Kad je u pitanju sloboda govora, imamo dvije razumne opcije: ili sve zabraniti ili sve dopustiti, piše Davor Dijanović.
“Kultura otkazivanja”
Osobno se zalažem za slobodu govora, a granica koju bih povukao pozivanje je na nasilje ili fizičke obračune s bilo kime. Ovo što već dugo vremena gledamo je tzv. kultura otkazivanja koja je prisutna ne samo kod nas, imali smo nedavno slučaj TRAM 11, nego još više u zapadnim zemljama. Pojedince koji zastupaju tzv. politički nekorektne stavove se jednostavno ekskomunicira, ukloni iz javnoga prostora, a često to ima i posljedice po njihovu egzistenciju.
Oni koji provode takvu politiku uglavnom su ljudi lijeve ili pseudoliberalne orijentacije, a u Hrvatskoj su često nakačeni na „vrijednosti“ bivšega sustava. Oni su zaštićeni kao lički medvjedi, mogu nekontrolirano vrijeđati, pa i pozivati na nasilje, a iz javnoga života uklanja se isključivo tzv. desničare i konzervativce. To su, dakako, dvostruka mjerila, no s obzirom na lijevu kulturnu hegemoniju to je očekivano. Jedini lijek u takvim okolnostima je taj da se zalažemo za slobodu govore za sve, a ne samo za jednu stranu.
Iseljavanje
Licemjerje, dvostruki kriteriji i lažno domoljublje iza kojega se prikrivaju partikularni interesi, snažno opterećuju hrvatsku javnu scenu. Hrvatska ima brojne probleme, a jedan od ključnih je klijentelistički model političkih, društvenih i ekonomskih odnosa unutar kojega je glavni kriterij napredovanja neka veza. To stvara sustav negativne selekcije što dugoročno uništava cjelokupno društvo. Pogledajte samo peripetije oko obnove od potresa. Prvorazredni je interes vladajućih struktura da obnova krene, u protivnom će dobivati vrlo negativne političke poene. No očito je niža operativna razina kadrovirana negativnom selekcijom, toliko nesposobna da nisu sposobni iskoristiti dobiveni novac iz EU-a.
„Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkom tržištu. Ali do obećanog gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podacima luksemburškog statističkog ureda Eurostata u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav“.
Ovako je pred oko dvije godine švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskog demografa dr. sc. Stjepana Šterca.
U pitanju nacionalna sigurnost
Nedavno smo dobili i potvrdu da smo posljednjih desetak godina izgubili 400.000 ljudi službeno, a prema procjenama dr. sc. Tade Jurića i 200.000 više od toga. Porazni demografski trendovi ozbiljno dovode u pitanje nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Bez ljudi nema ni kontrole prostora, a gdje nema dovoljno ljudi nema ni radno aktivnog stanovništva što ugrožava porezni i mirovinski sustav.
Kultura smrti demografski devastira Europu koja nedostatak radne snage nadomješta supstitucijom stanovništva. Tim putem krenula je i Hrvatska u kojoj već danas živi oko 100.000 stranih radnika.
Njemačka svake godine treba stotine tisuća radnika, Hrvati su idealna radna snaga, a kad se tome doda otvaranje austrijskog i švicarskog tržišta za radnike iz Hrvatske jasno je kako i u budućnosti možemo očekivati nova iseljavanja ako ne dođe do posvemašnjeg zaokreta hrvatske politike. Istraživanje „Motivacija mladih za migracijom i zasnivanjem obitelji“, završeno ovih dana, pokazalo je kako gotovo pedeset posto mladih povremeno ili često razmišlja o odlasku iz Hrvatske. Hrvatska se pretvorila u zarobljenu državu u kojoj partikularni interesi uništavaju supstancu hrvatskoga društva. To je moguće zato što neovisno i samostalno pravosuđe u Hrvatskoj ne postoji, nego je servis političkih kalkulacija.
Krivotvorenje povijesti
Povijest nije samo učiteljica života, nego i svjetlo istine. George Orwell rekao je da onaj tko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost, a dr. Milan Šufflay znao je da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Zato i traju neprestane bitke oko bolje prošlosti, a na žalost povijest se u Hrvatskoj često i krivotvori. Ako vas netko pokrade, vi mu možete to oprostiti, ali nećete zaboraviti jer bi vam se moglo ponovno isto dogoditi pa će te ispasti naivni, da ne kažem glupi.
Jedno zdravo društvo treba ići prema naprijed, ali svoj napredak treba graditi na čvrstim temeljima i korijenima. U Hrvatskoj „povijesnu istinu“ kontroliraju tzv. antifašisti čiji je sukus djelovanja rehabilitacija komunizma i Jugoslavenstva. Smeta im „ustaška“ kuna, ali je svejedno nemilosrdno trpaju u svoje goleme džepove.
Prosječan Hrvat zna za Aleksandru Zec, što je dobro jer svaki zločin treba osuditi, ali ne zna ime niti jednog drugog djeteta ubijenog u Domovinskom ratu, u kojemu je ubijeno preko 400 hrvatske djece. Od 2000. godine i kad se snimaju filmovi o Domovinskom ratu, uz rijetke iznimke, u njima su branitelji često prikazani kao suspektne osobe, alkoholičari, kockari itd. Tako nešto u samosvjesnim društvima nije moguće. U tzv. Republici Srpskoj i Srbiji otvaraju se spomenici zločincu Milanu Tepiću. To je prava slika Srbije danas, no ako uzmemo da postoje četnički spomenici i u Hrvatskoj, konkretno u Borovu selu mauzolej Šoškočaninu, što ćemo onda uopće komentirati situaciju u Srbiji i drugim državama?
SPC
Uvlačenje Srpske pravoslavne crkve u proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca potez je bez presedana. Na čelu SPC-a u vremenu Drugoga svjetskog rata nalazio se Nikolaj Velimirović, danas svetac SPC-a, koji je bio otvoreni štovatelj Hitlera. I sada se takve pita o Stepinčevoj svetosti. Za nas je Stepinac svetac i on će, prije ili kasnije, postati i službeno svetcem KC. Kamo sreće da danas imamo jednoga Stepinca. Međutim, i u Hrvatskoj imamo nemali broj pojedinaca kojima Stepinac i danas smeta.
A smeta im i hrvatski jezik. Pitanje jezika od iznimne je važnosti, u neki razdobljima jezik je bio simbol za narod (Turci nalegoše na jazik harvatski), rekao je Preradović da si po njemu sve što jesi. No očito je da i dalje postoje određene strukture kojima bi bio drag nekakav hrvatsko-srpski hibrid pa čine sve protiv samosvojnosti hrvatskoga jezika. Donosi se deklaracija o tzv. zajedničkom jeziku, a Institut za jezik sprda se iz mogućnosti donošenja Zakona o jeziku.
Bez vanjske politike i s okupiranim medijima
Hrvatska nema ozbiljnu vanjsku politiku. Bolesna fiksacija na tzv. Zapadni Balkan i servilno izvršavanje zahtjeva Bruxellesa jedini su njezin sadržaj. Položaj Hrvata u BiH i dalje se u praksi ozbiljno ne shvaća kao temeljno pitanje hrvatske vanjske politike i nacionalne sigurnosti. Inicijativu tri mora ignorira se, a hrvatska pozicija u Srednjoj Europi i dalje je nepostojeća. Hrvatskim političarima draže su kojekakve globalističke nakazne inicijative.
Hrvatski medijski prostor je okupiran. Značaj dio je u portfelju srbijanskog kapitala. Time bi se trebala pozabaviti hrvatska obavještajna služba, no pitanje je jesu li političke strukture, koje su nadređene službama, svjesne da je pitanje medija pitanje nacionalne sigurnosti.
I politika i mediji tu uglavnom nisu da služe građanima, nego da zastupaju određene interese. Što mislite, čije interese zastupaju mediji u srpskome vlasništvu?
Štošta toga se u Hrvatskoj ne može razumjeti ako ne razumijemo geopolitička kretanja na regionalnoj i globalnoj razini. Uzmimo za primjer stvaranje hrvatske države, koje je bilo moguće nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma u srednjoj i istočnoj Europi. Na žalost, vanjskopolitičke rubrike u medijima su sve tanje, a tu problematiku se često komentira na diletantski način, tj. prepisivanjem iz zapadnih agencijskih vijesti. Dovoljan je primjer aktualna tema Ukrajine.
I hrvatski političari, dva zagrebačka brda, strasno raspravljaju o Ukrajini i Rusiji i daju izjave koje mogu jedino štetiti hrvatskim interesima. To vrijedi za obje strane. Hrvatska već trideset godina nije u stanju uspostaviti suverenitet u Svetoj Geri, vukovarskim Adama i Prevlaci, ali su hrvatski nadglavnici odlučni da se uključe u ljute bitke Ukrajine i Rusije. Smiješno kad ne bi bilo tragično.
Dragovoljno ropstvo
Hrvatsko društvo boluje od kroničnog nedostatka samosvijesti i kompleksa niže vrijednosti. Ako želimo promjene moramo početi cijeniti sebe, pa će nas i drugi više cijeniti. Također, više poštenja nam ne bi bilo na odmet. Protivno bajkama o zlim političarima i svetome narodu, i među običnim ljudima ima previše nečasnih pojava. Koliko ste samo puta čuli oni „a, ti kao ne bi ukrao da možeš“. Narod ima vlast kakvu i zaslužuje.
Takvo izborno raspoloženje možemo pripisati činjenici da je, prema procjeni dr. sc. Andreja Grubišića, 65 do 70 posto populacije izravno ili neizravno ovisno o državnoj potrošnji. Većina ljudi nije spremna žrtvovati svoj komoditet ili svoju, rasprava o dobrovoljnom ropstvu makar i malu sigurnost. A bez te spremnosti, bez pretpostavljanja slobode sigurnosti, do promjena ne može doći. Mi danas u Hrvatskoj, zapravo, živimo „dragovoljno ropstvo“, da uporabimo sintagmu francuskog filozofa i književnika Étiennea de La Boétiea koji je 1549. objavio knjigu „Rasprava o dragovoljnom ropstvu“ u kojoj je razmatrao fenomenologiju odnosa tirana i podanika.
Trebamo više samosvijesti, više poštenja, ali, što je možda i najvažnije, moramo vratiti vjeru u Hrvatsku, u to da se ovdje može izgraditi bolji život. Apatija, jamranje i bugarenje nas ne će nikuda dovesti. Kao što je rekao pokojni književnik Petar Šegedin: svi smo odgovorni. A odgovorni ljudi prianjaju uz kulturu života, a ne kulturi smrti.
Antun Gustav Matoš svojedobno je napisao: „Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja!
Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja…“.
Koliko god to bilo patetično u današnjem vremenu materijalizma, relativizma i gubitka ikakvih vrijednosti – svi moramo početi vjerovati u Hrvatsku. To je jedini put obnove i oporavka.
Davor Dijanović/HKV
O autoru:
* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. U Zagrebu je završio studij međunarodnih odnosa. Od 2008. do danas objavio više od tisuću novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, energetika i globalna sigurnost. Stihovi su mu uvršteni u knjigu “Hrvatsko pjesničko biserje – Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva 2006. – 2016.”. Moderirao je i izlagao na velikom broju tribina, predavanja i književnih večeri. Član je Matice hrvatske, Hrvatskih novinara i publicista, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruge “Obnova” i Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije. Voditelj je uredništva znanstvenog časopisa za kulturu, društvo i politiku “Obnova” te autor knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.). Oženjen, otac dvoje djece.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
