mi svi štrajkali – novine su i dalje izlazile. Pa tko ih je onda radio? Honorarci?
O kolumnistu koji je bio „honorarac“, a solidarizirao se s štrajkom zaposlenika Večernjeg lista
Bio je rijetko koji novinar koji je bio honorarac u vrijeme štrajka, a koji se solidarizirao s nama, zaposlenicima i tako stao na stranu protiv uprave. Jedan od njih je Nino Raspudić, današnji zastupnik u Hrvatskom saboru. Još to pamtimo, hvala mu na tome.
O prodaji Večernjeg lista vrijednog najmanje milijardu kuna za sto milijuna kuna
Večernji list je kupila u toj privatizaciji vodeća austrijska medijska tvrtka, Styria Media Group. Prema službenim podacima Styria je kupila Večernji list za 26 milijuna maraka (oko 100 milijuna kuna), a mi pretpostavljamo da je samo prodajom različitih nekretnina i udjela u pojedinim tvrtkama izvukla iz Večernjeg lista najmanje milijardu kuna. Nikad nas nisu demantirali pri iznošenju ovih podataka. Styria je samo prodajom imovine Večernjeg lista zaradila najmanje deset puta više nego samom kupnjom. Formalni razlog za prodaju Večernjeg lista bili su dugovi, tvrdili su da je zato potrebna dokapitalizacija. Iako to uopće nije bilo takvo stanje stvari – što je prodaja nekretnina u vlasništvu Večernjeg lista, koji je bio tada i vlasnik VIP-a, i pokazala. Svi naši apeli, upozorenja, pisma nisu urodila plodom.
Jedan odnos Styrije prema zaposlenicima u Austriji, drugi prema onima u Hrvatskoj
Novi vlasnici Večernjeg lista nisu imali isti odnos prema svojim zaposlenicima u Austriji i u Hrvatskoj. Od početka se vidjelo da to nije bilo prijateljsko preuzimanje Večernjeg lista nego joj je cilj bio da što prije rasproda bogatstvo Večernjaka što je onda u deset godina i napravljeno. Novinari i urednici u Austriji bili su zaštićeni i imali su sva potrebna prava – imali su 13. plaću, božićnicu, regres, a novinari u Hrvatskoj imali su potpuno drugi status. Styria je kasnije napravila veliku poslovnu zgradu u Grazu gdje pružaju najbolje uvjete svojim zaposlenicima u kojima imaju i vrtiće, restorane, prostore za relaksaciju, a Večernji list dobio je zgradu na kraju grada, u Buzinu, stisnuli su nas na jedan kat i po dvoje novinara dijeli jedan stol. Tu se vidi tko je prošao dobro u ovome poslu, a tko nije. U toj prodaji oštećena je država, hrvatski građani i oštećeni su zaposlenici Večernjeg lista.
O tome da nitko u HDZ-u niti SDP-u nije odgovarao za štetu koja je nanesena hrvatskim građanima i državi
Nitko nije odgovarao za lošu privatizaciju i štetu koja je nanesena poreznim obveznicima. Nije bilo volje da se krene u tome smjeru. I HDZ i SDP sudjelovali su u tome – posao je obavila SDP-ova vlast , Ivica Račan je tada bio premijer, a ključni posao obavio je ministar Linić, on je prodao za sramotno nisku cijenu Večernji list Austrijancima. Moglo bi se razgovarati i o ulozi tadašnjeg predsjednika Mesića. U jednoj normalnoj državi bi to odavno bilo istraženo. Upozoravali smo Vladu Jadranke Kosor na korumpiranost pravosuđa. Od vlasti su nam dolazile poruke da to nije istina, hvalili su se nekim podacima da je sada manje predmeta na sudu nego prije deset ili petnaest godina što je čak i moguće jer su ljudi izgubili povjerenje u pravosuđe pa više i ne idu na sud.
O Zdravku Mamiću kao reformatoru hrvatskog pravosuđa
I danas bi Plenković ponavljao iste stvar na onaj svoj način s visoka o tome kako je u pravosuđu sve u redu da nije bilo ovih istupa i dokaza Zdravka Mamića. Svima je jasno da su hrvatskom pravosuđu potrebne korjenite promjene. Mamić sada postaje glavni reformator korumpiranog pravosuđa u Hrvatskoj.
O novinarima koji mogu biti osuđeni kad govore istinu, i neosuđeni kad iznose neistinu
Kad novinar iznese istinu, može biti osuđen jer je naštetio nečijem ugledu. Na taj način moćnici prijete sudom, bogatim odvjetnicima i to postaje teško oružje koje oligarhija koristi protiv poštenih i profesionalnih novinara, u borbi protiv slobode govora i zastupanja javnih interesa. Nesređeni pravosudni sustav ugrožava umjesto da štititi slobode.
O tome kako je najviše problematičnog u politici, pa pravosuđu i onda novinarstvu
Neučinkovitost pravosuđa sprječava ostvarivanje radnih prava novinara. Pravni okvir ne daje sigurnost, oruđe, poticaj novinarima da ostvare svoju ulogu – da budu glas javnosti. Poštenim i profesionalnim novinarima je najteže – oni su „pritisnuti“ sa svih strana.
Kako dalje da se poboljša novinarstvo u Hrvatskoj
Novinari moraju biti solidarni međusobno i iskorijeniti iz svog okruženja one koji ne zaslužuju biti novinari. Potrebno je reformirati novinarske organizacije. Ti isti solidarni novinari trebaju osigurati svoju poziciju i obraniti se od nasrtaja vlasnika koji imaju opet svoje inpute o tome što se treba pisati i kako se treba pisati. Vlasnici imaju prevelika prava. Trebalo bi odvojiti upravljačku funkciju od vlasničke – umanjiti utjecaj vlasnika prema glavnom uredniku i da novinari budu slobodni jedni prema drugima, imaju svoju etiku, drže se istine i ne moraju strahovati.
Za više o privatizaciji Vjesnika i tadašnjem ministru Liniću, o političkim strankama HDZ-u i SDP-u kao dva kraja iste hobotnice, o Hrvatskoj kao zarobljenoj državi, o tvrdnjama bivšeg predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i njegovih kolega da je na njega izvršen atentat, o ljepoti novinarske profesije koja je danas toliko ugrožena, o tome kako mu je danas raditi u Večernjaku i istovremeno ustrajati u iznošenju istine o njegovoj privatizaciji pogledajte OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
