U Srbiji je nedavno izglasan tzv. „Zakon o kulturnom nasljeđu“ u kojemu se djela stare dubrovačke književnosti proglašavaju i srpskom kulturom. O tom postupku srbijanske zakonodavne vlasti za Narod.hr govori povjesničar dr. sc. Mato Artuković.
Mato Artuković viši je znanstveni savjetnik u Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest. Područje njegova istraživanja je nacionalna povijest, povijest Srba u Hrvatskoj te hrvatsko-srpski odnosi u 19. i početkom 20. stoljeća.
Tko je dr. sc. Mato Artuković?
Dr. sc. Artuković rođen je 24. prosinca 1954. u Kuljenovcima kraj Dervente (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u Slavonskom Brodu, klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca u Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1980), gdje je i magistrirao s temom “Srbobran 1884-1902” (1987). Doktorirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu s temom “Položaj Srba u Banskoj Hrvatskoj 1883-1903. – Analiza srpske izdavačke djelatnosti” (1999).
> Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’
Poslije završenog fakulteta radio je u Historijskom institutu Slavonije i Baranje (kasnije Centar za društvena istraživanja i Centar za povijest Slavonije i Baranje) do 1990. Nakon prvih demokratskih izbora i sloma komunističke diktature u Hrvatskoj, ušao je u prvu Općinsku upravu Slavonskog Broda, gdje je radio do početaka 1992. Potom se zaposlio u Državnom arhivu, a od 1994. radio je u Odsjeku za povijest pri Muzeju Brodskog Posavlja. Kada je 1996. Hrvatski institut za povijest iz Zagreba osnovao svoju Podružnicu u Slavonskom Brodu, prešao je raditi u tu ustanovu, čiji je voditelj bio u razdoblju 1996.-2011. Danas u zvanju znanstvenog savjetnika (2011) vodi redoviti znanstveno-istraživački projekt “Slavonija, Srijem i Baranja 1860.-1945.: politika, društvo, kultura“.
Narod.hr: Povjesničar ste koji se primarno bavite hrvatsko-srpskim odnosima u 19. i početkom 20. stoljeća. U Srbiji je ovih dana izglasan “Zakon o kulturnom nasljeđu” koji tvrdi da djela stare dubrovačke knjiženosti pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi. Kako komentirate to najnovije srpsko svojatanje hrvatske kulture?
Dr. sc. Mato Artuković: Ta je priča stara 180 godina. Počinje s Vukom Karadžićem, a nastavlja se sa srpskim političarima, ponajprije u Hrvatskoj, 80-ih godina 19. stoljeća, s čuvenim Srbobranom i Vračem Pogađačem, te srpskim i znanstvenim i političkim krugovima u Srbiji i Ugarskoj. Obrazloženje koje je za ovo prisvajanje dalo Ministarstvo kulture Republike Srbije, svodi se na dobro poznatu mudrost prisvajača: ono što je moje, to je samo moje. Ono što je tvoje, to je i moje i tvoje.
Naime, na temelju jezika na kojemu je napisana dubrovačka književnost, tvrdi Ministarstvo RS, ona „može istodobno biti i srpska i hrvatska“. Malo se ipak razlikuju današnji prisvajači od Karadžića i onih iz 19. stoljeća, koji su smatrali štokavski isključivo srpskim jezikom, pa onda i dubrovačku i svu hrvatsku renesansnu književnost srpskom. Dapače novi prisvajači nas žele uvjeriti kako je to „pomirljiv pristup koji u dubrovačkoj književnosti traži ono što je zajedničko“.
Nema argumanata za srpsko prisvajanje dubrovačke književnosti
Nikakvih argumenata nema za prisvajanje dubrovačke, humanističke književnosti srpskoj kulturi. O tome mogu puno mjerodavnije od mene sada govoriti profesor Slobodan Prosperov Novak, Bratulić, od mlađih Domagoj Vidović i mnogi drugi povjesničari hrvatske književnosti.
Već je sam Karadžić uočio proturječnost teze da su svi štokavci Srbi i da je štokavski jezik samo Srba. No, ostao je pri tom uvjerenju jer ga je takvo mišljenje zastupala tadašnja slavistička znanost: No, Karadžić je znao da je stvarnost drugačija. Izraz „hrvatski jezik“ za „hercegovački“ (temelj na kojemu je Karadžić gradio svoju reformu srpskog jezika), bio je poznat i Vuku Karadžiću na početku 19. stoljeća. Vidimo to u uvodu njegove Narodne srbske pjesnarice, koju je izdao u Beču 1815.
On je tu razloge svojega načina tiskanja pjesama mogućim kritičarima obajsnio ovako: „… da sam sve napečatio Hercegovački… onda bi rekli Sremci (a osobito varošani i varošanke): ta šta ovaj nama sad nameće Horvatskij jezik; a da sam sve napečatio Sremački… onda bi povikali Saraevci, Mostarci, Pazarci, Zvorničani, Užičani, i svi ostali Srblji Hercegovačkog dijalekta (od Adriatičeskoga mora do Osjeka, Loznice, Valjeva, i Karanovca): gle! Kako je netko pokvario i nagrdio naše pjesme.“ (Pogledajte sada samo kartu gdje žive oni koji, prema Vuku Karadžiću, govore „Horvatskij jezik“. Je li se Starčević vodio istom logikom kada je sve Srbe proglasio Hrvatima?)
Argument Vuka Karadžića
Drugi argument daje nam ponovno Vuk Karadžić. U predgovoru Srpskome rječniku iz 1818. on piše: „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika.“ Pa od kuda je onda Gundulić srpski književnik? Već na početku svojeg posrbljivanja svih štokavaca, Vuk Karadžić u čuvenom članku „Srbi svi i svuda“ jasno kaže da „braća rimskoga i turskoga zakona“ „ovoga imena neće da prime“; pa malo dalje ponavlja „da neće Srbima da se zovu“. Nikada kroz sva ta stoljeća nije se dubrovački jezik nazivao „srpskim“ niti je Dubrovnik netko nazvao srpskim gradom. To prisvajanje počelo je s Vukom Karadžićem i nastavilo se tijekom 19. i 20. stoljeća, i prenijelo bez argumenata u 21. stoljeće.
Jasno je, dakle, shvaćanja slavističke znanosti o narodnim imenima i rasprostranjenosti tih imena već u 19. stoljeću pokazala su se neosnovana, iako su se dugo održavala pa se na njih pozivaju svi tadašnji i kasniji srpski prisvajači hrvatske renesansne književnosti. No, vidimo da sam Vuk Karadžić 1818. kaže kako Srbi „do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika“.
Narod.hr: Srpska presezanja za hrvatskim kulturnim naslijeđem te za hrvatskim teritorijima imaju dugu povijest. Možete li nam pojasniti koji su korijeni takvih težnji?
Dr. sc. Mato Artuković: Djelomično sam odgovorio na Vaše pitanje. Počelo je s Vukom Karadžićem. U polemiku s njime upustio se Bogoslav Šulek, pohrvaćeni Slovak, optužujući Karadžića za stvaranje sukoba između Hrvata i Srba. U raspravi „Srbi i Hrvati“ (objavljena u Nevenu 1856.) Šulek je donio niz imena starih hrvatskih pisaca (Dubrovčana, Splićana, Korčulana itd), koji svoj jezik zovu hrvatskim. „Pa kako bi ga i mogao hrvatski pisac srpskim krstiti, kad su u ono doba, sve do novijega vremena Srblji pisali njekom smjesom od crkvenoga, ruskoga i srbskoga narječja, koju su oni serbskim ili serbičeskim jezikom zvali? U književnosti je sve do ovoga vieka štokavski jezik samo kod Hrvatah cvatio, a kod Srbah je njim samo prosti narod govorio…“
Hrvatski narodni okvir
Obrazovani ljudi su taj jezik prezirali. Znamo da Vuk nije doživio da njegov jezik i pravopis budu službeno priznati u Srbiji. Tek 1868. jezik koji je on Srbima stvorio, priznat je u Srbiji za službeni srpski jezik. Nema smisla ovdje navoditi primjere zašto se mora i može ova stara hrvatska renesansna književnost smatrati samo hrvatskom. Obilje tih primjera naći će svatko tko uzme djela dr. sc. Propserova Novaka, ili najnoviju Povijest hrvatskoga jezika čiji su urednici akademik Radoslav Katičić i dr. Josip Lisac (glavni urednik projekta Ante Bičanić).
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih književnika i pjesnika dolazio je tamo gdje ga se moglo očekivati, ovisno o književnoj vrsti: u prigodnim pjesmama, posvetama, predgovorima i pastoralnoj alegoriji. U prigodnim pjesmama npr. koje upućuje renesansni pjesnički krug na relaciji Hvar-Korčula-Dubrovnik, upotreba narodnosnog pridjeva jasno smješta taj književni krug u hrvatski narodni okvir.
Značaj Dubrovnika
Do 16. stoljeća postojao i specifični autohtoni romanski govor koji se zvao raguzejski, ali je na početku 16. stoljeća izumro. U 16. stoljeću dubrovački književnici (npr. Nalješković, Zlatarić, Mavro Vetranović, Džore Držić), kao i oni s Hvara, Splita, Zadra, svoj jezik zovu „hrvatski“, često i „slovinski“, ili „slovinski aliti hrvatski“. U žanrovskom, izričajnom, sadržajnom smislu, dubrovačko pjesništvo toga vremena ne razlikuje se ni po čemu od onog koji nastaje na Hvaru, u Splitu, Zadru. Dubrovački pjesnik Nikola Nalješković (1500.-1587.) čestita Ivanu Vidalu (umro 1570.) na slavi koju je stekao u gradovima Korčuli, Dubrovniku, Hvaru, Zadru, Šibeniku, Kotoru, gdje je postao „kruna od zlata kojom se svi diče“.
U zahvalnici Vidal izdvaja jedan od ovih gradova, Dubrovnik, ističe značenje ovoga grada i kaže da je Dubrovnik slavan grad kojega je Bog obdario mnogim milostima: „Svuda ga je puna slava, svud on slove, Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.“ Nalješkovića zove: „hrvatskoga diko i slavo jezika“. Pisci i pjesnici tih gradova se dopisuju. Baš u toj živahnoj komunikaciji pokazuje se da je to „doista sve bila jedna književnost, da su tu svi pisali za sve, bez obzira je li čakavski ili štokavski…
Jedna književnost, bez obzira je li čakavska ili štokavska
Polazilo se od toga da svak svakoga razumije i da je to jezik sviju njih, a oni ga izrijekom zovu hrvatskim. Groteskno je gledati na to kao da je ono što je pisano čakavski tu jedna književnost, a ono što je štokavsko druga, jedna dalmatinska, a druga dubrovačka. Sve je jedno i sve je hrvatska“ (Povijest hrvatskog jezika, 2. knjiga: 16. stoljeće, urednici akademik Radolsv Katičić i dr. Josip Lisac).
Dubrovnik jest bio u jakim gospodarskim vezama s Bosanskim Kraljevstvom kao i sa Srbijom. Ali nikada u svojoj povijesti nije bio u okviru ovih država. Od 1358. Dubrovnik je bio u okviru Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva što predstavlja, uz stariji kulturni i vjerski, i politički integrativni čimbenik.
“Kult ugroženog Srbina”
U 19. stoljeću, kada prisvajanje hrvatske kulturne baštine započinje, velikosrpski nositelji te agresivne politike smatrali su da je kulturni temelj Srba i Hrvata različit, pa svi sukobi i nesporazumi dolaze iz te činjenice. Po njihovom mišljenju Zapad je ugušio klicu narodne kulture kod Hrvata, a katolička vjera ih je okrenula „zapadnjačkoj aždaji“. Srbi su se „grijali na suncu Istoka“, pa je njihova narodna kultura toliko jaka da ni primanje kršćanstva nije pomjerilo njihove narodne temelje. Pravoslavlje su smatrali najvažnijim znakom za prepoznavanje srpstva.
Valja uočiti konstantu u tumačenju povijesti hrvatsko-srpskih odnosa u srpskoj političkoj misli. Hrvati kao predstavnici Zapada uvijek su agresivni, Srbe se stalno ugrožava od njihovoga prvog susreta s Hrvatima do danas. Ta sklonost za isticanjem Srba kao ugroženih postala je prava nacionalna filozofija, razvio se zapravo „kult ugroženog Srbina“, za što se Hrvati i prije 150 i 100 i 70 godina i danas, moraju „pokajati“, ako hoće slogu Srba i Hrvata.
Kad se radi o broju Srba, i katolike ubrajaju među Srbe
I jasenovački mit o milijun ubijenih Srba ima korijen u kultu „ugroženog Srbina“ iz 19. stoljeća. U strukturi srpske ideologije to je transvremenski element koji i danas živi kao i prije 150 godina. Temeljna slika katolika u srpskoj političkoj misli je da je zatornik srpstva i pravoslavlja. I uvijek je tu katolik – Hrvat. Postoje dvije nipošto slučajno odabrane iznimke: prva kad se radi o kulturnim stvaraocima. Tada te „ubojice u prađedu“, nisu više Hrvati nego su Srbi.
Postoji još jedna iznimka: kad se radi o broju Srba, onda se i katolici ubrajaju u Srbe. Cilj je ovoga prisvajanja da se pokaže da se Hrvati nemaju pred svijetom čime pohvaliti, da nemaju ništa, sve što imaju ukrali su od Srba, jezik prije svega, da praktički ne postoje, a, s druge strane, da su genocidan narod. Ovaj element srpske ideologije i danas je jednako živ kao i prije 150 godina.
Najprije blaćenje isusovaca, a zatim svojatanje p. Ruđera Boškovića
Nema blata kojim se nisu srpski ideolozi nabacili na isusovce, ali ne smeta im pri tome posrbiti patra Ruđera Boškovća: nema pogrde kojom nisu napali na Đakovačku biskupiju i sve svećenike, ali to ne će smetati srpske ideologe u Srbobranu da upozore svoje čitatelje na godišnjicu smrti „srpskog književnika“ Nikolu Pavića, koji je uz to bio kanonik đakovačkog kaptola u 18. stoljeću. Dubrovčani su inače uvijek primjer katoličke (hrvatske) netolerancije prema Srbima. Za ta zlodjela su im „pape slale svoje bule s blagoslovom i blagodarnošću“, kako čitamo u još danas preporučianoj Milaševoj „Pravoslavnoj Dalmaciji“.
Ovakvo, s jedne strane optuživanje za neprijateljske porive kad politički odgovara da se hrvatski narod prikaže kao zločinac «u prađedu», a s druge strane da se hvali prisvajanjem kulture toga istog naroda i svi znameniti pojedinci i cijeli narod kad se treba pred svijetom pokazati doprinos i brojnost Srba, prisutno je i danas kod Srba naročito u akademskim krugovima i političkim krugovima. Ovakav pogled srpskih političkih, kulturnih i vjerskih krugova jednako je živ danas kao što je bio u 19. stoljeću. Tako pišu, i takve knjige pišu i pozitivno recenziraju i srpski akademici (npr. akademik Vasilije Krestić), pa u tim knjigama vidimo da je, uz poznate stare Dubrovčane, Dalmatince i Slavonce iz 16., 17. i 18. stoljeća, i Đuro Đaković Srbin, da je i „hijena srpskih škola“, Ivan Mažuranić, Srbin i njegov se „Smail-aga“ izdaje kao djelo srpskog pisca.
Prisvajanje kulturne baštine je prvi čin agresije
Jednako se ponaša urednik Srbobrana Paja Jovanović, i urednik Vrača Pogađača Sima Lukin Lazić prije 130 godina, kao i urednik u Matici srpskoj, koji izdaje Deset vekova srpske pisane reči, te urednici Rečnika srpskog leksikona i srpskih Novosti. Ovaj Zakon o kulturnom nasleđu želi samo nastaviti praksu dugu 180 godina s nekim malim nijansama. Sada se Hrvatima dopušta da bude i njihovo ono što jest zapravo samo njihovo. To novo imenovanje „bratstva i jedinstva“ se stavlja u neki „europejski štih“: „pomirljiv pristup koji u dubrovačkoj književnosti traži ono što je zajedničko“. Prisvajanje kulturne baštine je prvi čin agresije, drugi je otimanja teritorija, vojna agresija. Imamo nažalost iskustva.
Narod.hr: Je li nakon tolikog vremena provođenja takve srpske politike moguće očekivati da će takva presezanja prestati? Što je potrebno učiniti da bi se srbijanska politika promijenila?
Dr. sc. Mato Artuković: Ta praksa od 150 godina ne će prestati. Jednostavno se želi ispuniti velika praznina u srpskoj kulturnoj povijesti: nepostojanje renesansne, barokne i književnosti prosvjetiteljstva prisvajanjem hrvatske kulturne baštine. Gundulić, Držić, Ruđer Bošković, Kačić, Relković ne mogu se nikako uklopiti u srpsku duhovnu atmosferu. U uvjetima u kojima je živio, srpski narod nije mogao stvoriti takve potencijale. Valja reći da su Hrvati živjeli u više država, ali je ideja o jedinstvu postojala ponajprije kao kulturni program.
„Njihov kulturni nacionalizam nije se u renesansi preklapao ni sa čijim državnim granicama, ni sa čijim krunama i prijestoljima. Zato su Dubrovčani toga vremena i mogli biti supstrat hrvatskoga duha. Oni to zasigurno nisu postali zato što su nekoliko desetaka puta u 16. stoljeću spomenuli hrvatsko ime, kako to naivno misli novija provincijalna pamet, nego su Dubrovčani bili koncentrat hrvatske duhovne energije zbog strukturiranja svoje sudbine u paralelogramu tadašnjih kulturnih i političkih silnica Europe. Hrvatstvo Dubrovnika nije upisano u sadržaj njegovih knjiga, nego je ono forma cijeloga njegova postojanja.“ (Slobodan Prosperov Novak).
Usvojiti Strossmayerovu preporuku
Ne mogu dijeliti nikome savjete. Mislim da je potrebno priznati nešto i od svojih pogrešaka. I okrenuti se sebi. Srpski narod ima velike duhovne potencijale (samo da spomenem Teslu, koji jest rođen u Hrvatskoj, ali je Srbin). Hrvati su se odrekli pretjeranosti iz 19. stoljeća (Starčevićevo proglašavanje Nemanjića hrvatskom dinastijom, npr.). Ali, iznad svega potrebno je da hrvatska politička elita usvoji ono što je Strossmayer u pismu Račkom 29. veljače 1864. napisao: „Ja mniem da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji.“
Program za odnose Hrvata i Srba
To je zapravo najkraći program za slogu Hrvata i Srba. Pogledajte samo koliko je unazad nekoliko godina prekršen ovaj princip a nije donio nikakve koristi nikome, a štete svima. A zamislite načas nemoguće: da su se hrvatski komunisti odmah usprotivili jasenovačkom mitu, koliki bi životi bili pošteđeni i ratovi izbjegnuti. I još nešto: prošle godine je bila 500. obljetnica tiskanja Marulićeve Judite. Kao članica EU ne znam jesmo li uzdigli to najmanje na europsku razinu, jesmo li igdje prikazali Boškovića kao našega sunarodnjaka, i jesmo li igdje pred svijetom prikazali hrvatsku renesansnu književnost u cjelini kao dio hrvatske nacionalne baštine.
Ali, htio bih istaknuti: Hrvati i Srbi ne ugrožavaju jedni druge, nego ugrožava svaki od tih naroda samoga sebe: pogledajmo samo demografske prilike oba ova naroda.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
