Davor Dijanović: Ne smeta im pozdrav ‘Za dom spremni’, njima smeta hrvatska država

Foto: Fah

Napadi na pozdrav „Za dom spremni“ i progon zastave s prvim bijelom poljem dio su iste protuhrvatske demonologije rastakanja svih nacionalnih simbola i vrijednosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Jutarnji list posjeduje presedanske odluke kojih bi se trebali pridržavati svi hrvatski prekršajni sudovi. „Za dom spremni kažnjiv i u pjesmi Čavoglave“ – ovim je naslovom digitalno izdanje Jutarnjega lista poželjelo „dobro jutro“ Hrvatskoj 14. kolovoza ove godine preko autorskoga uratka svoje novinarke Slavice Lukić.

„Napokon je donesena presuda kojom je izvođač pjesme ‘Bojna Čavoglave’ pravomoćno prekršajno kažnjen zbog javnoga izvikivanja pozdrava ‘Za dom spremni’ na njezinu početku“ – slavodobitno je uskliknula novinarka Lukić.

>Dr. Andrija Hebrang za Narod.hr: ‘Drugarica Slavica Lukić obrani nije dala doprinos i ne razumije važnost koju ZDS igra u obrani hrvatske države’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

>Javor Novak: Kad nije Za dom spremni onda je tema blaženi kardinal Stepinac

>(VIDEO) Gardijske brigade Tigrovi i Gromovi također su koristili ‘Za dom spremni’

>(VIDEO) Dr. sc. Hasanbegović: ‘Za dom spremni’ povijesni je hrvatski slogan kao i ‘Bog i Hrvati’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

>Thompsonov odvjetnik Karačić za Narod.hr: ‘Jedino Sabor može zabraniti pozdrav ‘Za dom spremni”

U presudi Visokoga prekršajnog suda, donesenoj 13. lipnja ove godine protiv lokalnoga pjevača iz Makarske Marija Rose, navodi se kako činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskoga djela „ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti, te da je protivan odredbi članka 39 Ustava RH koji zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, ili bilo koji oblik nesnošljivosti.“

U samome tekstu nigdje se ne spominje presuda protiv Rose kao presedan, no, kao što vidimo, urednici su požurili zaključiti kako je riječ o presedanu. Od novinara i urednika se, dakako, ne očekuje posebno pravno znanje, ali ako je i od urednika Jutarnjega – previše je.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I učenici u srednjoj školi trebali bi znati kako u državama kontinentalne pravne tradicije nema presedana te da su presedani ključna karakteristika anglosaksonskog prava. Sudska praksa nije izvor kaznenoga procesnog prava u državama kontinentalne Europe. Sudovi sude na temelju zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Čak ni odluke viših sudova ne obvezuju niže sudove, iako pravna shvaćanja izražena u odlukama viših sudova mogu utjecati na praksu nižih sudova, prije svega zbog toga što viši sudovi mogu višekratnim ukidanjem odluke nižega suda navesti niži sud da odstupi od suprotnoga stajališta.

Dakle odluka Visokoga prekršajnog suda nije postala nikakav presedan tako da neko drugo vijeće Prekršajnoga suda sutra može donijeti posve drukčiju odluku, što smo, uostalom, imali za slučaj nekoliko puta proteklih godina.

„Za dom spremni“ je ustaški pozdrav

Glede samog pozdrava „Za dom spremni“, nema nikakve dvojbe da je izvorno riječ o ustaškome pozdravu. Svi oni koji pokušavaju dokazati suprotno bave se Sizifovim poslom. Ni u kakvoj operi nema pozdrava „Za dom spremni“. Ima usklik „Za dom“, ali nema „Za dom spremni“. Ništa na stvari ne mijenja činjenica da je u vremenu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) oblik ovoga pozdrava ponekad glasio „Za dom i poglavnika spremni“. Taman da se prije osnutka ustaškoga pokreta pozdrav „Za dom spremni“ ponegdje i koristio kao pozdrav (a nije!) to ne mijenja na činjenici da je upravo ustaški pokret ovaj pozdrav popularizirao i uveo u široku uporabu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oni koji se iz petnih žila trude dokazati da je „Za dom spremni“ prastari hrvatski pozdrav, ne nude nikakav dokaz da se taj pozdrav igdje široko koristio prije pojave ustaškoga pokreta. A takav dokaz i ne mogu ponuditi jer ga nema. Mišljenja sam kako su oni koji se iz petnih žila trude dokazati nedokazivu tvrdnju da je „Za dom spremni“ prastari hrvatski pozdrav zapravo ti koji nesvjesno pristaju na jugoslavensko-komunističke dogme i mitove koji podrazumijevaju hiperrealni narativ o zločinu kao kvintesenciji ustaškoga pokreta.

Hoteći pozdrav „Za dom spremni“ očistiti od ustaških korijena (što je nemoguće), oni praktično prihvaćaju sustavnu demonologiju koju je o ustaškom pokretu razvila komunistička Jugoslavija. Jer kada zagovornici teze o prastarome hrvatskom pozdravu ne bi prihvaćali komunističke laži o ustašama, onda ne bi ulagali toliko truda u dokazivanje nedokazivoga, naime toga da je „Za dom spremni“ moguće promatrati neovisno o njegovim ustaškim korijenima.

I ustaška i partizanska strana činile su zločine

U Drugome svjetskom ratu nije postojala niti jedna apsolutno ispravna strana. Ljudi su često završavali u ovomu ili onomu pokretu ne iz nekih uvjerenja (čvrsta uvjerenja uvijek su bila odlika maloga broja ljudi), nego ovisno o tomu koja je vojska prošla kroz njihovo selo i izvršila mobilizaciju, često uz prijetnje smrću.

Na odabir strane znao je utjecati i etnički sastav nekoga kraja, kao i događaji u vremenu monarhističke Jugoslavije. Cijelu su situaciju dodatno zakomplicirali Rimski ugovori potpisani u svibnju 1941., u situaciji kad je u NDH bilo stacionirano deset talijanskih divizija, a NDH nije imala izgrađenu vojsku.

Razumljivo je (što ne znači opravdavanje) zašto su, primjerice, Hrvati iz Šibenika otišli u partizanski pokret (iako imamo i suprotnih primjera: Šibenčanin Vinko Nikolić nikada se nije odrekao NDH) ili zašto su isto napravili Hrvati u Istri. No jednako je tako razumljivo zašto su Hrvati Imotske krajine i zapadne Hercegovine listom odlazili u ustaški pokret. Ovdje su, dakako, navedeni tek paradigmatski primjeri. Postojale su pokrajine koja su bile prošarane različitim vojskama. Selo do sela, a različite vojske. Jedno selo ustaško, a drugo partizansko. Jedan brat ustaša, drugi partizan.

Danas je u Hrvatskoj često na cijeni pseudoradikalizam i zelotsko zastupanje jedne ili druge strane. Istina je, međutim da niti su svi ustaše bili zločinci niti su svi partizani bili komunisti i bleiburški egzekutori. Ratove nisu vodili pobožni ministranti, nego vojnici. I ustaška i partizanska strana činile su zločine. I dok su ustaški zločini okrutno kažnjeni, u pravilu bez suda, komunistički zločinci i danas mirno šeću Hrvatskom, a neki od njih predstavljaju uglednike koji se redovito primaju na najvišoj razini. I dok se zločini počinjeni u ime komunističke Jugoslavije redovito besramno opravdaju, zločini počinjeni u ime Hrvatske besramno se preuveličavaju i pokušavaju prikazati kao sama bit NDH.

Ustaški pokret osnovan je s jednim ciljem – stvaranja samostalne Hrvatske

Protivno suprotnim tvrdnjama pojedinih pseudohistoriografskih propagandista, u osnovi ustaškoga pokreta nije postojao nikakav plan ubijanja Srba, Židova ili bilo koje druge etničke skupine. Ustaški pokret osnovan je s jednim fundamentalnim ciljem – stvaranja samostalne hrvatske države neovisne o Jugoslaviji, a njegova ključna razlika u odnosu na partizanski pokret je ta što su se partizani (premda nisu svi bili komunisti) u in fine borili za obnovu komunističke Jugoslavije.

Odabir strane koja je izgubila Drugi svjetski rat nije kod ustaškoga pokreta bio motiviran ideološkim razlozima (Ante Pavelić, kao i prije njega Ante Trumbić i HSS-ovi dužnosnici neuspješno su pokušavali dobiti potporu Saveznika za hrvatsko pitanje), nego realnošću da niti Velikoj Britaniji niti Francuskoj nije bilo u interesu revidiranje versailleskoga poretka koji je podrazumijevao Jugoslaviju. Da su Pariz i London pristali na stvaranje hrvatske države vrlo vjerojatno bi NDH u Drugome svjetskom ratu bila na savezničkoj strani. No zapadne velike sile slabo su imale razumijevanja za male narode i njihove težnje.

Tito je autor crne legende o NDH

Odabir gubitničke strane u ratu doveo je do sloma NDH s obzirom na to da jednostavno nije postojala neustaška alternativa Hrvatskoj. Partizanska propaganda, velikim dijelom hoteći opravdati i skriti vlastite bestijalne zločine bleiburške topografije smrti, nakon rata (a već i u vrijeme rata) do te je mjere preuveličala ustaške zločine, posebno o logoru Jasenovac, da smo u komunističkoj literaturi (što danas preuzima velikosrpska propaganda) mogli čitati i takve tvrdnje da je NDH bila gora i od Trećeg Reicha. Da cijela stvar bude perverznija, u kreiranju takvih suludih mitova nisu sudjelovali sami velikosrpski krugovi nego i mnogi Hrvati komunisti. Ipak, glavni autor crne legende o NDH bio je sam Tito. U jednom članku objavljenomu krajem ožujka 1944. u SAD-u, Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu, on je tvrdio kako je neprijatelj uz pomoć „zlikovačkih ustaša“ samo u tri mjeseca 1941. u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini „uništio više od pola milijuna Srba“. (Pero Simić, Tito – fenomen stoljeća, 2009, str. 203.)

Cilj je ovakvih laži bila demonizacija ne samo NDH nego općenito hrvatske državotvorne ideje. Svaki eventualni novi zahtjev za obnovom Hrvatske trebalo je prikazati kao pokušaj obnove „zločinačke“ NDH. U pravu je stoga bio komunistički general Jefto Šašić kad je rekao da je Jasenovac „kohezivno tkivo Jugoslavije“. Hrvate je trebalo prikazati kao zločince kako bi im se iz glave izbila ideja stvaranja samostalne Hrvatske.

Demonizacija hrvatske ideje

Stvaranjem samostalne hrvatske države dio mitova i crnih legenda o NDH osporen je i odbačen na đubrište ideologija. Međutim, istraživanja posljednjih godina vrlo jasno ukazuju kako je i popis s 80-90 tisuća jasenovačkih žrtava krivotvoren. Nema tjedna, a da se ne otkriju lažne žrtve, što svejedno ne brine JUSP Jasenovac (kao niti dežurne medijske propagandiste koji jamraju o revizionizmu) koji nakon otkrića lažnih žrtava jednostavno pripiše nove žrtve na popis. Broj očito mora ostati isti jer je jasenovački bič najbolji bič za Hrvate, ali i najsnažnije sredstvo difamacije NDH. Nitko ne spori da su u NDH počinjeni teški zločini, kao i to da je i u logoru Jasenovac bilo ubojstava, no ono što od 1945. slušamo i o NDH i o Jasenovcu spada u područje političke patologije koja ima cilj demonizaciju hrvatske ideje.

I napadi na pozdrav „Za dom spremni“ i progon zastave s prvim bijelom poljem dio su iste protuhrvatske demonologije rastakanja svih nacionalnih simbola i vrijednosti. Ne smeta progoniteljima sam pozdrav „Za dom spremni“. Ono što njima smeta činjenica je da bi neki Hrvati i danas bili spremni braniti svoj dom. Kad bi se danas pojavio neki novi pozdrav koji nema nikakve veze s NDH, ali ima sličnu intenciju obrane svojega, i taj bi vrlo brzo došao na streljanu protuhrvatskih krugova.

Jer da je progoniteljima pozdrava „Za dom spremni“ doista do osude svih zločina, onda u Borovu Selu, mjestu pogibije hrvatskih redarstvenika, ne bi mogli postojati spomenici četničkim zločincima. Ne bi se, da je pravednicima do istine, slavili monstruozni zločini u Srbu. Ne bi Milorad Pupovac javno izjavljivao da nema osnove da se u Hrvatskoj zabrani četnička kokarda. Ne bi nakon vukovarskoga martirija petokraka i dalje mogla biti posve legalna i legitimna u Hrvatskoj. Ne bi u Hrvatskoj vrijedila maloumna logika da je pozdrav „Za dom spremni“ kompromitiran zbog ustaša (čak da se i prihvati službeni narativ o ustašama), da ga niti poginula mladost HOS-a nije uspjela rehabilitirati (pitanje za „antifašiste“: zašto mladići 1991. nisu izvikivali „Smrt fašizmu!“ ili pjevali partizanske pjesme?), ali da je petokraka i nakon Vukovara i nakon Bleiburga i dalje prihvatljiva.

Ne bi, da je Hrvatska zemlja pravde, besramnici, koji parazitiraju na sinekurama koje im omogućuje hrvatska država, dirali ni u spomenike mrtvim HOS-ovcima koji su svojim životima omogućili stvaranje hrvatske države. Ne bi se, da je Hrvatska normalna država, s tolikom zluradošću i tolikom patološkom fiksacijom tražilo i proganjalo nepostojeće ustaše i svaki iskaz hrvatske svijesti proglašavalo iskazom ustaštva i fašizma. Ne bi se u državi u kojoj relikti komunizma i dalje zauzimaju ključne pozicije stvarala lažna slika o nepostojećoj ustaškoj opasnosti.

Istinom protiv mržnje i manipulacije

Oni jednostavno preziru ovu državu i to je glavni razlog demonizacije svega što je barem malo na tragu hrvatstva. Danas je to „Za dom spremni“, gdje im materijal daje činjenica kako je izvorno riječ o ustaškom pozdravu (ustaške kune im, naravno, ne smetaju, nego ih nemilosrdno grabe i trpaju na svoje dobro skrivene račune), a sutra će to biti i Domovinski rat. U konačnici, isti oni koji se bave uzgojem ustaških zmija i fašističkih aždaja, prednjače i u demonizaciji Domovinskog rata. Da je presuda iz 2012. bila drukčija (3:2, rekao je Milanović), danas bi oni tražili ne samo zabranu „Za dom spremni“, nego bi zabranjivali i proslavu Oluje. Sve je to ista sorta mrzitelja koja živi od sladostrasnoga opanjkavanja hrvatske države. „Za dom spremni“, Domovinski rat ili sutra postupanje hrvatske policije prema migrantima na granici – sve njima može dobro doći kao dokaz o Hrvatskoj kao oazi endemskoga hrvatskoga fašizma.

U znamenitom djelu Bjesovi veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski piše: „I prvi bi oni bili strašno nesretni kad bi Rusija odjednom postala beskrajno bogata i sretna. Onda ne bi imali koga mrziti, ne bi imali na koga pljuvati, kome se izrugivati. Sve je to ništa drugo nego životinjska, beskrajna mržnja prema Rusiji, koja im je ušla u krv…“

Protiv životinjske mržnje prema Hrvatskoj treba se boriti jedino – istinom. Oni su ti koji su protiv istine, oni su djeca oca laži koji potragu za istinom pokušavaju sabotirati i proglasiti fašizmom i revizionizmom. Oni su ti kojima povijesne laži trebaju kao disciplinsko sredstvo, ali i kao ključno sredstvo manipulacije: činjenica, naime, da se i 28 godina nakon rušenja komunizma i Jugoslavije i dalje svakodnevno moramo baviti ustašama i partizanima, pozdravom „Za dom spremni“, ćirilicom u Vukovaru i sl. temama porazna je činjenica, a iza nje stoji rukopis namjernoga nerješavanja ovih problema kako bi se njima manipuliralo i tako skretala pozornost s drugih tema.

Je li, konačno, došlo vrijeme da se suprotstavimo mrziteljima i manipulatorima?

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.