“Još pola milijarde kuna hrvatskih i EU javnih novaca klijenteli za otpad u Hrvatskoj”, piše bivši ministar zaštite okoliša i energetike, dr. sc. Slaven Dobrović na svojem blogu u kojem je reagirao na nastavak skandalozne politike u resoru zaštite okoliša, a povodom potpisivanja gotovo pola milijarde kuna “vrijednog” CGO-a Piškornica.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Društvo na visokoj razini – resorni ministar, direktor Fonda, četiri župana te direktor tvrtke koja skoro dvadeset godina razvija kontroverzni projekt. Svi više-manje složni oko toga kako će izgradnja Regionalnog centra za gospodarenje otpadom (RCGO) Piškornica maksimalno zaštiti okoliš i omogućiti uspostavu cjelovitog i održivog gospodarenja otpadom u županijama sjeverno-zapadne Hrvatske.
Međutim, ovaj i slični projekti (vidi Marišćina i Kaštijun) niti štite okoliš niti doprinose održivosti gospodarenja otpadom. Ovi projekti i njihov kapacitet u stvari su mjera neuspješnosti sektora u cjelini pa je apsurdno da prethode uspostavi cjelovite mreže sortirnica, kompostišta i centara za ponovnu uporabu na području četiri županije, bez čega se ne može do sadašnjih i budućih ciljeva recikliranja. Mogli su otići u obližnji grad Prelog, koji je inače prvak Hrvatske po pitanju gospodarenja otpadom i upoznati se s ekološki i ekonomski održivim sustavom gospodarenja otpadom. Onim, koji se zasniva na ekološkoj infrastrukturi i sustavu i koji je 2019. uz skromnu cijenu komunalne usluge za svoje korisnike postigao preko 70% recikliranja komunalnog otpada.
No, kakva je moć javnog interesa za dobra, jeftina i decentralizirana rješenja u gospodarenju otpadom, premda su ona po definiciji neizostavni dio EU Green deala (zelenog dogovora) o kojem danas često i sam Predsjednik Vlade govori? Slaba, ili nikakva, posebno u usporedbi s interesnom skupinom oko skupih, štetnih i nefunkcionalnih CGO-a, gdje zbog golemog novca ima puno zainteresiranih.
Upravo zato se ovdje radi o klijentelističkom obrascu trošenja javnog novca, usmjerenom svom cilju bez obzira na katastrofalna iskustva Marišćine (i Kaštijuna), a i usprkos ugrozi koju čine prema okolišu.
Time mi kao društvo dokazujemo svoju nesposobnost, ne samo slijediti najbolje prakse nego i učiti na vlastitim greškama (o tuđim da ne govorimo), što vodi do zaključka kako moć financijskog interesa i dalje nadvladava brigu za ovdje ugroženo javno dobro.
Stoga, niz se nastavlja – nakon Lećevice i Biljana Donjih lani te Lučinog Razdolja i Babine gore ove godine, u Hrvatskoj spremno ulazimo u još jednu pola milijarde kuna tešku, ali potpuno krivu, štetnu i nepotrebnu investiciju.
Što se tiče ministrove retorike i nastojanja da ovaj projekt prezentira kao neizbježan i važan dio integriranog sustava gospodarenja otpadom, bilo bi bolje da je kao osoba na najodgovornijoj poziciji u državi poduzeo mjere za ispunjavanje prvih, a ne zadnjih stupnjeva reda prvenstva u postupanju otpadom. I na koncu, ministre, gorivo iz otpada nije i ne može biti obnovljivi izvor energije, jer se većim dijelom sastoji od uništene fosilne plastike. A drugo, kakav je to obnovljivi izvor energije čije korištenje stoji na resursnoj neučinkovitosti i uključuje brojne štetne emisije?”
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
