Dvije i dvadeseta bliži se svome kraju, pa svi pravimo rekapitulacije onoga što nam se ove godine dogodilo, dok nestrpljivo čekamo čim prije je se konačno riješiti. Čini se kako nikad nije bilo lakše sažeti dojmove na kraju jedne godine, jer smo u kalendaru imali samo siječanj, veljaču i – koronu. Svijeta prije korone nitko se više i ne sjeća, a ostala nam je samo ova monotonija jednog te istog. Kao da smo čitav život odgodili za neka “bolja vremena”, a mi postali oni kojima se ništa ne događa, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Kada se osvrnemo za sobom čitava ova godina na izmaku nam se čini kao nekakvo odgođeno trajanje, kao “život na kredit”, onih “dva tjedna” koja su “ključna”. Nešto što se uvodi kao izvanredna mjera, vremenom postaje ustaljeno pravilo.
Tako smo prvo dobili maske pod izgovorom izbjegavanja karantene, pa nakon maski dolazi zatvaranje dok ne dobijemo cjepivo, da bismo na kraju saznali kako se ni nakon cjepiva život neće vratiti u “normalu”, dok ćemo maske morati nositi i dalje.
(…)
Što drugo čovjek i može kad postane svjestan kako je počeo prihvaćati apsurde koji nam se serviraju kao bjelodanosti, jednako kao što prihvaća da je more plavo ili trava zelena? No, kako mi je ovo zadnja kolumna u ovoj godini, nemam namjeru na svu tu “svjetsku muku”, koja nas je snašla, još dodavati svoju žuč, već samo želim nešto reći o tome kako nas je godina na izmaku sve pomalo promijenila i pretvorila u cinike. Cinik je čovjek koji primjećuje kako nema istine u sustavu kojem smo izloženi i svoju ogorčenost pokušava iskaliti na drugome koga doživljava kao nekoga tko profitira na muci koja ga je snašla. Suočeni s apsurdom tražimo “krivca” kako bismo pokušali svom jadu dati neki “smisao”.
To svatko od nas može prepoznati u sebi, ali i svuda oko sebe, a najviše na društvenim mrežama, koje su nam trenutno postale jedini “ventil” kroz koji možemo ispuhati svoje nezadovoljstvo. Nekad to može biti relativno ljekovito i prilično bezbolno, kao kad za metu svoje ljutnje uzmemo političare ili neku javnu osobu. Oni malo stariji među nama vjerojatno se sjećaju kako je u vrijeme komunizma cvjetala specifična vrsta humora, kao obrana od gluposti i apsurda tog sustava.
(…)
To govori samo o tome kako smo kao društvo već “načeti” i na rubu pucanja.
Jedno od glavnih obilježja totalitarnog sustava – a neke mjere koje sada imamo sadrže elemente totalitarne kontrole – nije nestanak javne sfere društva, već raspad njegove privatne sfere, osobnih veza među ljudima. Kundera je, recimo, kao i drugi disidentski pisci, o tome pisao. Svi mi smo zaokupljeni velikim stvarima u životu i želimo rješavati velike probleme, ali pritom uvijek nekako zanemarimo one “male stvari” koje život znače. Često je, u stvari, ta naša zaokupljenost “svjetskim problemima” samo cinični izgovor za odlaganje i nerješavanje onih problema koji su nam pri ruci. Put do rješenja uvijek je ispunjen s puno malih koraka. Čak je i Nietzsche, kao veliki megaloman, koji je i sam bio zarobljenik apsurda, znao uzviknuti: “Kako je bogata zemlja sitnim, malim, savršenim stvarima, onim što nam je nadohvat ruke!”
Cinizam je negacija nade. Pesimist koji viče “kraj je blizu”, samo je prikriveni optimist. On vjeruje kako će njegova muka uskoro doći kraju. Cinik je onaj koji za svoju muku traži velika rješenja, ali na kraju nalazi samo izgovore. A rješenje ponekad može biti u sasvim običnim stvarima.
Ako za tren skinemo obrazinu cinizma, koju smo na sebe navukli kao oklop, i na te obične “male, savršene stvari” pogledamo otvorena srca, ta promjena bi nas mogla otvoriti za svijet koji je sačuvao smisao. Tada bismo, unatoč okolnostima, konačno mogli postati oni kojima se nešto događa.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
