Područje Bijelih i Samarskih stijena jedno je od najatraktivnijih planinarskih odredišta u Hrvatskoj. Bijele i Samarske stijene ubrajaju se u jedinstven geomorfološki fenomen i kao takve pružaju posebne estetske ugođaje i inspiraciju.
Općenito o Bijelim i Samarskim stijenama
Bijele i Samarske stijene jedini su strogi rezervat u Primorsko-goranskoj županiji. To je područje s najstrožim režimom zaštite, a prostire se na tri županije: Primorsko-goransku, Karlovačku i Ličko-senjsku. U Hrvatskoj postoji samo još jedno područje s takvim režimom zaštite – Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu. Stijene su proglašene rezervatom 24. siječnja 1985. godine. Planinari PDS “Velebit” iz Zagreba podignuli su 1952. godine planinarski dom pod imenom “Ratkovo sklonište”.
U strogom rezervatu sve je podređeno očuvanju izvorne prirode. Čak i za skupno posjećivanje s ciljem obrazovanja te za istraživanja, potrebno je ishoditi dopuštenje nadležnog ministarstva. Zbog divlje prirode, nedostupnog krškog terena s brojnim ponikvama, stijenama i kamenim tornjevima, Bijele i Samarske stijene teško su prohodne izvan označenih putova, ali zapravo nije ni dozvoljeno napuštati označene putove. Upravo zbog svoje divljine i nepristupačnosti, Stijene su zadržale iskonske značajke nedirnute prirode, što ostavlja dubok trag u svakom posjetitelju.
Vrh Samarskih stijena nalazi se u zapadnoj skupini Samarskih stijena. To je kamenita glavica koja izviruje iz šume. Samarske stijene sastoje se od dvadesetak bijelih kamenitih skupina, a za razliku od Bijelih stijena nemaju izrazita grebena, a ni vitkih i elegantnih oblika. Kamenjaci su poput čunjeva i većinom gromadni i slojevito raspucani.
Zemljopisno-geološki položaj Bijelih i Samarskih stijena
Bijele i Samarske stijene nalaze se u sklopu Velike Kapele, jugoistočno od Mrkoplja. Pružanje Bijelih stijena (1335 metara) je sjeverozapad-jugoistok, dok Samarske stijene (1302 metra) pokazuju kombinaciju: sjeverna polovina sjeverozapad-jugoistok, a južna polovina sjever-jug. Jedne od drugih odijeljene su dolinom Crna Draga, a ukupna površina im je 1175,35 ha. I jedne i druge Stijene izgrađene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breca ili krsnika.
Pretežni dio zauzimaju ovi drugi i uglavnom zahvaljujući njima razvila se tijekom vremena izuzetna morfologija Samarskih i Bijelih stijena. Najčešće su među njima oštre i okomite forme, katkad po 50 i više metara visoke: različiti kukovi, tornjevi, tornjići, vrata, litice, kupole, kovčezi, obelisci, kamini, stolovi, obelisci i čunjevi, međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, žljebovima, pukotinama i provalijama u kojima se često zadržava snijeg kroz cijelu godinu.
Bijele stijene podijeljene su dubokim i neprohodnim sedlom u dvije jasno odvojene skupine: sjeverozapadnu i jugoistočnu. Sjeverni dio Samarskih stijena rastrgan je dubokim i pošumljenim ponikvama i vrtačama, dok se njihov južni dio izdvaja kao povezana reljefna cjelina. Općenito gledajući Stijene su vrlo nepristupačno i teško prohodno područje, što vrijedi i za prijelaz od jednih Stijena na druge, kao i za pojedine skupine unutar Stijena.
Tako je od vrha Bijelih (1335 m) do vrha južne skupine Samarskih (1294 m) uz udaljenost od 2.2 km potrebno nekoliko sati napornog pješačenja. Međutim, njihovim vanjskim rubom idu dvije ceste: Mrkopalj-Jasenak (uz Samarske i Bijele) i Mrkopalj-Mosune (uz Samarske).
S obzirom na zemljopisni položaj i nadmorsku visinu 1000-1335 metara, u klimi su osobito naglašena dva elementa: hladne i duge zime s mnogo snijega i velika količina padalina (2000-3000 mm) najviše u jesen, a dosta i u proljeće. Dnevne temperaturne amplitude su velike, osobito u ljetnom periodu, a mikroklimatske razlike s obzirom na različitu ekspoziciju također znatne. Ovaj zadnji podatak je osobito važan za floristički sastav Stijena. Iako Stijene dobivaju velike količine padalina, nemaju niti jednog stalnog površinskog toka niti vrela. Razlog je u prvom redu vodopropusna vapnenačka podloga; voda se na licu mjesta gubi sistemom pukotina u podzemlju.
Kako je jedan običan medvjed otkrio Stijene
Na Bijelim Stijenama od svih domaćih, a i stranih botaničara, prvi je bio Dragutin Hirc, 28. srpnja 1899. godine. Zanimljivo je, da su lugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog Razdolja – najvišeg naselja u Hrvatskoj, prvi otkrili put i prolaz s razdoljske strane u neprohodne i veličanstvene Bijele stijene.
A pronašli su taj put sljedeći trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta, za koja se prije držalo, da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke, odsječene stijene, provukli su se kroz otvor ispod kamena, kuda je prošao i medvjed, i onda su opet mogli dalje prolaz nastaviti. Tako su ti lovci otkrili put u Bijele Stijene i pokazali ga poslije planinarima, koji su ga obilježili i markirali.
Upute za planinarenje i obilazak Stijena
Samarske stijene dijele se na zapadnu i južnu skupinu, a za obilazak čitavog područja potrebna su vam dva dana, s noćenjem u “Ratkovom skloništu”.
Za obilazak zapadne skupine Stijena trebat će vam oko 4 sata, a najbolje je započeti na 13. kilometru Begove staze (to je udaljenost iz Mrkoplja) ili još bliže vrhu, na Okretaljki (1.150 m). Kratkim strmim usponom stići ćete na vrh Samarskih stijena (1.302 m) koji je zapravo najmanje atraktivan u skupini jer je dosta obrastao i pruža ograničeni vidik kroz granje na Bjelolasicu i Klek, te lijep pogled na južnu skupinu stijena.
Nakon vrha slijedi prašumski dio puta kroz duboke i strme vrtače koji vas dovodi do puno atraktivnijih stijena: do Stepenice (1.280 m) udaljene 45 minuta od vrha, a zatim i do Piramida (1.280), još 15 minuta dalje. Usponi na te vrhove su kratki, no potrebno je dosta spretnosti. Stijene su na vrhu izravnate poput stolova, pa se tu možete i odmoriti.
Nakon pola sata šetnje stići ćete do Doline suza i sjajnog vidikovca nad njom, a zatim slijedi vrhunac, odnosno prolaz kroz tzv. Veliki kanjon okomitih visokih stijena koji vam vjerojatno neće čitavom visinom stati u objektiv fotoaparata kojeg obavezno ponesite. Zatim još malo prašume, vrtača i stijenama posutih strmina, prolaz pokraj glomazne Kocke šećera (radi se o stijeni naravno) i stigli ste do “Ratkovog skloništa” (1200 m), fenomenalno ukomponiranog u stijenu zvanu Šerpa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
