Jedna od stvari koje su mobiteli jako promijenili jest da više ne trebamo nikoga čekati. U staro doba, još prije deset ili dvadeset godina, ljudi su se dogovarali da se nađu u neko vrijeme na nekom mjestu; onaj koji bi došao prvi, čekao bi drugoga i ne bi imao pojma kada će taj doći i hoće li doći uopće. Takva bi čekanja trajala nekoliko minuta, ali mogla bi trajati satima, danima ili godinama – ako bi tko otišao na put ili bi mu se što dogodilo. Strepnja čekanja, neizvjesnosti i bespomoćnosti, danas su nam uglavnom nepoznati, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Odsutni nas može iz trenutka u trenutak izvješćivati o svojem položaju i kretanju, o svojim mislima i osjećajima, o svojim vremenskim okvirima i rokovima. Nikoga više ne čekamo jer više ni od koga nismo uopće odvojeni.
(…)
Mladi nisu samo robovi roditelja koji stalno nastoje znati gdje su i što rade, nego ponajprije svojih vršnjaka koji doista stalno znaju gdje su i što rade.
Društvene mreže neprekidno svima signaliziraju svaku promjenu, ne samo u stvarnom nego i u virtualnom svijetu, pa tako djevojke znaju ako im dragi pogleda koju curu iste sekunde, ma koliko daleko bile. Mi svi stalno živimo zajedno, i to u staklenim kavezima, kako nam ništa ni iz čijeg života ne bi bilo skriveno. I ne samo da smo svi virtualno neprestano dostupni jedni drugima, nego nam je i sve neprestano dostupno. Svi filmovi, sve serije, sve knjige, sva glazba, svi mediji, sva putovanja, sve pripovijesti, sve, sve, sve, uopće sve što je ikada kultura stvorila – sve je tu uz nas, udaljeno samo jedan klik na gumb za download. Kao što je nestala draž čekanja, tako je nestala i draž traganja.
(…)
Zaljubljenici koji se nisu vidjeli i čuli čitav dan, ili tjedan, ili mjesec, žudjet će za susretom više od onih koji se iz minute i minutu dopisuju u virtualnom svijetu. I, nakon tolikog dopisivanja, zar se uopće žele susresti? Kao što su u krizi umjetnost i ljubav, u krizi je i advent. Iščekivanje od mjesec dana je predugo, Božić mora već biti tu.
On se downloada izravno u mjesec studeni, kad se postave prve kućice s hamburgerima i kuhanim vinom. Nesposobnost čekanja, neshvaćanje da nam nešto može biti nedostupno, uništilo je advent. Ali sad se nešto čeka: cjepivo! U velikim jadima ove godine, mnogo nam je toga bilo uskraćeno.
Putovanje, školovanje, poslovanje, čak i jednostavno zadovoljstvo da se sjedne na piće u kafiću, a da se i ne govori o onima koji su izgubili život ili zdravlje. Ono čime smo bili bogati, i što smo uzimali zdravo za gotovo, nestalo je i pretvorilo nas u siromahe – u siromahe druženja, u siromahe opuštenosti, čak i u siromahe disanja. Sa siromaštvom vratio nam se zaboravljeni osjećaj čeznuća, s odvojenošću vratila nam se žudnja za društvom.
Podsjetili smo se zaboravljenoj vještini čekanja – čekamo cjepivo koje će nam vratiti naše živote natrag. Ali treba reći da će nam cjepivo dati samo zdravlje tijela, ne i zdravlje duše. Ne možemo se cijepiti od sebe samih. Ne možemo zadobiti imunitet od pogrešaka i promašaja; ne možemo se izliječiti od svojih žalosti i nostalgija; nema kemijske formule koja će ispuniti prazninu u duši. Za to je još uvijek nadležno samo i isključivo Božansko Dijete čiji rođendan se bliži, zbog epidemioloških mjera u puno primjerenijoj tišini i poštovanju.
(…)
Otkupitelj, međutim, ne nudi prošlost nego budućnost. U neizvjesnosti i bespomoćnosti smije se čeznuti za novim životom, da više nikad ne moramo biti oni stari. Smije se odvažiti na čekanje da bi se dočekalo.
Kolumnu u cijelosti pročitajte nas stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
