“Je li Ustavni sud političko tijelo” – to je po definiciji i političko i pravno tijelo. Neki smatraju kako je to ‘političko tijelo’ u negativnom smislu, a smatraju i kako je u ‘Lex Agrokoru’ prevagnuo politički aspekt. Odluka o ustavnosti ‘Lex Agrokora’ pomalo je ostala u sjeni nakon objave e-poruka Martine Dalić.
Nejasni i nejednaki kriteriji Suda
Čitajući sažetak odluke Ustavnog suda, teško je ne složiti se s ocjenom kako se radi o političkoj odluci. Ustavni sud nije samo pravno nego i političko tijelo, a ocjena je većine promatrača da je u ‘Lex Agrokoru’ politički aspekt onaj koji je prevagnuo.
Kao što je ostalo nejasno čime se vodio Ustavni sud kad je odlučio da je pobačaj ustavan iako Ustav izrijekom štiti život i iako su sva četiri medicinska fakulteta u Hrvatskoj jednoglasno ustvrdila da život počinje začećem, ili kao što je ostalo nejasno čime se vodila Plenkovićeva komisija kad je ustvrdila da je pozdrav “Za dom” neustavan, a petokraka ustavna, iako se u Ustavu izrijekom, kao jedina ideološka odrednica istog, spominje “odbacivanje komunističkog sustava”. Istovremeno se nigdje ne spominje “antifašizam”, tek “Odluke ZAVNOH-a” koje je kao takve nemoguće realno dovesti u ustavno-pravnu vezu s tim pozdravom koji se koristio i u Domovinskom ratu, i to se spominju u istom nabrajanju gdje se spominje i Hrvatsko-ugarska nagodba, i hrvatski knezovi, pa ipak nitko ne smatra neustavnom arbitražu s Mađarima, niti itko smatra da je Hrvatska monarhija zbog spominjanja kralja Tomislava.
Država – socijalna kako za koga
Ovdje su se ustavni suci pozvali na to da je Hrvatska definirana kao socijalna država, pa su iz toga izvukli zaključak da je izravno uplitanje države u vlasničke odnose opravdano u slučajevima velikih korporacija. Sud kaže:
“Koncept socijalne države načelno ispunjava tri funkcije: omogućuje različite oblike pozitivnih mjera državne i javne vlasti u gospodarskom području, kao što su primjerice državni intervencionizam i “upravljanje odozgo” (dirižizam); obvezuje
državnu i javnu vlast da utječu, odnosno da se miješaju u tržišnu funkciju, kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i
izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike; zabranjuje rastakanje temeljnih
struktura države dobrobiti ili radikalno ograničenje priznatih socijalnih prava.
Polazeći od sažeto prikazanih načelnih stajališta, Ustavni sud u tim je odlukama više
puta naglasio da navedene doktrinarne postavke o socijalnoj državi i socijalnoj pravdi
dobivaju osobit izraz u ustavnosudskom nadzoru zakonodavne djelatnosti u pogledu
normativne materije koja zahvaća tržišno gospodarstvo i ugovornu autonomiju u
obveznim odnosima, odnosno općenito problematiku obveznih odnosa koja izvire iz
slobode adresata da autonomno uređuju međusobne ugovorne odnose. S jedne
strane, riječ je o zahtjevima koji proizlaze iz poduzetničkih i tržišnih sloboda sa svim
implikacijama koje podrazumijeva “neoliberalna ekonomska paradigma” (liberalizacija
ekonomije, deregulacija tržišta, reducirana državna intervencija u socijalnoekonomsku
sferu, poštovanje “svetinje” ugovora – “tržišni fundamentalizam”). S druge
strane, koncept socijalne države izgrađen je na ideji države blagostanja usmjerene
osiguranju stvarnih uvjeta za život dostojan čovjeka, a kojoj u tom smislu nije strana
ni državna intervencija u privatnopravno područje ugovornih odnosa, posebice u
situacijama drastične neravnoteže ekonomske i realne ugovorne moći ugovornih
strana, osobito u kontekstu izražene gospodarske i socijalne krize i tržišnih
previranja”, kaže sud.
I naravno, donosi odluku da je “Lex Agrokor” zapravo zaštita koncepta “socijalne države”: “Zaključno, Ustavni sud ponovno i u konkretnom slučaju naglašava da svaka država
koja počiva na konceptu socijalne države, kao što je to Republika Hrvatska, da bi
mogla ostvariti pozitivnu obvezu (brigu za pravedan socijalni poredak) mora postaviti
jasne okvire slobodi zakonodavca u oblikovanju ekonomske politike. Ustavni sud u
ispitivanju je li zakonodavac u pojedinom slučaju prekoračio ili narušio tu slobodu
polazi i od toga da je ispunjavanje socijalne funkcije države neodvojivo povezano, i štoviše, uvjetovano stvaranjem pretpostavki za kontinuirani ekonomski napredak i slobodno tržišno poslovanje”.
Zaštita sustava ili zaštita ustava?
Slijedom svega Sud je dao prolaznu ocjenu Lex Agrokoru, ocijenio da su ciljevi njegovog donošenja legitimni – zaštita ekonomskog sustava RH.
Međutim tu su bar dvije stvari sporne i laiku. Prvo, ako je Hrvatska socijalna država, zašto onda tvrtka od deset ili sto zaposlenih ne uživa istu razinu zaštite radnih mjesta kao Agrokor? Ili, zašto vjerovnici malih tvrtki ne uživaju istu razinu zaštite svojih potraživanja?
Radi se oe neravnopravnosti na mala vrata: Agrokor je, kaže de facto Ustavni sud, prevelik da bi se dopustilo da propadne. Bitno je zaštititi radna mjesta, jer ih je – mnogo, i jer mnogo drugih radnih mjesta ovisi o njima. No na taj način dolazimo do paradoksa da nije svačije radno mjesto zakonom jednako zaštićeno, niti je svačije potraživanje jednako zaštićeno. Do neke granice veličine korporacije vrijede tržišna pravila – a preko toga, “socijalna država” uskače u pomoć.
A što s vlasničkim pravima? Sud je i tu odbio prigovore da pojedine odredbe Zakona nisu u suglasnosti s Ustavom propisanim jamstvom prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava) te zaštitom poduzetničkih i tržišnih sloboda (članci 49. stavak 1. i 50. stavak 2. Ustava). Ustavni sud ponovio je svoja načelna stajališta da poduzetnička sloboda nije
apsolutna, već se može iznimno ograničiti zakonom, a ograničenje mora imati
legitimni cilj (u javnom interesu) i biti razmjerno cilju koji se ograničenjem želio
postići.
Nismo svi isti: Neki su preveliki da bi propali
Drugim riječima, ako sud odluči da postoji “javni interes” da se nekog izvlasti, to je opravdano – a sam Sud kaže da nije kvalificiran definirati što jest a što ne javni interes!
Zanimljivo je pritom da je troje od 12 sudaca dalo izdvojena mišljenja. To su Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović. Po riječima predsjednika suda Zvonimira Šeparovića Andrej Abramović smatra da za ovakvu odluku nije postojao dovoljno jak javni interes, dok Lovorka Kušan i Goran Selanec smatraju da je javni interes za donošenje zakona postojao, ali da je on nerazmjeran u odnosu na ograničenja koja zakon propisuje.
Ovakvo, u biti političko, određenje Suda je očekivano i nije iznenađenje, ali što ono znači za poduzetnike koji bi eventualno ulagali u Republiku Hrvatsku, i u konačnici za građane?
U stvarnosti, znači da “nismo svi isti” i da su neki jednostavno – preveliki da bi se dopustilo da propadnu, a onda se to uvijek naknadno može proglasiti ustavnim po načelu “socijalne države” koja važi za velike, ali ne i za male. To je suština odluke Ustavnog suda.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
