Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao krovna institucija za proučavanje hrvatskoga jezika izražava najoštriju osudu postupka srbijanske zakonodavne vlasti izglasavanjem „Zakona o kulturnom nasleđu“ 23. prosinca 2021. godine u dijelu koji se odnosi na „staru i retku bibliotečku građu“, koju čine „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom“. … Dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili (su) i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine.” – poručili su iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u priopćenju koje potpisuje predsjednik Željko Jozić, a kojim se reagira na izglasavanje “Zakona o kulturnom nasleđu” u srbijanskom parlamentu kojim se za djela dubrovačke književnosti kaže da zaključno s 1867. godinom pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi.
Dubrovačka književnost i kultura bile su i ostat će isključivo hrvatske
Reagiranje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u nastavku prenosimo u cijelosti.
“Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao krovna institucija za proučavanje hrvatskoga jezika izražava najoštriju osudu postupka srbijanske zakonodavne vlasti izglasavanjem „Zakona o kulturnom nasleđu“ 23. prosinca 2021. godine u dijelu koji se odnosi na „staru i retku bibliotečku građu“, koju čine „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom“.
Premda je i dosadašnja srbijanska kulturna i politička javnost često iskazivala želju i potrebu za prisvajanjem hrvatskoga kulturnog dobra, ozakonjenjem, odnosno oslužbenjenjem takva stava učinjen je dodatan agresivan korak posezanja za povijesnom hrvatskom baštinom. Riječ je o nastavku administrativno-pravnih i političkih procedura koje u osnovi imaju kao cilj umanjenje hrvatskoga jezično-kulturnoga nasljeđa te njegovo prisvajanje, i to u prvoj fazi kao dio zajedničkoga kulturnog blaga.
Bez obzira na motive takvih postupaka, a koji su najvjerojatnije politički, pa i na „priznavanje“ da je dubrovačka književnost „i hrvatska“, a ne samo srpska kako se donedavno govorilo u srbijanskim kulturnim krugovima, smatramo prozirnim i krajnje neprimjerenim takav perfidan čin jer su dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine.
Relativno nedavno hrvatski je novoštokavski ikavski dijalekt kojim već stoljećima i na tlu Vojvodine govore Hrvati Bunjevci proglašen zasebnim, bunjevačkim jezikom, što je i lingvistički i kulturni apsurd, da bi od prošle jeseni u srbijanskim udžbenicima osvanula revidirana razdioba slavenskih jezika, pri kojoj hrvatski nije jedan od južnoslavenskih jezika, a naziv „hrvatski jezik“ samo je jedan od naziva za srpski, što je izazvalo zgražanje čak i nekih srbijanskih jezikoslovaca.
Neprestani pokušaji prisvajanja hrvatskog jezika
Ovo je treći nastavak takve politike prisvajanja hrvatskoga, pa premda su sva ta tri postupka zapravo u proturječju jedan s drugim, jer ako ne postoji hrvatski jezik, kako može postojati hrvatska književnost, smatramo da je riječ o jednako sramotnom i nedobrosusjedskom, a u konačnici neprimjerenom te kulturno-jezično neodrživom činu, koju zaslužuje krajnju osudu.
Kao osnova ovakvome postupku poslužila je neodrživa i odavna oborena teza Vuka Karadžića da su svi štokavci Srbi iznesena u studiji mitomanskoga naslova „Srbi svi i svuda“, po kojoj su Hrvati zapravo Srbi katolici bez svojega imena. Opovrgavanje takve teze iz današnje perspektive potpuno je suvišno i nepotrebno, jer je i u znanstvenome smislu apsurdna. Činjenica je da je hrvatska kultura imala primjerice humanizam i renesansu, da su do nas slobodno dolazili mediteranski i svjetski kulturni trendovi i da smo oduvijek bili dio srednjoeuropskoga i mediteranskoga kulturnog kruga. Srbi su nažalost za to vrijeme bili pod osmanskom dominacijom pa taj deficit naknadno nastoje premostiti prisvajanjem tuđega pod egidom „sve je to zajedničko“.
Ukratko, njima vezanje za hrvatsku kulturu i njezino prisvajanje jamči nekakvu europsku kulturu i nasljeđe koje inače ne bi imali. Uostalom, upravo je Vuk Karadžić u predgovoru svojemu „Srpskom rječniku“ iz 1818. napisao doslovce to: „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!“. Iluzija je da se činom donošenja spornoga „Zakona o kulturnom nasleđu“ činjenično stanje može promijeniti.”
