Branimir Stanić: Prizorište suočavanja s istinom – jama Jazovka

Foto: Ministarstvo hrvatskih branitelja

Čak trideset jednu godinu nakon što je otkrivena masovna grobnica u jami Jazovki pokraj Sošica, u koju su komunizmom zadojeni počinitelji 1943. i 1945. godine bacili izmučena i ubijena tijela mahom Hrvata, među kojima su, osim vojnika, bili i brojni bolesni, stariji, žene i djeca, redovnice… napokon su u srpnju ove godine iskopani posmrtni ostatci najmanje 814 osoba iz te jame. Dosad se procjenjivalo da ih je 400-tinjak, no kad su iz jame izvađene kosti koje bi pripadale otprilike tolikomu broju ljudi probalo se još dublje kopati. Jeza je morala obuzeti svjedoke ekshumacije pod vodstvom Ministarstva hrvatskih branitelja i drugih ministarstava kad su ušavši dublje, sloj po sloj, shvatili da utroba žumberačke jame čuva dvostruko više ubijenih nego što se mislilo. Broj od najmanje 814 žrtava smaknutih bez suda i presude mogao bi biti i veći jer po iskazima svjedoka u blizini postoji još nekoliko jama s posmrtnim ostatcima žrtava koje tek treba istražiti, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.

Sada se s pravom očekuju službeni odgovori na stara, ali i dalje aktualna pitanja: tko je, s imenom i prezimenom, i pod čijim vodstvom, odgovoran za počinjene zločine; koja je povezanost zločina i njegovih počinitelja sa 30-godišnjim odugovlačenjem ekshumacije; kako će se i kada utvrditi identitet žrtava; kada i gdje će biti dostojno pokopane… Riječ je o pitanjima praktične naravi na koja uz samo malo dobre volje mogu lako odgovoriti institucije demokratske zemlje kakva je proklamirano i Hrvatska. Kada se odgovori na ta pitanja, tu međutim nije kraj, nego tek početak. Jer ako ostane neodgovoreno pitanje što uopće današnjemu naraštaju i onima koji tek dolaze znači vrijednost žrtve stotina nedužnih osoba pobacanih tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata u jamu Jazovku, tada žrtve iznova podnose mučeništvo.

U suvremenoj je kulturi općenito, pogotovo među mladima, na djelu proces amputacije svijesti o prošlosti, a tim se složenim fenomenom obilato koriste oni koji vođeni sebičnim interesima žele prikriti ili relativizirati istinu iz hrvatske prošlosti 20. stoljeća. Nerijetko je jedna ideologija proteza drugoj, jer povijest uči da ideologije nažalost ne mogu umrijeti, mogu samo zaspati i po potrebi se buditi. No uzme li se u obzir da upravo povijest može imati snažnu odgojnu dimenziju za nove naraštaje, ledina na kojoj su sredinom srpnja poredane kosti ubijenih može postati prizorište suočavanja s istinom koja poziva da se prema svima u društvu, pogotovo najranjivijima, iskaže minimum humanosti.

Svima koji su godinama tragali za svojima najmilijima prizor posloženih lubanja i kostiju može izazvati jezu, ganuće i bolnu spoznaju o patnji njihova stradanja te donekle mir i zadovoljštinu ako se pristupi identifikaciji tijela i dostojno ih se pokopa. No bližnji ne će osjetiti strah pred skeletima iz Jazovke. Njih se kao »aveti iz prošlosti« mogu uplašiti samo oni koji imaju njihovu krv na rukama i njihovu smrt na duši ili su sudjelovali u pokušajima zataškavanja počinjenih zločina. Jer tek je sada, pred kostima koje su nakon 75 godina na svjetlo srpanjskoga dana izvađene iz tame, moguće rekonstruirati čitav kauzalni lanac, makar obrnutim redoslijedom: od ekshumacije zemnih ostataka žrtava 2020. preko ignoriranja vlasti nakon demokratskih promjena da vjerodostojna informacija o grobnom mjestu iz 1989. dovede do iskapanja, čemu su pak u doba komunističke vladavine prethodila desetljeća ušutkivanja, zatvaranja i mučenja svjedoka i pokušaja da se nabacivanjem velike količine smeća skrije jama, pa sve do korijena – krvavih događaja iz 1945. i 1943. koji vape za ispunjenjem pravde, a najmanje što se može učiniti, osim dostojanstvenoga ukopa, imenovanje je i procesuiranje odgovornih za zločine.

Zašto je pak Crkvi stalo do toga da se uključi u spomen na žrtve Jazovke i, uopće, zašto je iz godine u godinu posljednja tri desetljeća nad jamom, osim moleći za pokojne, preko svećenika i biskupa pozivala na otkrivanje (povijesne) istine o stravičnom zločinu? Ne samo zato što se od nje traži djelo milosrđa (»mrtve pokopati«), nego i stoga što uz nastojanja mjesne udruge gotovo ni jedna druga institucija nije ozbiljnije poduprla pothvat otkrivanja istine o zločinačkom pohodu na nedužne.

Kontinuitet višedesetljetne crkvene prisutnosti oko jame Jazovke simbolično je tijekom očevida i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava pokazivala tiha prisutnost mjesnoga katoličkoga svećenika koji je izvlačenje kostiju pratio s molitvom na usnama. No, vjernički gledano, Bog nikad nije napustio nevine žrtve, bio je s njima u njihovim molitvama i vapajima tijekom mučeništva, jecao je zajedno s onima koji su ga molili za snagu da izdrže nasrtaje divljačke zloće.

Preko kostiju posloženih na »najlonski oltar« pod vedrim nebom Bog se opet objavio kao gospodar povijesti te se iznova potvrdilo da ništa što je skriveno ne će ostati tajno.

 

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas koncila