Prošli je tjedan Borna Antončić u kvizu Tko želi biti Milijunaš? stigao do predzadnjeg pitanja: “Koja je prva riječ teksta Ustava Republike Hrvatske?” Ponuđeni odgovori bili su „izražavajući“, „polazeći“, „poštujući“ i „zadržavajući“ – ali morali biste imati profesora ustavnog prava da vam bude jocker zovi; natjecatelj je u očajanju pitao publiku koja je samouvjereno, s većinom od 64% dala krivi odgovor – „poštujući“. Prije njega to se dogodilo Anti Spahiji od kojega su na pitanju za 34.000 eura tražilo da kaže ime detektiva u britanskoj kriminalističkoj seriji Umorstva u Midsomeru: Matthew, Mark, Luke ili John? Za točan odgovor (John) bilo je samo 19% publike, koju je natjecatelj pozvao u pomoć, dok je za Marka bilo 22%, a za Matthewa čak svaki drugi gledatelj u studiju, piše Boris Beck u svojoj kolumni za Večernji list.
Slično se bio proveo Stipe Sladoljev koji je trebao odgovoriti koji je engleski grad poznat po visokim bijelim klifovima. Publika ga je zeznula: njih 55% glasalo je za Bristol, a 45% za Dover. Da su pitanja preteška za publiku vidjelo se i kad je natjecateljici bilo postavljeno pitanje tko je supruzi Cosimi na božićno jutro poklonio Siegfriedovu idilu, posvećenu njihovu sinu? To i nije preteško, čak i ako ne znate da se Wagnerova žena zvala Cosima, moglo vas je ime Siegfried asocirati na njegove pragermanske cikluse. Publika je doduše izabrala s većinom Wagnera (35%), ali je zbunjujućih 32% bilo za Schuberta, simpatičnih 25% za Bacha i neshvatljivih 8% za Mendelssohna.
Opasni kvizomani…
Ovaj dugi uvod nije namijenjen prokazivanju neznanja publike, nego ukazivanju na krizu kviza. Kvizovi od početaka imaju dilemu – kako dovoditi na ekrane najveće znalce, a da istovremeno ne ostanu dosadni? Jer ispitivati previše jednostavna pitanja nema smisla, ali ni previše specijalistička ne dolaze u obzir jer ih nitko neće razumjeti. Traži se nemoguće: ekstremna stručnost koju će razumjeti prosječni i ispodprosječni. Kviskoteka je udarila drugim putem, igrama asocijacija i pogađanja, afirmirajući vrline snalažljivosti koje ne ovise o obrazovanju. Milijunaš je ponudio revolucionarni koncept, i zato je tako dugo uspješan: treba odgovoriti na 15 pitanja koja nisu tako teška da ih publika u studiju ili pred ekranima ne bi znala, ali su iz različitih područja – autori su ispravno zaključili da mnogi ljudi znaju mnogo, ali da nitko ne zna sve.
No kvizomanija zadnjih godina, potaknuta Potjerom i modom pub kvizova, stvorila je mnoštvo opasnih kvizomana koji možda i ne znaju sve, ali znaju odgovoriti na svako pitanje u kvizu. Milijunaš se zato udaljio od izvorne koncepcije relativno jednostavnih pitanja na koja je publika gotovo uvijek davala točne odgovore. Sada pitanja tipično uzmu neku opće poznatu temu da bi iz nje zatražile neku nemoguću i beznačajnu pojedinost. Evo primjera: svi znamo za Olivera Twista, ali natjecatelja se pitalo čiji je bio šegrt – mesarev, konjušarev, kovačev ili pogrebnikov? Zadnji ponuđeni odgovor, točan, izabralo je samo 19% publike, dok je 27% bio za konjušara, a 52% za kovača.
Liječnici i premijer: Je li za štrajk prekasno?
Druga je taktika usmjerena protiv jockera zovi: pitanja su tako zamršena da se teško ili nikako ne mogu prenijeti telefonom u kratkom vremenu: Čija supruga na portretu iz 1905. ima zelenu prugu povučenu posred lica – gđa Matiss (točno), gđa Picasso, gđa Degas ili gđa Modigliani? Traži se slikar, naravno, a gospođa je ubačena samo da zbuni. Ili: “Tko ima svjetski rekord s najviše metara, štoviše s više metara od zbroja ostale trojice?” Ponuđeni odgovori bili su Armand Duplantis, Jonathan Edwards, Mike Powell i Javier Sotomayor – teško i najveći znalac sporta može u nepunu minutu razmrsiti da su Duplantis, Powell i Sotomayor motkaš, skakač u dalj i skakač u vis, a Edwards šampion u troskoku.
A svi bismo željeli biti milijunaši, ja prvi. Gledam premijera kako se šepuri dok popušta pred liječnicima, i obećava im povišicu ako neće štrajkati. Imao je pravo talijanski novinar Giovannino Guareschi da su došla takva vremena da pošten čovjek, ako želi živjeti od svog rada, mora stalno štrajkati. No bojim se da je i za štrajk prekasno. Kad je Plenković došao na vlast 2016. godine, dizel je bio 7,5 kuna, oslić 29, putar 10, a kvadrat stana u Zagrebu 10.500 kuna – koji bi nam sindikat osigurao povišicu od 100% da dostignemo današnje cijene? Preostaje nam još samo kviz, ali i tamo su svi putovi zapriječeni: postavljat će nam pitanja na koja nitko ne zna odgovor.
