“Priče o poginulim i nestalim braniteljima u obrani Vukovara, neovisno o gradu ili postrojbi iz koji su u Vukovar došli braniti Hrvatsku, s naglaskom na one o kojima se do sada nikada nije pisalo ili se vrlo malo zna. Dakle, već pune četiri godine, svakoga petka objavljujem jednu priču, a koliko je to, s odmakom od trideset godina teško, pokušat ću, kroz ovaj tjedni dnevnik objasniti“, piše književnica Tanja Belobrajdić, koja je prošli tjedan za Hrvatsko slovo pisala dnevnik.
Ponedjeljak, 12. travnja
Kada su me upitali bi li tjedan dana pisala dnevnik za Hrvatsko slovo, moram priznati kako sam se doista iznenadila. Naime, postavila sam pitanje sebi, ali i urednici, koga uopće zanima što baš ja mislim, posebno o čemu razmišljam kroz tjedan dana? Naposljetku, pristala sam, ponajviše jer je to način da još jednom progovorim o pričama kojima se bavim proteklih nekoliko godina, a koje su, čak i danas potpuno nepoznate, ne samo široj javnosti, nego i samim Vukovarcima. Priče o poginulim i nestalim braniteljima u obrani Vukovara, neovisno o gradu ili postrojbi iz koji su u Vukovar došli braniti Hrvatsku, s naglaskom na one o kojima se do sada nikada nije pisalo ili se vrlo malo zna. Dakle, već pune četiri godine, svakoga petka objavljujem jednu priču, a koliko je to, s odmakom od trideset godina teško, pokušat ću, kroz ovaj tjedni dnevnik objasniti. Moja namjera je, odnosno, jedini način na koji sam se pristala baviti ovom temom, pisati na način lišen senzacionalizma, a s obzirom na to da je puno nepoznanica – najbliže istini i bez stvaranja lažnih mitova. Uostalom, zar je trebalo većeg herojstva od ostanka u onome paklu iz kojega su mnogi bježali glavom bez obzira? Stoga, uz Vukovarce koje su ostali braniti svoj dom, posebna zahvalnost pripada onima koji su ili sa svojom postrojbom ili kao dragovoljci naoružani samo srcem, krenuli put Vukovara u kojem su mnogi od njih ostavili ono najvrednije što su imali. Svoje živote.
Utorak, 13. travnja
Ovoga tjedna pišem priču o dragovoljcu iz Koške, Marijanu Bošnjaku, koji se još uvijek vodi kao nestala osoba iako je njegova sudbina izvjesna. Marijan je bio pripadnik tzv. „našičke skupine“, odnosno skupine od 67 dragovoljaca iz različitih mjesta s područja Našica, koji su se, čuvši očajnički poziv za pomoć u ljudstvu, u nekoliko sati organizirali i krenuli put grada koji se nalazio gotovo u potpunom okruženju. Kukuruznim putem, uspjeli su se probiti do Vukovara, a onda su podijeljeni u manje skupine i raspoređeni na različite položaje, zauzevši mjesta do tada poginulih i ranjenih branitelja. Vrlo je važno napomenuti koliko je bilo teško, ne samo Našičanima, nego svim dragovoljcima koji su se prvi put našli u gradu u kojem su se vodile ulične borbe. Bilo je dovoljno da prođu kroz jedno dvorište i bašču i nađu se lice u lice s neprijateljem. U nekim dijelovima grada poput Sajmišta, linija obrane gotovo nije ni postojala. Položaji su se gubili i vraćali, a borbe su doslovce bile za svaku kuću. Pri istraživanju priče o Marijanu, na samom početku pojavio se veliki problem. Od 67 „Našičana“, budući da su dolazili iz različitih mjesta, većina se međusobno nije poznavala. Marijan je jedini bio iz Koške i s nekima od njih poznavao se iz viđenja. Po dolasku u Vukovar rascjepkani su na manje skupine. Oni koji su s Marijanom raspoređeni na položaj, konkretno u dio grada po nazivu Mitnica ili koji su s njim poslani na ispomoć na Sajmište gdje je ranjen, ili su poginuli ili su kroz ovih trideset godina umrli.
Srijeda, 14. travnja
Pisati o poginulim braniteljima je teško, no pisati o onima koji su nestali i čija se sudbina do današnjeg dana ne zna, osobito je mučno. Iako je to bila jedna od prvih priča koju sam radila, u ušima mi još uvijek zvoni plač i riječi majke Drage Križana, branitelja za kojega se sa sigurnošću zna, i prema iskazima preživjelih koji su ga tamo vidjeli, ali i iz iskaza svjedoka na suđenjima, kako je iz vukovarske bolnice odvezen na stratište Ovčara gdje je podvrgnut strašnim torturama, no njegovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni. Preda mnom je sjedila žena na kojoj su se vidjeli tragovi kemoterapije i koja je jecala – „Da mi je pokopati barem jednu njegovu kost prije negoli umrem…“ Samo je jednoj majci teže od one koja je ostala bez djeteta. Onoj, koja je bez njega ostala, ali ga nije pokopala.
Četvrtak, 15. travnja
Četvrtak je dan prije pisanja teksta i često me uhvati očaj što ga možda ne ću moći upotpuniti svim podatcima koje istražujem. Sve priče pišem na isti način i svima posvećujem jednaku pozornost. Prvo životopis poginulog ili nestalog branitelja prije rata, a potom njegov ratni put i tragičan kraj. Životopis prije rata mnogim čitateljima nije važan, nezanimljiv im je i preskaču ga, no obiteljima puno znači. Pa ipak, postoji još jedan veliki razlog za njegovo pisanje. Na taj način nastojim razbiti ružnu paradigmu u koju se često guraju branitelji, a to je kako su u rat prvi krenuli avanturisti i oni koji nisu imali što izgubiti. Namjera mi je pokazati kako su oni imali svoje obitelji, voljene koji su ih čekali, drhtali i molili za njih, da su se bavili sportom, glazbom, zidali kuće, radili, pisali pjesme, podučavali, plesali u folkloru. Suborce još uvijek nije teško pronaći, mnogi rado pričaju o svojoj poginuloj braći po oružju, međutim, puno je i onih koji iz različitih razloga to ne žele. Neki od njih su psihički slomljeni, veliki dio ih je ogorčen, a dio se prepustio zaboravu. Za ovotjednu priču, koliko god se one nekome učinile kratke, razgovarala sam s ukupno 22 osobe. Jedna od njih mi je danas rekla – „Molim Vas, meni je nedavno poginuo sin u prometnoj, ja ne znam gdje sam, što jedem i kako dišem.“ Noge su mi se odsjekle, nisam znala kako bih se ispričala što smetam, trebalo mi je vremena kako bih se oporavila od tog razgovora. Nakon što sam nazvala sljedeću sugovornicu, prije negoli ćemo se pozdraviti, rekla mi je – „Ako nisam nešto dobro rekla, nemojte zamjeriti, prije mjesec dana umro nam je sin od korone.“ Dan je za mene bio završen, a preda mnom duga, besana noć.
Petak 16. travnja
Doista bih voljela da mogu zaboraviti sve što čujem i vidim dok istražujem priču. Nažalost, čovjek nije sklopka koja se može iskopčati, pa onda ponovno uključiti kada to nama odgovara. Zbog moje djece, ali i mene same, nastojim čvrsto biti u 2021., no iz tjedna u tjedan dijeliti duboku i neprolaznu bol, ostavlja trag. Ponekad mi se čini kako ću umrijeti od tuge, kako za mrtvima, tako i za živim ljudima. Nakon više od 150 napisanih tekstova o poginulim i nestalim braniteljima, čini mi se kako sam čula sve strašne priče i kako me više ništa ne može potresti. Onda dođe nova priča, čini mi se još gora. Pitanje koje mi često odzvanja u glavi nakon tih razgovora je – Kako su preživjeli? Kako su smogli snage nastaviti sa životom? Je li teže majci koja je izgubila tri sina ili onoj koja je imala jednoga i njega izgubila? Je li teže djetetu koje nikada nije upoznalo oca ili onome kojem je tata na odlasku rekao – „Budi dobar, slušaj mamu, obećavam, vratit ću se…“ Kako izvagati bol? Pišući, često plačem. Plaču oni s jedne strane, ja s druge. Pa kad se saberu, pitaju – „Jeste li tu?“ – a ja promucam – „Tu sam, tu sam, bilježim…“, a raspadam se. Ponekad izdržim, a ponekad me slome naizgled bezazlene stvari, poput priče dječaka, danas, naravno, odraslog čovjeka, kako je kao sedmogodišnjak trčao kroz školu noseći telegram i hvaleći se kako mu se javio tata iz Vukovara. Tata se, nažalost, nikada nije vratio kući. Kod Petrovaca su mu pronašli dio posmrtnih ostataka, lubanju i dvije kosti. Završila sam današnji tekst i poslala ga uredništvu. Večeras će biti objavljen, obitelj nestrpljivo čeka. U tekstu se nalaze i podatci za koje oni nikada prije nisu čuli. Doznala sam kako je Marijan na Sajmištu ranjen dok je svojim tijelom pokušao zaštiti djevojčicu od gelera.
Subota, 17. travnja
Danas sam imala neke sitne ispravke u tekstu, dogodi se, drago mi je da se priče prvo objavljuju na internetu, a tek kasnije u tiskanom izdanju te napokon, u knjizi. Tako je mogućnost ispravka nenamjerne pogrješke ili pogrješne informacije, potpuna. Uvijek zamolim obitelji da mi nakon čitanja jave je li sve u redu, jesam li nešto možda netočno napisala. Njihovo mišljenje mi puno znači, neizmjerno mi je važno da oni budu zadovoljni. Zato poštujem to što njih jedno krivo slovo u imenu ili godina rođenja u datumu, za koje znaju samo oni, boli. Priznajem, to iščekivanje je za mene prilično stresno. Nije tome razlog to što se bojim kritike, nego me muči osjećaj da sam ih iznevjerila. Odahnem tek kada kažu kako je sve u redu, a pri tome su toliko topli i zahvalni, da mi njihove riječi vrate svu izgubljenu energiju.
Nedjelja, 18. travnja
Nedjelju čuvam za opuštanje uz obitelj i vedrije misli. Danas, ipak, s obzirom na to da moram nešto napisati i za posljednji dan vođenja dnevnika, a ne bih odstupala od teme, rado bih ponovila ono što sam već više puta rekla; Vukovar je pun neispričanih, strašnih, bolnih, filmskih priča. Od kojih ni jedna nije snimljena, a široj javnosti su gotovo nepoznate. Priča o Mariji Došen, ženi koja je izgubila u Vukovaru tri sina, kćer u devetom mjesecu trudnoće i dva unuka, tri, ako računamo i nerođenoga. Priča o Mariji Kreko i Nadi Kušnjer, braniteljicama Lušca koje su prilikom povlačenja zarobljene i strijeljane ispred škole koja bi, da je neko drugo vrijeme, sigurno nosila njihovo ime. Priča o Ivanki Soldo i Ivici Jurkiću, mladom paru, nju je prvo ubila granata, a onda je i on poginuo na Sajmištu. Priča o jedincu sinu samohrane majke Ivanu Ivaniki koji se penjao na vukovarski vodotoranj kako bi uporno podizao Hrvatsku zastavu, znak da Grad još uvijek stoji. Priču o Ediju Vladisavljeviću, mladiću koji je na Veleprometu žrtvovao svoj život za brata. Priču o Nikoli Brindzeju koji je, već ranjen, četniku koji mu je prijetio kako će ga ubiti, prkosno viknuo: “Pucaj tri puta!“ Mogla bih nabrajati još dugo, puno više negoli forma ovoga dnevnika dopušta. Ako sam ikoga od vas zainteresirala za njihove sudbine, onda je sve ovo imalo smisla.
* Književnica Tanja Belobrajdić umirovljena je časnica Hrvatske vojske, sudionica Domovinskog rata od samog početka. Bila je aktivna sudionica obrane Vukovara, višestruko pohvaljivana tijekom profesionalne karijere. Olikovana je Redom hrvatskog trolista “za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu.” Prvi roman “Crni kaput” dobitnik je nagrade „Josip i Ivan Kozarac“, povelje uspješnosti za prvijenac, te nagrade Društva hrvatskih književnika – „Slavić“, za najbolji prvijenac u 2015. godini. U 2019. godini uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja preveden je na engleski jezik. Drugi roman, psihološka drama “Žena moga muža” objavljen je 2017. godine, također nagrađen „Kozarcem“ u kategoriji roman. Godinu kasnije objavljena je i prva zbirka poezije Moja koža je tanja. Godine 2020. objavljena je knjiga “Nisu zaboravljeni”, objedinjeni serijal o braniteljima koji su poginuli ili nestali u obrani Vukovara, neovisno o gradu i postrojbi iz koje dolaze.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
