Banić i Buljan: Spomenici propasti

Umjetniku Sandru Đukiću i Srpskom narodnom vijeću (SNV) je u subotu 19. listopada 2024. godine uručena nagrada Europe Nostre za umjetnički projekt „Tišina koja je srušila spomenik“. Riječ je o virtualnoj rekonstrukciji spomenika pobjedi naroda Slavonije Vojina Bakića u Kamenskoj kod Požege srušenog 1992. godine. Hrvatski su vojnici jasno poručili da je poruka spomenika veličanje komunističkog režima i zločina, pišu Nikola Banić i Joško Buljan za Hrvatski tjednik.

Problem koji je potrebno komentirati jest činjenica da nitko od saborskih zastupnika ili članova Vlade nije ozbiljnije reagirao na veličanje događaja u kojem Srpsko narodno vijeće sa stranim centrima moći pokušava obnoviti spomenik komunističkom režimu čija je vojska, Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta srpskom manjinom kao petom kolonom izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku. Fašizam i komunizam dva su istovremena zla.

Europske rezolucije o osudi totalitarnih sustava i njihova znamenja trebale bi obavezivati i vodeće organizacije civilnog društva kakva je i Europa Nostre, a pogotovo bi trebale obavezivati i Vladu Republike Hrvatske koja izdašno iz našeg proračuna financira Srpsko narodno vijeće. Usprkos tome, ako je to najbolje što (ne)izravni podržavatelji ili simpatizeri zločina(ca) iz 1940-ih i 1990-ih godina danas mogu, radi li se na neki način o priznanju njihova poraza? Prepuštajući takva razmišljanja čitatelju, namjera je ovoga prikaza pokazati kako su, na posve neočekivan i zabavan način ti spomenici doslovno doprinijeli srpskom porazu devedesetih, a doprinose i danas. Da bi se objasnilo kako, potrebno je prvo dati širi kontekst i povijest.

Propast plana A – srpska agresija na Hrvatsku uz pomoć srpske manjina u Hrvatskoj

Plan A velikosrpske agresije bio je pobijediti Hrvatsku u ratu i to korištenjem domaćih kvislinga na posve jednak način kao što Rusi koriste od 2014. koriste rusku manjinu u Donbasu ili Luhansku. To Srbiji očito nije uspjelo, pomeli smo ih Olujom 1995., a budući da je broj potencijalnih sudionika neke slične agresije u Hrvatskoj pao na postotak koji odgovara statističkoj pogrešci, izgledno je da niti ne će. Međutim, to ne znači da je poražena strana odustala – nastavila je na drugi način, posredno, putem različitih radnji političkog djelovanja. Konkretno, umjesto propalog plana A prešlo se na plan B što znači da većina tih radnji nije slučajna ili stihijski posložena, već je organizirana. Iako je konkretni plan B spominjan već u više prethodno objavljenih članaka, dobro je uvijek iznova podsjetiti o čemu se točno radi, da nema slučajnosti i da se što lakše shvati kako i spomenici spadaju u tu priču.

Plan B – Pupovac kao plan B – za slučaj da Krajina propadne

Osnove srpskog plana B moguće je vidjeti u dokumentu od 6. prosinca 1991. godine Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije, točnije I. uprave tog ministarstva koja je zapravo bila srpska tajna služba. Služba državne bezbednosti Republike Srbije (SDB) bila je jedan od glavnih organizatora srpske agresije na Republiku Hrvatsku početkom devedesetih godina uz pomoć srpske manjine. U dokumentu tog srpskog ološa koji je naslovljen kao „Informacija o stanju na ratištu Zapadne Slavonije“, razmatra se što bi Srbi trebali učiniti u slučaju vojnog poraza na tom području. Sjetimo se, Srbi su 2. siječnja 1992. godine i pristali na primirje i dolazak UN-a pod pritiskom vojnog poraza na zapadnoslavonskom bojištu nakon prve veće ofenzive Hrvatske vojske. Srpske kolovođe Džakula, Vukelić, Sašić, Bojić i Lovrić razmatrali su kako ostvariti velikosrpske ciljeve nakon rata, a kao rezervu za ostvarenje vojnih ciljeva, Smilja Avramov predlaže „ponovno vezivanje na Milorada Pupovca“!

Da podsjetimo, Smilja Avramov je Srpkinja rođena u Pakracu, bila je ključni kartograf velike Srbije, profesorica na Pravnom fakultetu u Beogradu i član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Osim toga u istom dokumentu iz 1991.(!) dužnosnici srbijanskog MUP-a predlažu naseljavanje Istočne Slavonije Srbima iz Zapadne Slavonije koji poslije erdutskog sporazuma i danas žive na području Vukovara i Belog Manastira, bez obzira na upletenost u brojne ratne zločine. Sam Pupovac je u tom razdoblju djelovao kao neki srpski agent utjecaja javno iznoseći tipičnu srpsku propagandu o deset „iljada pokrštene srpske dece“; u njegovu mozgu koji je tada s komunizma prelazio na četništvo još mu nije bilo jasno da se pravoslavci ne mogu pokrštavati jer su kršćani. Uglavnom, s planom su se usuglasili generali Grujić i Vasiljević u Beogradu, piše u dokumentu. Ova činjenica, kao i nebrojene druge, ukazuje na koordiniranu agresiju Republike Srbije i JNA na Hrvatsku.

>Banić i Koić: Hrvati u jasenovačkom popisu

Zanimljivo je da je Hrvatski tjednik još prije dvije godine objavio dokument službe sigurnosti propale i poražene Srpske vojske krajine o kontaktu između njihove operativne veze dr. Milana Kresojevića iz srpske operacije „KOBRA“ s Paolom Raffoneom, talijanskim obavještajcem i šefom sektora za civilna pitanja Glavnog stožera UNPROFOR-a u Zagrebu 1994. godine, kada je međunarodna zajednica putem niza obavještajnih operacija pokušala Hrvatskoj nametnuti plan Z-4. Prema tom srpskom izvješću Raffone je objašnjavao Kresojeviću da UN i međunarodna zajednica pokušavaju svojim pritiscima uvesti Hrvatsku u proces regionalizacije, koja znači stvaranje šest velikih regija te da će Hrvatska biti prisiljena pod pritiscima izvršiti određene ustavne promjene vezano za svih tih šest regija.

Kada se to dogodi, svih tih šest regija trebalo bi ući sa svojim predstavnicima u Europski parlament i time bi se ostvarila jedna od najvećih garancija Krajini za opstanak. Obavještajac Raffone iznosi Kresojeviću da je o svemu ovome razgovarao sa Miloradom Pupovcem, koji se slaže u cjelini s tim planom za rješenja problema tzv. Krajine. Raffone tvrdi za Milorada Pupovca da je on „ličnost“ koja će braniti Srbe i srpsko pitanje unutar Hrvatske i da se Pupovac „na nekakav način priprema za tu ulogu“, pogotovo ako stvari u tzv. Krajini krenu u nekom drugom smjeru.

Dakle, u oba dokumenta, onome MUP-a Republike Srbije iz 1991. i onome tzv. SVK iz 1994. godine uloga je Milorada Pupovca ista: u punom smislu petokolonaš koji se aktivira u slučaju vojnog poraza srpskih razbojnika kao njihov „urbani“, „zapadni“ igrač koji će promicati njihove teritorijalne i političke zahtjeve, a koji se uvijek svode na isto: samo da, tobože u ime mira, tamo gdje su Srbi, ne bude nikakve hrvatske države (dok će se dotle njegova razbojnička i teroristička bratija pobrinuti da taj teritorij genocidom bude što veći i što „čistiji“ u etničkom smislu).

>Banić i Koić: Nove laži za novu v.d. ravnateljicu JUSP-a Jasenovac Saru Lustig

Kad se sjetimo Pupovčeva neprijateljskog propagandnog djelovanja iz 1991. godine za koje nije odgovarao – ne ćete vjerovati – sabotažom hrvatskog državnog odvjetništva – i kad vidimo razinu i poziciju srpskih dužnosnika, a i dužnosnika UN i EU, koji su sastavljali spomenute dokumente, sličnosti između Pupovca 1991. te 1994. godine i Pupovca danas zasigurno nisu slučajne ili plod nerazumijevanja ili neinformiranosti sastavljača dokumenata. Pupovac je preko SDSS-a – te stranke srpskih razbojnika i ubojica – i SNV-a – neke vrste razbojničke skupštine – i dan danas na istom zločinačkom zadatku „i nakon krajine krajina“.

Isto tako, danas znamo da su svi najveći problemi Hrvatske stvoreni od strane političara koji su zbog osobnih, često kriminalnih interesa spremni za trule kompromise, ne poštujući državne interese. Po tome se svakako izdvaja Sanaderov koalicijski sporazum HDZ-a i SDSS-a koji je nastavio i Plenković u svim mandatima, pa i u ovom s Domovinskim pokretom. Dovoljno je vidjeti njihovu Odluku o donošenju Operativnih programa nacionalnih manjina za razdoblje 2024. – 2028. koju je Vlada Republike Hrvatske donijela na sjednici održanoj 1. kolovoza 2024. u kojoj Plenković i Penava u okviru programa financiraju obnovu „antifašističkih spomenika“ od interesa za srpsku manjinu!

Propast plana B

Glavni neuspjeh plana B bio je zasigurno oslobađajuća presuda generalu Anti Gotovini u sudskom procesu na Međunarodnom sudu u Haagu 2012. godine. Na tom procesu je prokazano više lažnih domaćih i stranih svjedoka, spriječeno je više pokušaja zloporabi pravnog sustava i pred širokom publikom se dokazalo da je operacija Oluja bila blistava vojna operacija. Vezano za to se u Hrvatskoj kao dio plana B ipak još uvijek pokušava ocrniti operaciju Oluja „ratom komemoracijama“ u mjestima kao što su Grubori ili Varivode. Sramotno je da u tim komemoracijama sudjeluje Hrvatska Vlada i sam Predsjednik Milanović.

Međutim, već činjenica da su se ti događaji dogodili nakon operacije Oluja i to za vrijeme nešto manje poznate ali vrlo važne operacije Oluja-obruč dovoljno govore o čemu se radi. Više smo puta objavili dokumente Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije na kojem je odlučeno da će Srbi nakon Oluje organizirati i voditi gerilski rat i da su hrvatske tajne službe presrele tu komunikaciju pa je tako razotkriven srpski plan za nastavak rata. Da se taj srpski plan uništi u začetku pokrenuta je operacija Oluja-obruč. Ta operacija je uz pronalaženje mnogih srpskih tajnih skladišta oružja uspješno spriječila i mnoge razbojničke grupe u njihovu daljnjem djelovanju protiv Hrvatske vojske i povratka hrvatskih prognanika.

>Banić i Koić: Božić u Jasenovcu 1941.

Bilo kakvo komemoriranje srpskih gerilaca i njihovih jataka potpuno je neprimjerno i to treba ignorirati svaka vlast Hrvatske države ako imalo drži do sebe. To će ionako uskoro pasti u zaborav. Pa vidimo sami da te komemoracije ignoriraju i svi normalni Srbi u Hrvatskoj, oni koji su sa nama oružjem branili Hrvatsku. Oni zaslužuju bolje predstavnike u Saboru od SDSS-a, stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. HDZ-ova pogrešna politika da srpsku manjini izruči u ruke Pupovca i SDSS-a otvoreno je pomaganje srpskog plana B i usmjereno je protiv svih normalnih Srba, naših sugrađana koji Hrvatsku vole i smatraju je svojom domovinom. Kad dođe neki normalni hrvatski predsjednik Vlade i prestane financirati SNV i Srpsku pravoslavnu crkvu u njihovoj protuhrvatskoj propagandi i djelovanju, nestat će i plan B bez obzira na to koliko ga podržavali razni europski praznoglavi kakvi su ovi iz Europe Nostre.

Spomenici – dašak plana B

Ako se u obzir uzme da su u planu B bile i prethodno opisane vrlo ozbiljne lažne optužbe s ciljem ocrnjivanja Hrvatske, nanošenja političke štete i reformulacije hrvatske države kao neke Hrvato-Srbije, onda se može reći da su projekti kao što su oni vezani za antifašističke spomenike možda samo dašak neugodna mirisa. Ipak, da se i dalje radi o ozbiljnom pokušaju možda govori i činjenica da je na projektu antifašističkih spomenika uključena i Tihana Pupovac, kći Milorada Pupovca, iako, naravno, nismo vidjeli da se po medijima komentira mogući sukob interesa.

Zanimljivo je doduše da je u medije puno šire dospio spomenuti umjetnički projekt „Tišina koja je srušila spomenik“. Iako je taj projekt nevažan i iako je umjetnički posve maloumno obnavljati besmislene betonske konstrukcije sa zašvasanim limenim pločama, što može napraviti bilo koji majstor u škveru, važna je propagandna pozadina tog projekta. On je pokušaj zauzimanja „psihološke kote“ na kojoj su s jedne strane žrtve, Srbi i antifašisti, a s druge Hrvati, zli fašisti, gori i od samih nacista. SDSS se uvijek nastoji prikazati kao neka „antifašistička“ stranka, što god to danas značilo.

Činjenica da je SDSS jedina hrvatska stranka s otvorenim fašističkim programom krvi i tla prema kojem Srbi moraju biti u vlasti ili na vlasti s obzirom na „broj krvnih zrnaca“, a ne s obzirom na demokratski postupak, ne smeta im da se prikazuju kao napredni ljevičari koji su se, eto, našli u fašističkoj i ustaškoj državi koju ne mogu smisliti. Tom svojom antifašističkom mantrom nastoje se približiti europskim ljevičarima i njihovim, naravno, izdašnim fondovima.

Spomenik koji ih je koštao Velike Srbije

Iako ovakve vijesti o takvim spomenicima i odsustvo ozbiljnije reakcije na njih mogu oneraspoložiti čitatelje, već činjenica da one predstavljaju možda i vrhunac vidljivih pokušaja ostataka nekadašnjih agresorskih skupina i njihovo očito trošenje resursa, jasno pokazuje da se uglavnom radi o provociranju. Postoji način za odgovaranje na te provokacije argumentima koji su iz razloga, koji će ubrzo biti očiti, dosad bili nepoznati. Ovakvi spomenici su u više navrata predstavljali propast za ideje koje su trebali predstavljati, a da njihovi autori i podržavatelji toga uopće nisu bili svjesni. Dio tih činjenica je već poznat, dio možda nikad ne će biti poznat, no ima i dio koji smije biti poznat budući da više ne spada pod vojne ili druge tajne.

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori izveden također prema idejnom rješenju Vojina Bakića spomenutog na početku teksta je dobar primjer spomenika propasti pri čemu nije jedini takav, ali dosad nije šire poznat pa ga je prikladno spomenuti. Komunisti su za ovaj spomenik na Velikom Petrovcu položili kamen temeljac 6. svibnja 1946. godine, a zanimljivo je da su s izgradnjom počeli tek nakon 34 godine i to sredinom 1980. godine da bi bio završen 1982. godine. Podignut je zbog navodnog ustanka Srba Banovine i Korduna koji je počeo 1941. godine, a na kraju je doprinio propasti ustanka Srba Banovine i Korduna te drugih dijelova Hrvatske koji je počeo 1991. godine.

>Banić i Koić: Primjeri razmjera jasenovačke mitomanije i jugokomunističke propagande

Naime, Milan Martić, Predsjednik RSK i Mile Mrkšić zapovjednik SVK, iako u Kninu, imali su beogradski telefonski broj, pozivni broj 011. Je li beogradski pozivni broj korišten zbog taštine ili je Beograd s Upravom za sigurnost za svaki slučaj želio kontrolirati ovu dvojicu u smislu izvršavanja planova iz Beograda ili nekih drugih razloga, ovdje je vjerojatno manje važno. Kad bi jedan od njih zvao drugog s jednog kata na drugi u Kninu, zbog beogradskog pozivnog broja bi komunikacija išla preko centrale Generalštaba JNA u Beograda, a da bi se to postiglo poziv je išao cijelom radio-relejnom trasom od Knina preko Ćelavca, Petrove gore , Kozare i Svinjara u BiH pa sve do Avale i Beograda.

Hrvatsko elektroničko izviđanje tih ratnih godina uočilo je jednu anomaliju u elektromagnetskom spektru tijekom ispitivanja s ciljem praćenja srpskih radio relejnih veza. Otkriveno je da se nekim čudom radio relejni signal sa Petrove Gore reflektira na brdu Borčec u Gajnicama i da je njegova snaga dobra za eksploataciju. Detaljnom analizom utvrđeno je da se signal reflektira od nekog pasivnog repetitora. Na opće iznenađenje inženjera utvrđeno je da se signal reflektira od spomenika na Petrovoj Gori koji je izrađen od armiranog betona i obložen pločama od nehrđajućeg čelika, kako su već švasali i betonirali ti jugoslavenski kvazi umjetnici.

>Nikola Banić: (Ne)poznavanje VRO Oluja

Tako je spomenik, zbog svoje metalne prirode, komunikacijske signale reflektirao i prema Zagrebu gdje je te signale hrvatsko elektroničko izviđanje uspješno presretalo od 1993. godine pa sve do Oluje i pobjede nad Srbijom i velikosrpskom agresijom. Spomenik, koji je i u Jugoslaviji sagrađen kao velikosrpski orijentir za buduća vremena (koja su nastupila devedesetih) tako je dobio neočekivanu funkciju: pomogao je srušiti upravo tu velikosrpsku agresiju i pomogao je pomesti sav taj srpski i četnički ološ koji je baš kod tog spomenika počeo s „događanjima naroda“, Miloševićeva uvoda u rat, teritorijalna osvajanja i genocid. Ukratko: Vojin Bakić i njegov spomenik „prvom ustanku naroda Banije i Korduna“ protiv NDH omogućili su da se zaustavi „drugi ustanak naroda Banije i Korduna“ protiv slobodne i demokratske hrvatske države. I zato velika hvala Vojinu Bakiću!