Davorka Budimir: ‘Stječe se dojam da kao društvo konstantno živimo u krizi tridesetak godina’

O aktualnim zbivanjima u zemlji, vezano uz funkcioniranje političkog mainstreama i tzv. alternativnih političkih opcija, kao i općenito o populizmu, elitama i alternativama u Hrvatskoj, dr. sc. Davorka Budimir, predsjednica TIH-a (Transparency International Hrvatska) razgovarala je za Glas Slavonije.

Za početak općenito pitanje – kad gledamo i slušamo što se sve zbiva na aktualnoj političkoj sceni, možemo li zaključiti kako je kod nas puno toga, ako ne i sve, populistički politički marketing?

Danas smo suočeni s posljedicama lošeg upravljanja cjelokupnim sustavom u dužem razdoblju, tako da smo sve spremni pripisivati populizmu i nekim europskim trendovima. Članica smo Europske unije tek pet godina, a činjenica je da smo u nju ušli 2013. godine, kada je Unija bila suočena s ozbiljnom dugogodišnjom krizom, koja nije imala direktne posljedice na Hrvatsku. U Hrvatskoj se zbivaju drugi procesi, a oni se odnose na nedovoljnu konsolidaciju demokracije i deficite koji su tijekom proteklog razdoblja doveli cijeli sustav u krizu upravljanja.

Kada pročitate politološke rasprave neposredno prije raspada komunističkog sustava, suočit ćete se s istim tipom problema nefunkcioniranja sustava i njegove ozbiljne krize, tako da se stječe dojam da kao društvo iz krize nikada ni nismo izišli, odnosno da konstantno tridesetak godina živimo u krizi i kao pojedinci čekamo neko bolje društvo u nekom budućem razdoblju.

Jednostavno ne možemo birati građane koji će ovdje živjeti, niti ih možemo u nekom kraćem razdoblju natjerati da se promijene. Ono što nam nedostaje su jasna i unaprijed postavljena pravila rada i djelovanja te mehanizmi koji bi smanjli sve rizike neprihvatljivog ponašanja. Toga u Hrvatskoj nema pa svaka grupa sama sebi gradi sustav, postavlja pravila i nastoji neke druge građane uklopiti u svoje okvire. To vidimo na svim razinama i ne samo u politici. Iako svi živimo u Hrvatskoj, u kojoj bi trebali za sve vrijediti isti zakoni i pravila, uvijek postoji netko tko je izuzetak ili za koga zakoni i pravila ne vrijede. Takav kaos proizvodi nezadovoljstvo kod građana, a političarima daje priliku da populističkim potezima čuvaju svoje stečene pozicije i privilegije.

No, tko u tom više participira – političke elite ili tzv. alternativci koji nude drukčije opcije? Drugim riječima, koliko je pluralizam mišljenja zapravo populizam, naročito kod nas, u Hrvatskoj?

Populizam je posljedica, a ne uzrok sadašnje situacije. Kada vam sustav onemogućava da riješite neko svoje pravo ili problem, onda su u društvu uvijek dobrodošli oni pojedinci ili grupe koji rješavaju situacije, ali na kratke staze. Svoj problem rješavate trenutno, pojedinačno i svaki put iznova. Kroz populizam se ne mogu ponuditi drukčije opcije ni pluralizam mišljenja. Populističko ponašanje nositelja vlasti proizlazi iz njihove pozicije i moći kojom raspolažu. Kod onih koji pretendiraju na osvajanje vlasti, ili kako ih zovete “drukčijih opcija”, ne znamo ništa, tj. ne možemo biti sigurni da će njihova rješenja biti korisna i bolja od onoga što danas imamo.

Upravo iz tog razloga raste nepovjerenje građana u političke institucije. Početkom devedesetih godina građani su unaprijed dali povjerenje političkoj eliti, vjerujući da ona zna što čini i da će svoje djelovanje usmjeriti na opću dobrobit cijelog društva. Dogodilo se suprotno, političke su elite procesima pretvorbe i privatizacije, te nekim drugim političkim odlukama, zadovoljile pojedinačne interese pojedinaca i grupa i tako zlorabile unaprijed dano povjerenje. To je situacija koju možete usporediti s prijevarom obitelji ili bliskih prijatelja. Kada ih jednom prevarite, više vam ne vjeruju.

S tim procesom paralelno je išao i proces nedostatka odgovornosti, a kod građana se nisu stvarale navike izgradnje pozitivnog sustava vrijednosti, poput poštenja i odgovornosti.

Može li se zaključiti da su hrvatske politike, akteri i procesi, bar onih najvećih, “elitnih” stranaka (HDZ, SDP), formom i sadržajem dio mainstreama? Ako jesu, kakav je taj politički mainstream na hrvatski način, ali i u odnosu prema političkom mainstreamu drugdje u EU-u, recimo?

HDZ i SDP su kao velike političke stranke s gotovo tridesetogodišnjim iskustvom političkog djelovanja u velikim problemima. Jednako kao što se svaki pojedinac svaki dan prilagođava novom okruženju, potrebama i cjelokupnoj okolini koja ga okružuje, tako bi trebalo biti i s političkim strankama, kao i svim drugim akterima. Takva prilagodba novim okolnostima izostaje i jaz između tih političkih stranaka i građana postaje sve veći. Otuđenost političkih elita od građana proizlazi iz toga što političari i političke stranke iz svoje perspektive ne vide potrebu za promjenama. Sigurnost prihoda, privilegije i povlastice rastu s količinom moći, tako da viša pozicija predstavlja i veću otuđenost od građana.

Ako je HDZ, ali i SDP, politički mainstream, i u tom okviru očekivano funkcionira, što nudi tzv. alternativa, odnosno politička scena izvan mainstreama? U vezi s tim – konkretno Živi zid, ali i neki drugi akteri političke scene (Markić, recimo), kao alternativu nude RH izvan EU-a i NATO saveza, ušli bi u rat s bankama, traži se referendum vezan uz Izborni zakon i Istanbulsku konvenciju i dr.

Izvan velikih stranaka također se događaju promjene. S jedne strane, porast popularnosti Živog zida kao parlamentarne stranke proizlazi iz njegova trenutna djelovanja na političkoj sceni. Da nije parlamentarna stranka imao bi ograničen pristup medijima, javnosti i financijskim prihodima, što bi usporavalo njegovo djelovanje i prepoznatljivost kod građana. Jedno je predlagati promjene, a sasvim je druga stvar razmisliti o sustavnom rješenju i pojedinim javnim politikama kao rješenjima. Važno je izračunati učinke i koristi pojedinih politika te pratiti evaluacijsko vrednovanje da unaprijed znamo koje će biti koristi i prednosti takvih prijedloga.

S druge strane, referendumske inicijative pokazuju i promjene u raspoloženju građana. Referendumske su inicijative legitimne, a nedostatak reguliranja referenduma nije problem građanskih inicijativa, nego upravo nositelja vlasti koji su ignorirali potrebu za promjenama.

Koliko je to sve demagogija, narušavanje stabilnosti zemlje i opasno guranje RH na stranputicu?

Ne bih rekla da je riječ o demagogiji, nego o tome da smo kao društvo sazreli za ozbiljniju promjenu, a ne samo kozmetičke pokušaje zadržavanja postojećeg kaotičnog stanja. Takav kaos sada vide svi, čak i oni koji su na pozicijama da mogu nešto promijeniti.

Za zdravu demokraciju bitno je da postoji uvijek jasna alternativa, jasna opozicija, koja može ponuditi nekakav sadržaj koji može biti prepoznatljiv i realno moguće provodiv. Zašto toga u RH nedostaje?

Za zdravu demokraciju potrebna je ne samo alternativa nego dogovor i jasno zauzimanje pozicija, a toga u Hrvatskoj nema. Kada promatramo od lokalne do nacionalne razine, vlast i oporba isprepliću se. Ako promatramo od lokalne do nacionalne razine, dvije su najveće stranke uvijek negdje na vlasti i uvijek negdje u oporbi. Oni koji na izborima osvoje vlast morali bi provoditi ono što su obećavali u izbornim programima, a opozicija je ta koja bi morala kontrolirati i kritizirati vladajuće te se legitimno boriti za osvajanje vlasti u nekom novom izbornom ciklusu i mirnu smjenu vlasti. Jaka opozicija važna je za demokratizaciju sustava u cjelini jer je mnogo važnije imati korisnu kritiku protivnika, nego pohvale laskavaca iz vlastitih redova.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija