Kad je prošli tjedan slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec prisustvovao usmenoj raspravi u graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije pred Stalnim arbitražnim sudom u Haagu, izjavio je novinarima da se “sav naježio” i da mu se činilo “kao da je na filmu”. Proteklog tjedna, u prvoj rundi, hrvatska i slovenska strana sažeto su izložili sve što su zapisali u opsežnom memorijalu i kontramemorijalu te dodatnom spisu koji je pripravljen na slovenski zahtjev. Jučer i prekjučer je hrvatski pravni tim izložio protuargumente na slovensko viđenje prijepora, a slovenskom će argumentacijom u četvrtak i petak usmena rasprava biti privedena kraju.
Kakav bi trebao biti naslov tog “filma” što će se odvijati u sudnici Stalnog arbitražnog suda u Haagu tijekom ta dva posljednja dana? Prije nego pokušamo odgovoriti na to pitanje treba podsjetiti na još jednu izjavu slovenskog ministra: “Kao što je bio vitalni interes Hrvatske da stupi u EU, naš je vitalni interes, da imamo slobodan pristup otvorenom moru”. Hrvatska je svoj “vitalni interes” ostvarila, prolazeći kroz “barikade”, ali ponajprije ispunjavanjem zahtjevnih mjerila EU. Slovenija bi svoj “vitalni interes” trebala također ostvariti ispunjavanjem norma međunarodnog prava. U suprotnom možda, bi se moglo parafrazirati nekoć Oskarom nagrađenu dramu “Kramer protiv Kramera”, pa pravosudnoj drami nadjenuti naslov: “Slovenija protiv međunarodnog prava”?!
Druga runda, koja se održava ovaj tjedan, od ponedjeljka do petka, s jednodnoipoldnevnom stankom u sredini tjedna, važna je zbog protuargumentacije koju pravni timovi iznose na sve ono što su strane prije izložile. Ona je na neki način bitna i za arbitre jer na osnovi te argumentacije zauzimaju stanovišta za konačni pravorijek.
Hrvatska strana u obje runde prva se očitovala glede zadaća koje je odredio Arbitražni sporazum. Je li to bio hendikep ili dobitak za konačni ishod, teško je znati. Prošlotjedno slavlje koje je priredio slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, postalo je pomalo upitno. Vjerojatno nije bez razloga što su slovenski mediji u posljednja dva dana, kako se može primjetiti, tako naglo utišali, iako su njihovi predstavnici vlasti obećavali da će izdašno obaviještavati slovensku javnost o čitavu postupku unatoč njegovoj tajnosti u skladu s Arbitražnim sporazumom.
Odlučujuće za cijelu stvar, to jest glede zadaća koje je postavio Arbitražni sporazum, bit će tko je bio uspješniji u obrazlaganju svojih zahtjeva temeljem međunarodnog prava jer zadatak Arbitražnog suda temeljem Sporazuma nije tehničke naravi, kao što nije uloga pravnih timova prijepor svesti na nekoliko zvučnih parola i temeljem toga očekivati presudu. Jer, čemu u prvom slučaju Arbitražni sud sastavljen od uglednih sudaca i profesora međunarodnog prava i čemu u drugom slučaju pravni timovi s tolikom reputacijom? U čitavom hrvatsko-slovenskom prijeporu u svezi granice, na kopnu i moru, pobjednik mora biti međunarodno pravo. Bez toga naprosto ne može funkcionirati međunarodna zajednica. Stoga je bitno pitanje za završetak “filma” koji se odiigrava u zgradi Međunarodnog suda u Haagu u osnovi vrlo jednostavno: hoće li, u Palači pravde, Slovenija nadvladati, ne Hrvatsku, nego međunarodno pravo? I kojim bi sve gotovo nesagledivim posljedicama poraz međunarodnog prava mogao voditi? U politici ima raznih presedana, međunarodno pravo presedane ne dopušta, odbacuje ih.
