Nakon ovakvih slučajeva, kao i sudjelovanja njezinog predsjednika u de facto proskribiranju gesla ZDS i afirmacije zvijezde petokrake te izdavanja nepotrebnoga pravopisa u vrijeme kada su se projugoslavenske snage u hrvatskome društvu snažno angažirale u rušenju Hrvatskog pravopisa Stjepana Babića i Milana Moguša – čovjek se pita nije li u Matici hrvatskoj još uvijek živ ilirski duh?
Kako dugi niz stoljeća nisu imali svoju državu, Hrvati još uvijek ne poimaju stvarnu važnost nacionalnih institucija. A ni hrvatske nacionalne institucije nisu jasno i jednoznačno određene kao nacionalne, hrvatske, te stoga ne mogu odigrati onu ulogu koju bi trebale. Uostalom, naša je Akademija nastala kao JAZU, a naša je Matica nastala kao Matica ilirska.
Posljedice te prvotne neodređenosti znaju se očitovati i danas u djelovanju tih dvaju ključnih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Sudjelovanje predvodnika tih dviju institucija u radu Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, radu koji donio više štete nego koristi, primjer je takvih štetnih posljedica, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 30. svibnja.
No, ovdje namjeravam govoriti o jednom drugom slučaju – o sporu Matice hrvatske i Društva Antuna Gustava Matoša. Srž spora je, kako to najčešće i biva, novac. A sve počelo lijepo prije dvadesetak godina. U lokalnom Ogranku Matice hrvatske rodila se ideja o uređenju Matoševe rodne kuće, što je Matica prihvatila. U tu je svrhu 2002. podignut kredit za kupnju kuće koja je bila u vlasništvu Družbe sestara Kraljice svijeta. Bez podrške središnjice i lokalnih vlasti Ogranak Matice hrvatske Tovarnik, naravno, nije mogao vraćati dospjele anuitete kredita.
Matica Hrvatska, kojoj je na čelu u to vrijeme bio Igor Zidić, ne pokazuje nimalo razumijevanja za probleme svoga ogranka, štoviše najavljuje tužbu. Otada do danas taj problem postaje samo kompliciraniji, a iznosi kojima se barata veći.
> Ivica Šola: Ministrice Obuljen, spasite A.G. Matoša od – Matice hrvatske!
Lokalni ogranak Matice se u međuvremenu transformirao u Društvo Antuna Gustava Matoša ustrajući na prvotnoj ideji da uređenja Spomen-kuće Antuna Gustava Matoša, čime bi se ne samo vratio dug velikome pjesniku nego bi i Tovarnik dobio reprezentativni kulturni centar. U vrijeme kada istočna Hrvatska praktično odumire takvi projekti imaju posebnu vrijednost jer doprinose revitalizaciji prostora.
Ne živi se samo od kruha, a osim toga ovakvi projekti, ako su pametno vođeni, mogu imati i gospodarski rezon. No, da bi se to realiziralo Matica bi ih Hrvatska, ali i središnja država općenito, morali poticati i pomagati, a ne onemogućavati tužbama i na druge načine. Uostalom, zar bi hrvatska država stvarno dopustila da Matoševa rodna kuća ”ode na bubanj” zbog nekog, gledano s državne razine, mizernog kredita!?
U suvremenoj Hrvatskoj sve je moguće. Dosada ni Matica hrvatska ni nadležno Ministarstvo nisu pokazali razumijevanje za projekt Spomen-kuće Antuna Gustava Matoša. U samom predstavljanju ovog projekta naglašeno je: ”Kuća A. G. Matoša – kulturni centar u Tovarniku zamišljena je kao kompleksna kulturna institucija koja predstavlja ključnu točku oživljavanja Matoševe ostavštine na nacionalnoj razini, ali i kulturno-turistička atrakcija koje s jakim književnim identitetom inicira razvoj kulturno-turističke mikrodestinacije Tovarnika i ovog dijela Hrvatske.” Međutim, hrvatsko središte periferija kao da ne zanima, a prema ambicioznim projektima s te periferije nerijetko se pokazuje i alergija.
Bude li se i ovaj spor prepustio samo hladnim paragrafima, koji u Hrvatskoj obično zbore u korist onoga koji je bogatiji i moćniji, cijela ta stvar neće dobro završiti. Ni za spomen na Matoša, ni za Društvo Antuna Gustava Matoša, ni za kulturni život Tovarnika i tog dijela Hrvatske.
> Prof. Damjanović (Matica hrvatska):”Ne mislim da se zvijezda petokraka može jednoznačno shvaćati”
Rekoh na početku, Matica je hrvatska počela 1842. kao Matica ilirska. Nakon ovakvih slučajeva, kao i sudjelovanja njezinog predsjednika u de facto proskribiranju gesla ZDS i afirmacije zvijezde petokrake te izdavanja nepotrebnoga pravopisa u vrijeme kada su se projugoslavenske snage u hrvatskome društvu snažno angažirale u rušenju Hrvatskog pravopisa Stjepana Babića i Milana Moguša – čovjek se pita nije li u Matici hrvatskoj još uvijek živ ilirski duh?
U svakom slučaju, ironično je da ni gotovo trideset godina nakon stvaranja države Hrvatska još uvijek nije do kraja preuzela ključne kulturne institucije u zemlji. Štoviše, stvari se s vremenom samo pogoršavaju. Istine radi, Matica hrvatska ima nemjerljive zasluge za razvoj hrvatske kulture i hrvatskog društva u cjelini, ali ne može se poreći ni da, s vremena na vrijeme, iz nje izbija taj neodlučni, nedovoljno nacionalno osviješteni, ilirski duh.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
