U Hrvatskoj je upravo objavljeno istraživanje jednog teleoperatera koje je pokazalo da je 72 posto mladih zabrinuto za svoj budući posao i karijeru – a sad je maturantima i norijada otkazana, pa neće moći zaboraviti na svoje jade tako da se kupaju u Manduševcu i zasipavaju ljude brašnom. Antiklimaks nakon teške godine i pol školovanja, dijelom online, uglavnom s ograničenim kretanjem, bez mogućnosti da putuju, i velikim preprekama na putu druženja, piše Boris Beck u kolumni na Večernjem listu koju djelomično prenosimo.
(…)
Prema toj istoj anketi više od polovice nije sigurno čime se želi baviti u budućnosti. Njihovim roditeljima bilo je lako: djedovi i bake rekli su im da idu studirati pravo i ekonomiju, pa će živjeti bolje od njih. A danas razna istraživanja pokazuju da 54 posto mladih Europljana nije sigurno koji će poslovi postojati u budućnosti. I dobro je da se brinu. Generacija Z već godinu i pol obrazuje se online. Njihovi učitelji i profesori za to uopće nisu kvalificirani, niti ih je itko u to uputio, nego improviziraju u hodu. Kada je jedna nastavnica bila zatražila od djece da odgovaraju s ručnikom na glavi, da ne zirkaju na šalabahtere, bila je izložena medijskom linču, a nitko nije službeno progovorio da su sva online ocjenjivanja pod debelim upitnikom.
Od mama koje čuče pod stolovima dok se djecu ispituje, do grupa na društvenim mrežama u koje studenti upisuju točne odgovore za vrijeme testa, u realnom vremenu – mogućnosti varanja na ispitima dosegle su neslućene razmjere. U osnovnim školama ima razreda i s 80% petica, na srednjim školama i fakultetima skupili su se milijuni praznih sati u kojima su se đaci i studenti samo ulogirali, ali ne i pratili nastavu. Djeca i mladi u ovoj su epidemiji još više pobjegli u virtualni svijet. UNICEF je ovoga ožujka proveo istraživanje koje je pokazalo da su mladima glavni kanal za informiranje društvene mreže, izvor svih mogućih besmislica i kretenizma, i da uglavnom ne provjeravaju sadržaje koje dijele; svaki deseti mladi priznao je da ih društvene mreže deprimiraju.
Čudim se da ih nije i više: istraživanja online iskustava mladih pokazuju da ih je polovica razmjenjivala seksualno eksplicitne poruke, fotografije ili videa, da je svaki peti sekstao pod nagovorom ili prisilom vršnjaka, i da je svaki drugi primao neželjene poruke – i da nije znao, mogao ili se usudio reći pošiljatelju da prestane. Svako četvrto dijete posjećuje stranice s govorom mržnje i krvavim ili nasilnim fotografijama, ili pak promiču mršavljenje; dvoje od troje maloljetne djece vidjelo je na internetu neželjeni pornografski sadržaj; polovica nikad roditeljima ne prizna što im se dogodilo i ne traži od njih pomoć. Čarobni svijet influencera bliješti u tom mraku kao svjetionik.
Odijevati se u brendove, putovati od resorta do resorta, jesti u ugodnim restorančićima gdje za vas kuhaju hipsterski chefovi – zar to nije bolje od virtualnog markiranja i noćnog bauljanja po Jarunu? Ne samo da mlade influenceri maltretiraju svojim lažnim životom, pretvoreni u žive oglasne stupove, nego su i stvarni zlostavljači. Na stranici “Utočište hrabrih online” možete pročitati iskustva djevojčica i dječaka koji su virtualno praćenje influencera pokušali pretvoriti u stvarni kontakt: mnoge su djevojke potom bile izložene sekstanju i seksualnim iznudama, a mladići omalovažavanju i vrijeđanju.
Zlostavljani žele postati zlostavljači, a sve uz podršku telekoma. Ankete onog istog pružatelja online usluga pokazuju da 65 posto mladih u Hrvatskoj želi raditi nešto na nekoj digitalnoj platformi, a gotovo isti toliko njih, 66 posto, željelo bi svoje interese i hobije pretvoriti u profesionalnu karijeru. Prevedeno na hrvatski: bili bi influenceri. Naša djeca odrastaju u divovskom stockholmskom sindromu.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
