Umirovljeni vaterpolist s Korčule koji je napao djecu što su slavila rođendan na mulu ispred njegove kuće samo je ekstreman slučaj onoga o čemu čitamo svakog ljeta – o ljudima s kućama uz more što tjeraju kupače koji im se lješkare i brčkaju ispod ograde.
Dosad se ta usputna ugostiteljska djelatnost obavljala galamljenjem, psovanjem i mlataranjem rukama. Ove je godine podignuta na višu razinu, u skladu s općim rastom hrvatskog turizma, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Na Cresu su nepoželjne kupače apartmandžije počeli plašiti njemačkim ovčarima, koje bi demonstrativno šetali žalom među djecom. A sada je neimenovani 71-godišnjak, atletske građe, 12-godišnje dijete zgrabio, skočio s njim u more i povukao na dno. Poslije mu je prijetio kako će mu slomiti noge – iako je zbog sličnog nasilja već bio na sudu.
Na mulu se odlučuje o sudbini uvale
Kao i svi nasilnici, bio je hrabar pred klincima, a kad je došla policija, sakrio se u kuću.
No neću o njemu, iako dobro poznajem takve tipove, nego bih ispričao nešto o jednom mulu, i nemojte zamjeriti što je tema donekle privatna.
>Beck: Sigurnije je surfati u sobi na mobitelu nego vani na valovima
Moj je punac 70-ih odlučio izgraditi kuću na jednom malom otoku, na svojoj djedovini, u netaknutoj uvali, gdje nije bilo nikakva puta i do koje tada nije nitko ništa držao. Da bi uopće mogao početi graditi, prvo je s prijateljima izgradio mul, da bi druge godine tužno ustanovio kako ga je odnijelo jugo.
Drugi je mul bio veći i čvršći, i preko njega je na rukama prenio pijesak, cement i cigle za cijelu kuću, što je iz moje perspektive pravo mučeništvo. Kao nusproizvod gradnje ostao je taj zamašan mul koji je znatno promijenio život uvale.
Život na mulu ne ovisi o onome koji ga je izgradio
Ponajprije, mul je poslužio i za sljedeće gradnje, i bio nezamjenjiv za putovanja i snabdijevanje, sve dok nije došla cesta. A otada privlači magnetski kupače, skakače, ležače, pričače i druge izletnike. Tako veliki mul postao je žarišna točka života uvale. Na njemu je u pola stoljeća odležano bezbroj sunčanih sati, pročitane su knjižnice, otračane generacije i održana mnoga noćna kupanja.
Dakako, sve je to izazvalo mnogo gužve, žamora, pljuskanja, drndanja barki, vike i cike, a ponekad i lajanja i noćnih uznemiravanja. Nikad, nikad, ali baš nikad nije punac nikome ništa rekao ili prigovorio. Samo bi katkada sjeo na stepenice na ulazu u vrt i mirno promatrao ljude na svojem mulu.
Iskoristio bi ga samo jednom godišnje kada bi se s tih stepenica, bez ikakve najave, zatrčao po mulu i skočio na glavu, zadnji put s 85 godina.
>Vatrogasac svoje besplatno ljetovanje dao dječaku s leukemijom: ‘Damire, za tebe’
A pođete li mocirom iz te uvale, vidjet ćete mnoge kuće uz more. I ispred svake je minijaturni mulić koji su napravili samo za sebe. Obvezno zauzet onim odvratnim plastičnim ležaljkama, da im se ne bi netko slučajno tamo došao okupati.
A nasilnici neka u svojoj samoživosti potonu u zaborav
Ti jadni mulići su više kao neki ispljuvci, sićušni i polupotopni, tužni u svojoj sebičnosti i izoliranosti. Uvijek mi ih je žao kad ih gledam – to jest, žao mi je njihovih graditelja, jer po tom djelu vidim da su maleni, uski i ograničeni.
Da, velikodušnost ima cijenu, kao što je pokazao moj punac – za veliki mul trebate mnogo materijala, vremena i napora. A potom nije vaš, nego ga morate predati drugima. No on je to učinio bez žaljenja. Nije bio poput onih sitnih duša koje svoje mulove posipaju staklom i po njima prolijevaju ulje da otjeraju furešte ili, još gore, huckaju pse i utapaju djecu.
Pošto umremo, za nama ostaje samo ime. Moj punac je svoje ime ostavio svome mulu i to mu je najljepši spomenik. Majka napadnutog dječaka s Korčule oklijeva kazneno prijaviti nasilnika, što ne odobravam, ali razumijem. No odobravam da mu se ime ne spominje – neka u svojoj samoživosti potone zauvijek u zaborav.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
