“Tada sam imao dvadeset i jednu godinu, a kao redovni student koji je već dvije godine živio u Zagrebu, nisam bio vojni obveznik, ali bez obzira na tu činjenicu smatrao sam da mi je kao – Hrvatu, domoljubu i katoliku – dužnost pred hrvatskim narodom i pred Bogom, dragovoljno krenuti u rat, a ako treba i dati svoj mladi život za hrvatski narod i Hrvatsku državu. Punih 88 dana herojski smo se borili. Vjerovali smo da Vukovar nikada neće pasti i da će nam Hrvatska barem dopremiti još protuoklopnih sredstava ako ne i ljudstva, ali tek onda postao sam svjestan da nam više nitko ne može pomoći i da su svi životi naših suboraca izgubljeni uzaludno.”, prisjeća se za Narod.hr najtežih dana u hrvatskoj neovisnosti vukovarski branitelj Damir Plavšić.
Damir Plavšić umirovljeni je satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan, između ostaloga i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. O Domovinskom ratu napisao je do sada tri knjige, a prema njegovoj ‘Bitki za Vukovar’, zajedno s poznatim HOS-ovcem Damirom Markušem, realizirana je istoimena predstava.
Otkrio nam je da su još uvijek otvorena brojna pitanja u odnosima sa Srbijom te ukazao na niz problema – poput dvojezičnih ploča, ratne odštete i nestalih tijekom velikosrpske agresije.
“Nama vukovarskim braniteljima ništa ne znači to što se u Koloni sjećanja jednom godišnje pojave predsjednik, premijer i ministri sve dok se ne osude svi ratni zločinci, dok se ne ukinu dvojezične ploče, dok svi zatočenici srpskih logora od Srbije ne dobiju ratnu odštetu i dok svi naši nestali ne budu pronađeni.”
U intervjuu za Narod.hr Damir Plavšić je rekao više o svom ratnom putu, odnosu prema braniteljima i Vukovaru danas te predstavi i knjigama.
Narod.hr: Kako i kada je započeo Vaš ratni put?
Krajem lipnja 1991. godine položio sam zadnji ispit (Biokemija) na drugoj godini Veterinarskog fakulteta u Zagrebu i krenuo sam za zovom srca ispunjenog domoljubljem u svoj rodni grad Vukovar. Tada sam imao dvadeset i jednu godinu a kao redovni student koji je već dvije godine živio u Zagrebu, nisam bio vojni obveznik, ali bez obzira na tu činjenicu smatrao sam da mi je kao Hrvatu, domoljubu i katoliku dužnost pred hrvatskim narodom i pred Bogom, dragovoljno krenuti u rat, a ako treba i dati svoj mladi život za hrvatski narod i Hrvatsku državu.
Po dolasku u Vukovar, od oca preuzimam automatsku pušku, samokres, četiri okvira streljiva i dva štapina dinamita koje je moj otac kupio za 2.500 njemačkih maraka i javljam se zapovjedniku našega punkta te postajem branitelj Vukovara i pripadnik pričuvnog sastava Zbora narodne garde u sastavu voda “Desna Supoderica“.
Narod.hr: Ispričajte nam nešto o danima provedenima u Vukovaru? Što je na Vas ostavilo najveći trag?
Važno mi je naglasiti da je upravo nakon prvog uništenog tenka u gradu Vukovaru, 25. kolovoza 1991. godine, a kojega smo uništili naš Heroj i moj pokojni suborac Robert Janić i moja malenkost, započeo rat s postrojbama tako zvane JNA koja se do tada nije direktno uvlačila u sukobe između naših i četničkih snaga. Također bih posebno naglasio da je naš vod, “Desna Supoderica“, od početka rata pa sve do pada naše linije (ako se dobro sjećam 31. listopad 1991. godine), bez odstupanja, branila jedini zapadni ulaz u Sajmište. Ovaj cestovni ulaz iz pravca Bogdanovaca u Vukovar, bilo je važno držati pod svaku cijenu jer da su neprijateljske snage uspjele probiti našu liniju tada bi s boka ušle u ulicu 1. Maja i okružili bi naše snage na Sajmištu a to bi značio i pad Sajmišta i brzi pad grada Vukovara.
Sajmište je dio grada preko kojega su neprijateljske snage planirale izvršiti brzi prodor i izbiti na “Milovo brdo“ iznad centra grada Vukovara te tako grad Vukovar osvojiti za samo tjedan dana. Međutim, Sajmište su branili pripadnici 3. gardijske brigade pod vodstvom prvog vojnog zapovjednika Vukovara, Ivice Arbanasa i Dragovoljci – pripadnici pričuvnog sastava ZNG-a pa smo im već na početku njihovog napada pružili neočekivano jak i oštar otpor. Kasnije su nam se priključili i pripadnici drugih vojnih postrojbi i MUP-a pa smo svi zajedno neprijateljskim snagama nanosili velike gubitke u ljudstvu i tehnici a to je bio povod da na Sajmište ispaljuju toliko mnogo granata da su taj dio grada gotovo sravnili sa zemljom.
U jednom intervjuu su na nekoj srpskoj televiziji pitali ratnog zločinca pukovnika Šljivančanina zašto su Sajmište sravnili sa zemljom a on je hladno odgovorio: “to nije istina, Ustaše su dinamitom uništavali kuće kako bi se iz ruševina mogli lakše braniti…“
Na mene kao branitelja Sajmišta najveći dojam ostavilo je upravo to što su taj dio grada gotovo sravnili sa zemljom a padalo je toliko puno granata da smo svi mi malobrojni preživjeli branitelji Sajmišta ranjeni jednom ili više puta a mi lakše ranjeni, nakon kratkog oporavka vraćali bismo se na linije i nastavljali boriti.
Narod.hr: Po prvi put obilježava se i državni praznik kojim se prisjećamo žrtve Vukovara i Škabrnje. Što za Vas znače ove obljetnice i Kolona sjećanja?
Iznimno mi je drago da Vukovar i njegovi branitelji polako dobivaju poštovanje koje zasigurno zaslužuju, a državni praznik je samo prvi korak u tome smjeru jer ako država zaista poštuje nas malobrojne preživjele branitelje i civile koji su prošli strašnu golgotu tada mora napraviti puno više. Nama vukovarskim braniteljima ništa ne znači to što se u Koloni sjećanja jednom godišnje pojave predsjednik, premijer i ministri sve dok se ne osude svi ratni zločinci, dok se ne ukinu dvojezične ploče, dok svi zatočenici srpskih logora od Srbije ne dobiju ratnu odštetu i dok svi naši nestali, tražimo još oko 300 ljudi, ne budu pronađeni.
Bitka za Vukovar je presudna bitka za ishod Domovinskog rata, jer je neprijateljska vojska upravo na Vukovaru slomila svoju kičmu i izgubila je udarnu moć za daljnji prodor na teritorij Hrvatske a ta tri mjeseca koliko je bitka trajala bilo je dovoljno da se Hrvatska vojska na slobodnom teritoriju opremi i obuči. Napominjem da je bitka za Vukovar fenomen koji izučavaju na Američkim i Izraelskim vojnim školama a Vukovarska bitka se može uspoređivati sa bitkama za “Alamo“ i “Staljingradom“. Podsjećam da je grad Vukovar na početku rata branilo samo 1803 branitelja, a napadala nas je neprijateljska sila koja je na početku rata brojala oko 40.000 vojnik, a na kraju rata čak 80.000 vojnika. Oni su imali tisuće tenkova i oklopnih transportera, brodove, zrakoplove, topništvo i raketne sustave, a mi branitelji Vukovara imali smo samo osobno pješačko i protuoklopno naoružanje nešto malo topništva i minobacača i tri zarobljena tenka. Mi smo imali ono što oni nikada nisu imali, a to je srce ispunjeno domoljubljem, hrabrost koju nam je davala vjera u našega Boga Isusa Krista i naš narod koji nam je pomagao molitvama, hranili su nas i brinuli su se o nama. Tijekom bitke za Vukovar poginulo je ili ubijeno nakon pada grada, oko 950 Hrvatskih Branitelja dok je sveukupno poginulo ili ubijeno 2.717 a tražimo još oko 300 posmrtnih ostataka ubijenih. Danas je od 1.803 branitelja Vukovara sa prvog popisa iz rujna 1991. godine, po mojoj procjeni, živo još samo oko 350 Branitelja.
Narod.hr: Kako ste dočekali upad JNA i četnika u Vukovar?
Ja sam se pred pad Vukovara borio u Borovu naselju. Borovo naselje je odsječeno od Vukovara, mislim, 12. studenoga 1991. godine a svu komunikaciju sa zapovjedništvom u Vukovaru izgubili smo 16. studenoga 1991. godine tako da nismo niti znali što se događa u Vukovaru. Mi smo se u Borovu naselju borili još i 19. studenoga u jutarnjim satima a onda je zapaljena naša pričuvna bolnica “Commerce“ pa je zapovjednik Borova naselja, Marko Filković – Kinez, započeo pregovore o prestanku borbi, izvlačenju ranjenika i civila iz gorućeg Komerca (Commerce) i predaji.
Tek kada je pala naša pričuvna bolnica Komerc (Commerce), 19. studenoga 1991. godine, shvatili smo da je sve gotovo a onda smo čuli da naš zapovjednik Marko Filković s još nekoliko ljudi pregovara s JNA o zajedničkoj predaji svih Branitelja i civila pa smo istoga dana započeli s okupljanjem svih preživjelih u tvornici Borovo gdje nas se okupilo oko 300 preživjelih Branitelja i oko 5.000 civila. Moram spomenuti herojstvo zapovjednika Borova naselja Marka Filkovića “Kineza“ ali i Albina Lozara iz Vinkovaca, Dražena Mršića iz Rijeke i Ivice Banožića iz Vukovara koji su išli na pregovore i tamo su bili isprebijani ali su svejedno uspjeli ispregovarati uvjete predaje i tako su spasili 5.300 branitelja i civila u Borovu naselju.
U trenutku spoznaje da smo izgubili bitku i da će uslijediti predaja, pojavili su mi se podvojeni osjećaji:
Prvo sam osjetio veliko olakšanje jer je napokon završio ovaj pakao na zemlji u kojem smo stalno vodili borbe, stalno smo imali poginule i ranjene, neprestano je po Borovu naselju padalo oko tisuću granata na dan, mjesecima nismo spavali zbog noćnih i dnevnih straža, nismo se prali, često nije bilo nikakve hrane za jelo, pitka voda je bila veliki problem a uz sve ove nedaće već je dolazila i zima…
Drugi osjećaj koji mi se pojavio prvi puta u bitki za Vukovar je strah od neizvjesnosti – što donosi predaja? Ali kako sam ja čovjek koji ne voli strahovati od bilo čega, prepustio sam se molitvom u Božje ruke pa iako svjestan da ću nakon predaje sigurno biti ubijen, mirno sam sačekao jutro i bez straha krenuo na predaju.
Treći osjećaj koji me možda najviše pogodio jeste spoznaja da smo poraženi. Punih 88 dana herojski smo se borili, uništili smo im više tenkova nego u cijelom Domovinskom ratu, onesposobili na tisuće i tisuće njihovih vojnika, tehnike, opreme i naoružanja. Vjerovali smo da Vukovar nikada neće pasti i da će nam Hrvatska barem dopremiti još protuoklopnih sredstava ako ne i ljudstva, ali tek onda (19. studeni), postao sam svjestan da nam više nitko ne može pomoći i da su svi životi naših suboraca izgubljeni uzaludno.
Danas znam da životi nisu izgubljeni uzaludno jer iako smo uz velike žrtve izgubili bitku za Vukovar, pobijedili smo u Domovinskom ratu i stvorili, nakon punih 888 godina, slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku.
Narod.hr: Što Hrvatska duguje Vukovaru?
Hrvatska i Hrvatski narod ne duguje ništa Vukovaru jer su pokazali da imaju duboko poštovanje prema Vukovarskim Braniteljima i prema Vukovaru kao simbolu otpora i zajedništva hrvatskog naroda.
Međutim, Država Hrvatska još puno toga duguje Braniteljima Vukovara i civilima koji su prošli strašnu kalvariju. Od Države Hrvatske očekujem da pronađe i osudi ratne zločince, da ukine “Erdutski sporazum“, da proglasi Vukovar mjestom posebnog pijeteta, da ukine dvojezične ploče, da zastupa pred sudovima u Srbiji sve bivše zatočeni srpskih logora i inzistirati na isplati obeštećenja za njihova mučenja u srpskim logorima, da od Srbije tražiti isplatu ratne odštete sukladno presudi suda za ratne zločine u Hagu i da pronađe još 300 nestalih Vukovaraca.
Narod.hr: Diljem Hrvatske, ali i svijeta, prikazivali ste predstavu Bitka za Vukovar, prema Vašoj knjizi. Na koji način je pandemija utjecala na vaš rad i imate li u planu nove radove?
Do sada smo naše glazbeno – scensko uprizorenje bitke za Vukovar “Plamen Vukovarskog svjetla“ izveli u 199 gradova u Hrvatskoj i svijetu, predstavu je vidjelo oko 96.000 gledatelja a u njoj je nastupalo oko 9.400 izvođača. Ove godine smo održali samo predstave u Glini i u Sibinju u veljači a zbog pandemije smo prestali jer ne želimo da ugrozimo bilo čije zdravlje a posebno ne djece i mladih kojima je naša predstava i namijenjena. Imali smo u planu i prestati s predstavom jer je kolega planirao promovirati ratni film “Šesti autobus“ ali sada zbog pandemije nisam siguran hoćemo li nastaviti dalje ili ćemo potpuno prestati. Ja koristim ovu situaciju kada nemamo predstave za pisanje novih priča iz bitke za Vukovar koje možda budu objedinjene u eventualno novoj knjizi. Također još imam nešto primjeraka moje knjige “Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele“ pa sve koji žele nabaviti moju knjigu pozivam da mi se jave preko Facebooka jer nisam siguran hoću li ih još tiskati.
Za kraj želim poručiti mome Hrvatskom narodu da svoju djecu i mlade uče noviju Hrvatsku povijest kako bi postali ponosni na svoje Hrvatske Branitelje i na svoj narod te da u njihovim srcima probude plamen domoljublja, vjere i zajedništva, zaključio je Plavšić za Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
