Često se može čuti kako radniku treba osigurati “plaću dostojnu čovjeka”, onu od koje se može normalno živjeti, i kako poslodavci potplaćuju radnike. S druge strane, poslodavci se žale da im se poslovati u Hrvatskoj ne isplati, jer je osim u nekoliko specifičnih djelatnosti u Hrvatskoj praktički nemoguće poslovati s ozbiljnom dobiti, pa stoga i strani ulagači izbjegavaju Hrvatsku. Ekonomisti pak nerijetko upozoravaju da je kuna još od neovisnosti precijenjena, neki kažu za čak oko 30%, da su zbog toga hrvatski proizvodi i usluge nekonkurentni, uvoz osjetno veći od izvoza, a standard zapravo veći nego što nam je stvarna produktivnost, što vodi u zaduživanje.
Tko govori istinu, radnici ili poslodavci?
Gdje je istina? Zapravo, sve gore navedeno je točno, iako naoko proturječno. Plaću ne određuje to koliko je nekom potrebno da bi imao “život dostojan čovjeka” kad bi se i moglo odrediti što to objektivno znači. Kad je u zemlji, kao do nedavno, 20% nezaposlenih, nerealno je očekivati ikakav rast plaća jer poslodavci uvijek mogu računati da mogu dobiti jeftin rad ili uslugu, po sistemu “ako nećeš ti ima tko hoće raditi za te novce”. Kad nedostaje radnika, oni su u poziciji da kažu “daj mi koliko tražim, jer nećeš nigdje naći budalu koja će ti to raditi za manje.”
Točno je i da je rad u Hrvatskoj razmjerno skup u odnosu na produktivnost, kapitalizaciju, stručnost i poslovnu infrastrukturu. Radnik je na zapadu dosta skuplji, pa ipak poslodavcima isplativiji. Prosječna plaća u Zagrebu se približila brojci od 1.000 eura neto: za kolovoz je iznosila je 7.240 kuna, što je 4,1 posto više u odnosu na kolovoz prošle godine. Za cijelu Hrvatsku je za oko 1.000 kuna niža, što odražava nešto više troškove života u Zagrebu.
S oko 850 eura neto plaće Hrvatska je tamo gdje biste je i očekivali i gdje je zapravo oduvijek i bila – za oko 250 eura iza Slovenije, i za oko 400 eura ispred BIH i Srbije. Kao što nije realno za očekivati da će istočni susjedi ikad biti bogatiji od nas, nije ni za očekivati da ćemo mi prestići one zapadne, jer je to oduvijek tako. Od bivših zemalja istočnog bloka Mađari su i dalje nešto malo iza nas (ali uz gotovo jednak standard zbog nešto nižih cijena), Česi nešto malo ispred, a Rumunji, Bugari i slični ipak daleko iza i po stvarnim primanjima i po nominalnim, unatoč senzacionalističkim naslovima.
No spram Njemačke s blizu 2.500 eura mjesečnih primanja po zaposlenom ili trenutno najbogatije Irske, gdje se prosječna zarada za puno radno vrijeme približila brojci od 3.000 eura mjesečno, to su skromne brojke. Istina, razlika u standardu nije ni približno tolika zbog osjetno viših cijena stanovanja i režija, prijevoza, interneta i mobitela, izlazaka, i sličnog u zemljama gdje su plaće osjetno više, tako da razlika u standardu između Zagreba i zapada iznosi od nekih tridesetak posto kad se uspoređuju razmjerno siromašna Italija, koja je negdje na pola puta između Irske i Hrvatske po primanjima, preko oko 40% koliko je razlika u kupovnoj moći između stanovnika Dublina i Zagreba (unatoč velikoj razlici u plaćama, razlika nije veća zbog izuzetno visokih cijena nekretnina i najma u Dublinu pa će tako zaposlenom paru u Dublinu trebati oko 4.630 eura mjesečno da bi imali otprilike jednak standard kakav bi u Zagrebu imali sa 17.000 kuna), do Ženeve u kojoj je standard života uz prosječna tamošnja primanja dvostruko veći nego uz ista takva u Zagrebu.
Kako povećati niske plaće?
Može li biti veća? Ne preko noći: Ono što najviše utječe na razinu plaća u nekoj zemlji je – raspoloživi kapital za investicije: rad zapravo nije toliko važan, koliko novac koji je uložen u svako radno mjesto. Kapital je taj koji daje visoki povrat na uloženo, i podiže razinu plaća. Uz nisku razinu kapitala u zemlji, i još nižu razinu raspoloživih stranih investicija, te nedovoljno kvalificirane radne snage, za Hrvatsku u ovom trenutku nema neke nade da bi se plaće mogle znatno povećati, iako na njihov porast najviše utječe spomenuta nestašica radne snate. Turizam i doznake iz inozemstva s jedne strane nadoknađuju naš vanjskotrgovinski deficit, razliku izvoza i uvoza; s druge, turizam je taj koji je utjecao na porast plaća proteklih desetljeća i brojne industrije u Hrvatskoj učinio – neisplativima. On je dvosjekli mač, s jedne strane diže standard cijeloj zemlji, s druge ubija radna mjesta u industriji (doduše, uglavnom onoj ne baš rentabilnoj).
Hrvatska je unatoč tome u 2017. godini bila među zemljama Europske unije s najnižim troškovima rada po satu, dva i pol puta ispod prosjeka Europske unije, pokazalo je izvješće europskog statističkog ureda Eurostata. Na razini Europske unije prosječni troškovi rada po satu iznosili su prošle godine 26,8 eura, u eurozoni su prosječni troškovi rada po satu prošle godine iznosili 30,3 eura, a udio raznih doprinosa u ukupnim troškovima rada po satu u EU iznosio je prošle godine 24 posto.
Najniži je prosječni trošak rada po satu bilježila Bugarska, od samo 4,9 eura po satu. Slijedi Rumunjska sa 6,3 eura, Litva s osam eura, Latvija s 8,1 eurom, Mađarska s 9,1 eurom i Poljska s 9,4 eura. Hrvatska je također u toj skupini s prosječnim troškom rada po satu u 2017. godini od 10,6 eura.
Iznenađujuće, Hrvatska spada među zemlje EU-a s najnižim udjelom doprinosa u ukupnim troškovima rada po satu, od samo 15 posto. Niži su udio doprinosa bilježile samo Malta, 6,7 posto, Luksemburg, 11,9 posto, te Irska i Danska, 13,7 odnosno 13,8 posto, pokazuje izvješće Eurostata. Najviši je udio troškova doprinosa u ukupnim troškovima rada po satu u 2017. bilježila Francuska, 32,8 posto. Viši od 30 posto bio je također u Švedskoj, gdje je iznosio 31,1 posto. No da ne bude zabune, to ne uključuje poreze na plaće – a upravo tu je problem, jer u Hrvatskoj poslodavac nerijetko mora uplatiti gotovo dvostruko za plaće od onog što radnik dobije na ruke.
Porezi su naročito problem kod viših plaća, jer je svojevremeno prevladala socijalistička logika uravnilovke po kojoj onima koji više zarađuju treba oteti bar trećinu neto plaće. Problem je što upravo oni – liječnici, informatički stručnjaci, inženjeri – najlakše nalaze posao u inozemstvu. Ne odlaze ljudi samo zbog siromaštva, najčešće odlaze jer im se pruža bolja prilika. Iseljavanje je trenutno najveći problem hrvatskog gospodarstva, no malo je toga što Hrvatska tu može sama uraditi: EU je uvela jedinstveno tržište radne snage u EU 28 posve zanemarujući činjenicu da će to u uvjetima velikih razlika u plaćama među zemljama EU-a, doći do masovnog iseljavanja i da će siromašne zemlje juga Europe svojim novcem plaćati skupo školovanje liječnika koje će kasnije bogate zemlje zapada Europe dobiti – besplatno. Teško je vjerovati da se tu radi o slučajnom previdu: vjerojatnije je da tako zapadne europske zemlje namjerno isisavaju supstancu iz siromašnih s juga.
Preduvjet rasta – porezno rasterećenje
U HUP-u, Hrvatskoj udruzi poslodavaca, su zaključili da bez značajnijeg poreznog rasterećenja plaća neće biti moguće podići konukrentnost hrvatskog gospodarstva, a tome treba dodati i nužnost priljeva svježeg kapitala iz inozemstva. Niti jedno za sad ne djeluje kao nešto što bi se moglo u skoro vrijeme realizirati, prvo zbog izuzetno malog broja radno aktivnog stanovištva u odnosu na cjelokupnu populaciju u Hrvatskoj, dakle zato jer mali broj zaposlenih u sektoru realne ekonomije uzdržava ogroman broj uzdržavanog stanovništva, umirovljenika, radno neaktivnih, javnih i državnih službenika, i jer su općenito potrebe države za poreznim novcem u uvjetima u besparici umirućeg zdravstva i neadekvatnog školstva jako velike.
A drugo jer Hrvatska, iako je cijena rada u njoj razmjerno niska, jednostavno nije privlačna stranim ulagačima. Nedostatak kvalificirane radne snage, nered u zakonima i propisima, sporo izdavanje dozvola, reket koji od poslodavaca utjeruju lokalni i drugi šerifi i općenito korupcija na svim razinama, česte izmjene zakona i propisa koji rijetko kad štite ulagača, pa i neprijateljsko okruženje prema poduzetnicima, samo su dio uzroka takvog stanja. Ono se neće promijeniti preko noći, i neće se promijeniti samo od sebe: Dobar primjer što nam je činiti je Irska, koja je bila u sličnoj situaciji pred oko pola stoljeća, i koja je provela radikalnu privatizaciju i radikalno otvorila granice za strana ulaganja i po cijenu potpunog uništenja tvrtki u domaćem vlasništvu na račun učinkovitijih američkih multinacionalnih korporacija -no za sad mi činimo suprotno. A i uz sve to, treba računati da mogućnosti u okruženju u kakvom jesu nisu bezgranične: Ne možete ni teoretski imati švicarske plaće ako vam susjedi imaju nigerijske, jer se brojne trgovine ipak prelijevaju preko granice, tako da uz sve ostalo Hrvatska mora računati i da su zemlje u neposrednom susjedstvu u kojima su plaće oko pola hrvatski uteg oko noge koji se ne smije zanemariti.
