Komemoracija za preminulog bivšeg premijera Nikicu Valentića održana je u ponedjeljak u Preporodnoj dvorani Palače Narodni dom. Na komemoraciji su bili mnogi aktualni, ali i bivši državni dužnosnici, među njima i aktualni premijer Andrej Plenković, Vladimir Šeks i Mate Granić koji su održali govore. Od Valentića se, kako kaže, u ime obitelji i generacije prijatelja iz ’71. oprostio i njegov dugogodišnji prijatelj Ante Žužul čiji govor prenosimo u cijelosti.
„Drago mi je da vam se mogu obratiti sada kada odlazi jedan veliki čovjek koji je obilježio vrijeme našega bivanja, straha, ali i naše radosti. Opraštam se od Nikice Valentića u ime obitelji i generacije prijatelja koji su ’71. godine upisivali svoj upitnik u led totalitarizma.
Sve povijesne nevolje, drame i progoni zbrojile su se u svijest hrvatskih sveučilištarca koji su sudbinski bili predodređeni prepoznati trenutak i otvoriti bitna pitanja hrvatske budućnosti. Zajedništvom svih studenata, profesora i naroda prvi put u povijesti hrvatskog sveučilišta pobijedili smo moćnu komunističku partiju. Tako je nastajala sveukupna hrvatska živost koja je postala projekt hrvatske samostalnosti i stvaranja hrvatske države.
‘Ne možemo sačuvati čovječnost ako pristanemo na negaciju nacionalnog identiteta’
Nikica Valentić donio je dašak Velebita, krjepost i blagoslov svoje majke i oca Mike dolaskom na hrvatsko sveučilište u Zagreb. Ta čvrsta lička duša, oplemenjena mislima i filozofijom dr. Ante Starčevića nosila je skicu žudnje za stjecanje hrvatske države.
Sve dolazi iz doma, iz obitelji, iz zavičaja koji je njedrio oganj ljubavi prema hrvatskom narodu. Nacionalnost nije najbitnije ljudsko određenje, ali kad je narušeno ili represijom zabranjeno onda ono postaje bitno. Ne možemo sačuvati čovječnost ako pristanemo na negaciju nacionalnog identiteta jer to određenje postaje bitno za očuvanje čovječnosti. Kao i svakom drugom narodu. Hrvatstvom smo ljubili svoj narod, a u istom trenutku grlili druge narode i kulture. To je uz gorka povijesna iskustva nadahnulo našu generaciju da raščisti sa svim zabludama jugoslavenstva.
>Preminuo bivši premijer Nikica Valentić
Hrvatsko proljeće je svojim stvaralačkim krikom i žrtvom rezultiralo donošenjem Ustava iz 1974.,a posebno pripremilo hrvatski narod da spreman dočeka rušenje Berlinskog zida i obranu svoje slobode i stvaranje hrvatske države. Bitnu ulogu u Hrvatskom proljeću imao je Nikica Valentić. Njegova aktivnost bila je vidljiva i glasna u vrijeme progona i hrvatske šutnje koja je dugo trajala, u kojoj je Nikica progovarao kao novinar i urednik časopisa Pravnik. Zbog tog njegovog glasa u tišini Nikica je bio zatvaran s drugim intelektualcima i glasovima. Zatvarani su i oni koji su pjevali Vilu Velebita, Hrvatsku himnu ili Ustani bane Jelačiću.
Tih godina na trgu bana Jelačića mogli ste sresti ljude ošišanih glava koje je obilježila UDBA jer je došao Tito. Jedan od njih bio je Nikica Valentić.
Dobro je poznavao snage i slabosti i desnice i ljevice
Stvaralački nemir Nikice Valentića potvrdio se 80-ih u graditeljstvu, gradio je tisuće stanova što je iskazivalo primjer nacionalne solidarnosti i u čemu se opet jako zamjerio vrhovima centralnog komiteta. Ništa se zapravo nije smjelo dogoditi mimo monopola politike, a Nikica je svojom poslovnom invencijom stvarao prostore poduzetničkim inicijativama koje su pretpostavljale neželjenu konkurenciju sustavu socijalističke ekonomije. Tako je počeo novi progon Nikice Valentića.
Vrhunac progona dogodio se na njegov rođendan 24. studenoga sredinom 80-ih kada bi svatko zapao u strah i tišinu, Nikici je došlo stotinu prijatelja na igralište Jedinstva, iskazali su podršku i solidarnost. Umjesto straha iskazivao je hrabrost i nadu. Bio je neporecivo hrabar.
Nakon odvjetničkih dana iznimnu hrabrost pokazao je prihvativši povijesnu funkciju predsjednika vlade Republike Hrvatske. Kao da je Bog u tom povijesnom trenutku izabrao baš njega koji je dobro poznavao i snage i slabosti i desnice i ljevice. On je kao premijer iz desne perspektive bio upitan, a iz lijeve neprihvatljiv. Dobro je znao da iz pepela prošlosti ne možemo graditi budućnost, nego samo iz vatre. Ta je vatra ljubavi prema hrvatskom narodu.
Nikica je bio balans i ravnoteža između ideologizirane strasti ljevice i kadšto grlatog nazdravičarstva desnice. Lijevi mu nisu mogli pridijevati desničarenje, a desni mu nisu mogli osporavati domoljublje.
‘Sutra su već mnogi promijenili kapute’
Kao predsjednik vlade dobro je znao kako čuvati nacionalnu glavnicu, ostvario je dijalog i nije dopustio da ga savlada tvrdoća i alternativni koncepti skrivene ljevice. Bio je odan predsjedniku Tuđmanu jer je u njemu prepoznao znanje, snagu, odlučnost pa je sve svoje sposobnosti usmjerio u konačno stjecanje hrvatske slobode. Bilo je kritično godinu dan prije Oluje kada je nekoj unutarstranačkoj frakciji ponuđeno rušenje Tuđmana i preuzimanje vlasti koja se trebala dogoditi u Budimpešti. Tad se samo čekalo Nikicu. Očekivali su da će podržati njihov prevratnički plan, ali Nikica umjesto u Budimpeštu odlazi u Prepuštovec, ostaje vjeran Tuđmanu uz tamburice i pjesmu ‘I dođi lolo šalaj dovečer’… Sutra su već mnogi promijenili kapute.
Nikica je imao briljantu socijalnu inteligenciju kojom je uspio izgraditi filozofiju izgradnje političkih ciljeva. Samozatajan, a uzgorit, egzaktan, a lirik, moderan, a tradicionalist, hrabar, a susretljiv, tvrd kao kamen, a mekan kao suza.
Nikica je znalački koristio energiju i desnih i lijevih političkih stranaka jer je svojom čvrstinom, profesionalnim i etičkim stavom dobio njihovo povjerenje zbog čega je tako uspio i proveo sve reforme. Povijesni je to bio ulog i odgovornost biti predsjednik ratne vlade koja je nakon Oluje ostvarila hrvatsku slobodu.
Nikica je nakon svog ostvarenog životnog cilja dogovoreno napustio vladu i okrenuo novu stranicu životnoga puta. Iako je napustio politiku, kad god smo se sreli, uvijek je otvarao ono pitanje „Kako Hrvatska“ i što može bolje?
S Nikicom sam mnoge noći proveo pričajući o životu, politici, umjetnosti i kulturi. Često smo spominjali Krležinih ‘Deset krvavih godina’ i njegovu misao kako je Hrvatska svako 400 godina tražila novog gospodara 1102., 1527. i 1918. Tako smo spominjali Krležinu ‘Odesu’ o kojoj se šutjelo i danas o tome gotovo nitko išta ne zna.
Bio je čvrst čovjek i iskren prijatelj
Piše Krleža: ‘U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da se znade tko su ti ljudi, jer to su Hrvati. U Odesi se je klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.’
Znali smo spominjati kako je 250 tisuća ljudi poginulu od atomske bombe u Hirošimi, ali sve da bi mogao završiti II. svjetski rat. A više stotina nedužnih Hrvata bez suđenja, pobijeno je u nekoliko mjeseci nakon II. svjetskog rata kao u Odesi. Samo jer su bili Hrvati. O tim skrivenim grobovima u šumama o Bleiburga do Đevđelije, i pored Europske deklaracije o osudi komunističkih zločina, ništa se gotovo ne zna kao da su i danas zabranjeni.
Nikica je imao veliki socijalni kapital, mnoštvo prijatelja i drugih ljudi s kojima se volio družiti i pjevati uz tamburicu. U dubini svoga bića bio je čvrst čovjek, iskren prijatelj, brižan prema svakomu tko je u potrebi, pomogao je mnogim ljudima, bio je stožer solidarnosti i prijateljskih okupljanja. Nikica nije nikako mogao razumjeti one ljude u politici koji su zbog svojih partikularnih interesa zaboravili na vrijednost nacionalne glavnice i načela koji svakog čovjeka u politici čini odgovornim. Uvijek je govorio ‘politika je vrlo odgovoran posao u kojoj nismo sami’ pa stoga možemo razumjeti zašto se Nikica tako svesrdno darivao Hrvatskoj.
I njegov duh je tu.
Dragi Nikica časno si završio ovozemaljski posao. Dragi prijatelju odlaziš, u božanski zagrljaj. Traži od Boga da tvom narodu pošalje ono što je prorok Izaija želio svome narodu – svjetlo i mudrost. Hvala ti za sva dobra koja si učinio. Zbogom prijatelju”, oprostio se Žužul.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
