Ovih dana imali smo priliku odgledati otvorenje u kojemu je Rijeka postala “luka različitosti” i “europska prijestolnica kulture”. Ali je netko tamo nepažnjom, ili iz neznanja, to EPK preveo kao “europska prijestolnica komunizma”. Umiješale su se neke sile mraka, pa su čak i prije samog otvaranja počele provokacije. Tako je još u siječnju netko popasao umjetničko djelo Ivana Kožarića, skulpturu “Stog sijena”. Eh, ta primijenjena umjetnost – čim je vani i nije ograđeno stoka sitnog zuba odmah pomisli kako je to hrana za publiku, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Sljedeća provokacija je uslijedila kada je javnosti nepoznat konceptualni umjetnik i ulični performer u crveno – boju krvi – premazao jugoslavensku zastavu. Mediji su to odmah napali kao vandalizam. Nije mi jasno kako to da u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture, ne razumiju kako cilj umjetnosti i jest provocirati i poticati na razmišljanje? Zamislite samo kada bi netko – neki umjetnik – svakoga dana crvenom bojom (krvi) premazivao jugoslavensku zastavu, i taj svoj performans nazvao: “365 dana podsjećanja na žrtve jednog totalitarnog sustava”?
Dok neki kažu da se radi o petokraki na koju se može nabosti, drugi govore kako još samo treba da netko na jedan od balkona ispod te bijele petokrake postavi i bijeli polumjesec, pa da popadamo od sramote kad netko pomisli da je Rijeka Istanbul. To bi bila očita provokacija, kao kad je ona žena pokušala isprovocirati gradonačelnika Gojka da je udari kišobranom, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Da je Rijeka pravi grad koji poštuje svoju tradiciju nacrtala bi jugoslavensku zastavu preko cijelog Korza, pa da onda vidimo tko će to moći obojiti. Svakom tko zgazi zastavu na čelu nacrtati petokraku, a tko zaobiđe – brkove od jogurta. A ne ovako, da jedna od voditeljica otvaranja bude prisiljena ispod haljine skrivati štafetu. Dok sada umjetnici okruženi sebi sličnima, uvjeravaju nas u vlastitu progresivnost, zauzimaju službene i poluslužbene kulturne institucije, govore o “originalnosti” i “provokaciji”, navodno se boreći protiv kiča i klišeja, a sami promoviraju vlastiti klišej.
Pogledajte samo kako su izveli operu u kojoj Zrinjski umjesto “U boj, u boj” pjeva “Za mir, za mir”. Zamislite samo da tisuće fašista opkole Rijeku, a Nikola sa zidina pjeva “mir, mir, mir, nitko nije kriv, ava, ava, ava, sijeno mi je pojela krava”. Tako nešto izvedu na ulici, a poslije se čude što ljudi ne idu u operu.
Vic je u tome da je – uz promjenu naziva od KPJ u SKJ i zatim u SDP – tu jedna te ista partija neprekidno na vlasti od 3. svibnja 1945. godine. Rijeka je, tako, i službeno potukla rekord SSSR-a u kojoj je najduže u povijesti ostao na vlasti komunizam. Rusi su, naime, s komunizmom krenuli 1917. i odustali već 1991.
Sve to ne iznenađuje, jer ne tako davno je Denis Kuljiš upozoravao kako se bliži velika obljetnica kada će Rijeka doista srušiti rekord i postati metropola u kojoj je najduže u svijetu vladao komunizam.
Za nadati se je, ipak, kako će Rijeka ponuditi nešto više od paleojugoslavenskog treša, i da će, ako ništa drugo, makar povratiti uložena sredstva i završiti svoje “stolovanje” bar na pozitivnoj nuli. Ne kaže se uzalud da je nada san budnih, zaključuje Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
