Dr. Bruno Škurla, ugledni gastroenterolog u zagrebačkoj bolnici Merkur, nije “običan” liječnik. On je i pripadnik 2. gardijske brigade “Grom” s kojom je ponosno branio Hrvatsku i sudjelovao u Oluji. Ovaj vojnik u bijeloj kuti emotivno čuva uspomene na ratne dane, no ipak ih se rado sjeća.
U redove 2. gardijske brigade, 3. pješačke bojne, kao liječnik pristupio je u lipnju 1991. No, osim što je pružajući prvu pomoć spašavao živote svojih suboraca, Škurla je u žestokim okršajima i sam ranjen čak dva puta.
“Ne podcjenjujući svoje uspjehe u liječničkoj karijeri, duboko u duši se osjećam kao vojnik. Odluka da se priključim obrani Hrvatske najznačajnije je što sam u životu radio i najbolji dio mene je ostao u vojsci. A sama Oluja? Osjećaj za koji se bojim da se nikada neće ponoviti… Ta ispunjenost zbog pobjede i taj ponos… Svi mi imamo svoje intimne pobjede i uspjehe na poslovnom i privatnom planu, ali taj jedinstveni osjećaj sreće se jednostavno događa jednom u životu i zato mi je drago što sam bio dio toga”, kaže Škurla za Dnevno.hr.
“Pobrao je moj metak”
S ponosom se sjeća vremena kada je sa suborcima branio zemlju. A jedino, kaže, žali što je 1993. morao napustiti svoje suborce zbog odlaska na specijalizaciju.
“Već tada je bilo jasno da je među nama neraskidiva veza koja traje do danas. Nisam mogao s njima biti na bojišnici, ali smo redovito bili u komunikaciji. Iako su se najznačajniji okršaji događali ’91. i ’92. godine, ludio sam jer sam na specijalizaciji, a odigrava se operacija Bljesak. Doduše, iz moje brigade su u toj akciji sudjelovali samo tenkisti, ali osjećao sam da nešto propuštam. Ponavljam, ludio sam”, ističe Škurla.
Kada je otišao na specijalizaciju na njegovo mjesto došao je medicinski tehničar Siniša Pavković koji je, nažalost, poginuo. To je Škurlu posebno pogodilo.
“Poginuo je. Pobrao je moj metak”, kazao je, smatrajući da je on trebao biti na Pavkovićevu mjestu.
Povratak na bojište
Kada je postalo jasno da dolazi Oluja, za ovog zagrebačkog liječnika i vojnik nije bilo dvojbe. Nazvao je zapovjednika i rekao da ga obavezno ima na umu.
“Međutim, hrvatsko vojni ustroj je u to doba bio već vrlo ozbiljan, postojali su popisi, postojala je odgovornost zapovjednika koji je točno morao znati tko mu je na popisu i tko je raspoloživ. Više nije bilo govora o ‘vikend ratnicima’ i ‘ad hoc’ odlascima. Kada smo nekako riješili administrativne prepreke, došao je taj dan, a riječ je točno o današnjem danu, 03. kolovoza 1995. godine kada sam se prijavio u senjski sanitetsko-ratni stožer. Nije mi bilo lako ostaviti obitelj, ali poljubio sam svoju tek rođenu djevojčicu i otišao. Nagon za oslobađanjem Hrvatske bio je jači od svega”, naglašava Škurla.
Škurla se sjeća i ponovnog susreta sa svojim suborcima u Oluji kazavši da je bilo “neopisivo”.
“Bilo im je drago, moj dolazak značio im je i neku posebnu vrstu sigurnosti jer su znali da ih u slučaju ranjavanja ima tko zbrinuti”, dodaje.
“Nismo bili svjesni blizine neprijatelja”
Škurla kaže kako su već prvog dana Oluje “polomili neprijatelja”.
“Poslije smo čuvali križanje prema Glini s protutenkovskom posadom. Nas dvadesetak smo tada bili nesvjesni blizine neprijatelja, no naknadno su se Srbi predali”, dodao je.
Škurla priznaje kako je vrlo emotivan prema danima ponosa i slave, a svoj odnos sa suborcima njeguje i danas. S njima odlazi na obljetnice, sprovode i liječi ih. No, kako kaže, sjećanja iz ratnih dana ne ometaju ga u poslu koji obavlja.
“Ti dečki su ratovali jedva punoljetni. Ja sam već iza sebe imao fakultet i neka životna iskustva, pa sam si možda već tada mogao bolje objasniti neke situacije. Bio sam formiran ‘u glavi’, pa mi je naknadno sva ta sjećanja bilo lakše spremiti u posebnu ladicu. Često je otvaram i rado to činim, ali iz nje iskaču samo lijepe stvari”, ističe Škurla.
