Odlika je primitivnih društava sve gledati kroz prizmu binarnih klanovskih podjela, gdje svi za sebe misle kako su dobri, a slijedom toga oni drugi moraju biti zli. Uvijek je dobro kada naš klan nadjača i ponizi onaj suprotni, a loše kada oni to isto urade nama. I dok se tako mi nadjačavamo, pojedinac je na obje strane uvijek na gubitku. Dok se klanovi hrane lažnim osjećajem superiornosti i moći nad protivničkom stranom, mi kao društvo dijelimo podjednako lošu zajedničku sudbinu, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Bahatost koju imamo prilike gledati na svakom koraku rezultat je toga neznanja, očaja i osjećaja nemoći u vlastitoj svemoći. Kad se naš neznalica odluči otisnuti u svijet politike, gura sve dok ne postane lokalni šerif. A za državnu razinu postaje kvalificiran tek kada se svoje pipke raširi toliko daleko da se seoska i gradska rasvjeta ne pali niti gasi dok se njega ne dobije na telefon. U Saboru onda nastavlja pokazivati vlastitu narav boreći se protiv nečega i obračunavajući se s nekim. Ali s druge strane naš je Sabor slika i prilika onih koji su ih izabrali.
(…)
Kako s osjećajem moći raste i nervoza, tako je nasilje eskaliralo u političku dramu kada je jedan “bodul” krenuo u obračun s jednim “vlajom”.
(…)
Sve smo to vidjeli naknadno, jer na mjestu događaja nije bilo Pernara, koji je u jeku kampanje liječenja gripe vitaminom C i sam pokupio gripu. Narod je pokupovao sav vitamin iz ljekarni, pa ju je on, jadan, morao preležati. Glavno je da je naša politička oligarhija zdrava. Njima je u ovoj našoj šverc-demokraciji dobro, pa se mogu šaliti, bacati aviončiće i baviti jedni drugima na razini birtijaških rasprava, dok narodu nude limun.
Imunitet na njihove gluposti nam je toliko jak da nam suze idu koliko su smiješni. Bahatima uglavnom treba nešto duže kako bi pokazali svoje pravo lice, ali pravila su tu da bi se kršila. Ne samo da krši pravila, već ih uspostavlja nova kroz fizičku konfrontaciju. Tako je sad vođa naše “družine stabilnih” prihvatio kafansku retoriku dosjetki i pošalica, koje ničemu ne služe osim uvećavanju vlastite taštine i osjećaja samodopadnosti. Politika te ispraznosti bez sadržaja zato najavljuje kako će vlastitu prostotu zakriliti cenzurom. Mišljenje zabranjuje samo onaj koji želi dati pravo “argumentima” sile. Duga je naša lista frustriranih silnika od nevinog Sanadera, preko poniznog Milanovića, do bogobojaznog Bandića i stabilnog Plenkovića. Dugo naše društvo svija leđa pod teretom plodova neznanja, bahatosti i loših izlika. A tako će nam biti sve dok nam se prikazuje ovaj film “Dobar, loš i nisam znao”.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
