Nekad bih ležao bezbrižno na suhoj morskoj travi dok bi galeb kružio, a sad ga nervozno mjerkam–možda ima ptičju gripu. Čim mi noću komarac zazuji oko uha, u panici skačem i tjeram ga –možda prenosi virus zapadnog Nila. Svaki prištić na rukama ispitujem pod povećalom otkad sam čitao o majmunskim boginjama – sve je puno majmuna oko mene, treba biti oprezan. Jučer sam došao na plažu kao i uvijek, s ležaljkom, suncobranom, prenosnim frižiderom i flamingom na napuhavanje – i nalijevo krug: vepar se razbaškario na ručniku kojim sam rezervirao mjesto, taman mi treba svinjska kuga, piše Boris Beck za Večernji list.
>Beck: Peglanje je svuda oko nas
Ima nas sve više
Ljudi su do sada zauzeli tri četvrtine zemaljske kugle, ali nas i dalje ima sve više, pa ćemo se u idućih 50 godina proširiti na još polovicu preostale divljine, čitam u znanstvenom časopisu Science Advances. Provrvjet ćemo dosad djevičanskim prašumama, glečerima, pustinjama, tundrama, stijenama i stepama gdje obitava 22.000 životinjskih vrsta – vrstama koje dosad nismo susretali, osim iznimno, a sada ćemo ih loviti, proučavati, secirati, gladiti, timariti, uzimati za kućne ljubimce i jesti.
Nisu te životinje opasne same po sebi, nego naša interakcija s njima, kako kaže filozofkinja Kim Gruetzmacher s Leibnizova instituta za proučavanje evolucije i bioraznolikost, jer 75 posto novih zaraznih bolesti čine one koje su sa životinja prešle na čovjeka. I korona se vratila, pa nepovjerljivo promatram šišmiša koji leti oko stupa javne rasvjete pred kućom. Kažu da između svaka dva čovjeka na svijetu postoji samo pet poznanika, možda je tako i sa šišmišima: ovaj naš poznaje nekoga, koji poznaje nekoga, koji poznaje nekoga, i već smo kod strica Čanga u Kini.
Zaraženi komarci prešli su Dunav
Zaraženi komarci prešli su Dunav iz Vojvodine, a već i kod Siska i Petrinje imamo slučajeve meningoencefalitisa; veprovi nam donose bolest iz Rumunjske, u čemu im pomažu lovci koji ubijaju i prevoze zaražene životinje; dva su stranca izazvala paniku u Dubrovniku kad su se pojavili na hitnoj sa sumnjom na majmunske boginje.
Ni ulazak u inače toplo more, više me ne opušta, baš zato što je toplo – ugledam li ribu u tom prozirnom tirkizu, oznojim se i pod vodom: što ako je to otrovna vatrenjača, napuhača, kamena riba ili neko još nepoznato invazivno stvorenje pa umrem u mukama na mulu, pogotovo jer nema doktora na otoku? Zaključujem da je sigurnije surfati u sobi na mobitelu nego vani na valovima, pogotovo što morem brode amateri: jedan se u našoj uvali barkom zatjerao u pličinu, izašao iz brodice sa sidrom, i zabio ga na žalo; drugi je u poveliku lučicu ušao jedrilicom u rikverc, jer je sumnjao u svoje sposobnosti da će se uspjeti u njoj okrenuti.
>Beck: Nema ljudi, nema putova, a maslina neobrana
Ni bogataši nemaju sreće s kapetanima
Ni bogataši nemaju sreće s kapetanima: potonuće 56-metarske super-jedrilice Bayesian na Siciliji, čiji najam stoji 166.000 eura tjedno, čini se da je izazvano ljudskom greškom, kao i kod Titanica; i ovdje su bogati i uspješni potonuli usred bezbrižnog i luksuznog krstarenja, u maloj reprizi mitske havarije; kao dodatni zlokobni znak, poslovni partner Mikea Lyncha koji se utopio, Stephen Chamberlain, stradao je dan prije kad ga je pregazio auto dok je džogirao.
Ljubitelji urota mogli bi ovo drugo još smatrati naručenim ubojstvom, ali pijavicu ne može nitko organizirati, ona je očito udar s neba. Jedino mi je olakšanje u tim katastrofičnim vijestima otkriće znanstvenika da nam je mikroplastika, osim u bubrege, jetra, koštanu srž, pluća, posteljicu, reproduktivne organe, zglobove i žile, ušla i u mozgove. To je sjajno! Nakon što se potpuno plastificiramo, bit ćemo otporni na sve bolesti! A što se sudbine tiče, treba izbjegavati džogiranje uz cestu i poziv na super-jahte. Ako je ne izazivamo, možda nas pusti na miru.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
