Dvadeseto stoljeće obilježeno je sukobom dviju velikih politika, socijalističke i liberalne. Socijalizam je na kraju propao a liberalizam postao dominantna doktrina bez stvarne konkurencije. Liberalna politička paradigma postala je naše novo normalno, koju su svi prihvaćali jer je predstavljala obećanje slobode. Liberalizam je postao revolucionarna doktrina s ambicijom da iz temelja promijeni čitav svijet, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Ali kada je poziv na slobodu i borbu protiv autoriteta sam postao autoritet, našao se u problemu. Bez stvarne konkurencije i univerzalno prihvaćen, liberalizam je polako gubio kontakt sa stvarnošću i postao je svrha samome sebi. Liberalna demokracija više nije predstavljala borbu za svijet bez ideološkog nasilja, već je postala skup “zajedničkih vrijednosti” koje definiraju novu političku paradigmu. Oni koji su se nekada borili protiv ideološkog jednoumlja sami su postali promotori novog jednoumlja. Kolika je bila snaga liberalne paradigme možda se najbolje vidjelo po tome kako su tu paradigmu prihvatili i konzervativci. Oni su postali vjerna sjena liberalizma. Konzervativci više nisu branili vrijednosti osvjedočene vremenom i iskustvom, već su sada olako usvojili novine protiv kojih su se do jučer borili. Vrč se punio, sve dok nije puknuo. Akcija je proizvela reakciju. Dogodili su se Trump i Brexit. Neki su to nazvali propašću liberalne demokracije, dok su drugi smatrali da je po srijedi samo kratkotrajna greška u sustavu, koja će se brzo ispraviti. A što se zapravo dogodilo?
Društvo je gonjeno ispunjavanjem naloga apsolutne slobode gurano u ekstrem. Ono što je nekad predstavljalo izuzetak i primjere s ruba sada je dizano na pijedestal nove normalnosti i korišteno kao alat za preoblikovanje društva. Takav radikalizam društvo je prepoznalo kao napad na sebe i vlastite vrijednosti, koje više nitko od etabliranih stranaka nije branio ni zastupao.
Zbog toga ova pobuna društva protiv nametanja ideološkog jednoumlja nije imala formu tradicionalnih političkih podjela na “lijevo” i “desno”, već podjele na “gore” i “dolje”. Ovu pobunu društva protiv ekstrema koje se nametalo kao novo normalno establišment je prozvao “konzervativnom revolucijom”, što je očiti oksimoron. Teško je razumjeti kako se otpor revoluciji može nazvati revolucija, jer konzervativno ne može biti revolucionarno. Konzervativno želi očuvati zasade društva, koje revolucija čupa u korijenu.
(…)
Churchill je jednom rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. A da bi se nadao moraš imati nešto čemu se nadaš, neki “sveti cilj”. Zato i suverenizmu treba sadržaj, jer je bez sadržaja samo crvena krpa za strukture na vlasti. Svjedoci smo da mnogi koji se izjašnjavaju kao suverenisti kao da se objeručke trude igrati tu ulogu majmuna koju im namjenjuje establišment. Ispražnjeni od sadržaja skaču baš tamo gdje im se kaže, nesvjesni kako je suverenizam bez sadržaja jedna obična populistička revolucija. A nasuprot njemu i svim drugim revolucijama nalazi se kao jedino utočište zdravog razuma – konzervativna restauracija, piše Ristić za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
