Za nama je jedna stara, a pred nama jedna nova godina. Nekima od nas je to trenutak u kojemu će odbaciti sve staro i prigrliti sve ono što je novo, dok je drugima taj trenutak Nove godine samo pauza na traci života iz kojega će pokušati izvući neke pouke kako im se u budućnosti ne bi ponavljale iste pogreške, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
Stoga će onaj koji je spreman učiti na vlastitim greškama i porazima sebi reći: “Stara godino, hvala ti za sve lekcije! Nova godino, spreman sam za nove…” Jer, ako vrijedi ona da budala uči na svojim, a pametan na tuđim pogreškama, čini se potpuno mazohistički, konstantno iz godine u godinu ponavljati iste promašaje, a očekivati drugačije rezultate.
Onaj pak tko za takve lekcije nije spreman, lizat će svoje rane i kukati nad propuštenim prilikama. Zato su od svih ikad napisanih ili izgovorenih rečenica najtužnije one koje počinju s “moglo je biti…” Moglo je, ali nije. Iz grešaka treba izvući pouku i krenuti dalje.
U suprotnom bit ćemo prevareni od vlastitog ega. Lukavstvo ega je u tome što i bol koju sami sebi nanosimo može služiti za uzdizanje naše samodopadnosti i ponosa. Ponosa koji se uvijek nalazi u pozadini svih naših grešaka i propusta. Zbog toga je sv. Augustin govorio kako “ponos pretvara anđele u vragove”, dok samo “poniznost od ljudi pravi anđele”.
No, umjesto da se borimo za bolje, mi se radije vezujemo za prošlo loše i postajemo zlopamtila. I nema veze ako je to i na našu štetu. Jer, pamćenje zla i zamjeranje nekome time što odgovornost za svoje loše prebacujemo na njega jest kao ispijanje otrova u očekivanju da će netko drugi od toga umrijeti.
Inat je jedna od najiracionalnijih i najteže objašnjivih osobina koje srećemo kod ljudi. Radi se o ponašanju koje je suprotno vlastitom interesu, čiji “argument” otprilike glasi: “Iz inata sam dopustio da mi stanu na nogu i nema veze što će me godinama poslije boljeti noga, bitno da sam ja bio u pravu.”
U korijenu inata je manipulacija koja vlastitu nesreću i nemoć želi prikazati kao moralnu uzvišenost, gdje naša nesreća svoj korijen ima u krivnji drugoga. Takvo rasuđivanje samo pokazuje loš karakter, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
>Borislav Ristić: Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?
>Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?
>Borislav Ristić: Kome je Zoran Milanović dužan i tko su mu sponzori iz sjene?
Zato se i kaže da kad dobar čovjek pogriješi, on krivi samoga sebe, a kad loš čovjek pogriješi, on krivi drugoga. Manipulatori su pak oni koji te povrijede, a onda se ponašaju kao da si ti njih povrijedio. Zbog toga se, valjda, i kaže kako je “najteža stvar u životu dokazati sirovini da je sekundarna”.
Jedini način da rastemo jest da učimo iz vlastitih poraza, a ne da tražimo izlike za njih u drugima. Ako ih tražimo u drugome, onda su to izgovori, pa ćemo opet doći u priliku da budemo na strani gubitnika, jer se ne mogu raditi iste stvari, a očekivati drugačiji rezultati. Lošim gubitnicima, koji izlike za svoj poraz traže u drugima, i ne preostaje ništa drugo nego da kukaju i da im svi budu krivi za njihov pogrešan izbor. Takvima kao da je namijenjena ona izreka – čovjek uči dok je živ i na kraju umire glup.
Ponekad mi se čini kako oni koji su puni sebe ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu jer kako objasniti da je netko spreman inatom dokazati da je u pravu, a onda godinama kukati nad posljedicama svog inata.
Prava je mudrost, pak, izdići se iznad tog osjećaja, koji od nas pravi mazohističke budale i pretvara u sredstvo u rukama manipulatora, koji, poput lutkara iz pozadine manipuliraju našim osjećajima i hrane nas gorčinom, ljutnjom i inatom, ne bi li na taj način, i na našu štetu, izvukli interes za sebe, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
