Domagoj Vidović: Zašto je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik nekorektan naziv?

Na povratku u kasnu proljetnu večer, dok su kapetani bili negdje na debelu moru, čuli bismo tek šum vode što se slijevala s Većebrda i uživali u pogledu na kristale koje su kapljice tvorile. U skalinadama bismo susreli tek pokojega prolaznika koji je žurio na večeru u toplu okružju vlastita doma. Okupili bismo se na palubi, Platihljeb bi rezao bedricu, a Gnjilanoga bi nas (nazvasmo ga tako jer bi pod njim svako malo pukla daščica) krijepio vinom kojim bismo nadomještali blizinu bliska lica, piše Domagoj Vidović za Hrvatsko slovo.

Grube bi riječi naizgled jačale naše oklope sve dok se ne bismo ukutili, svatko na svojoj strani lađe ili mjesta. Tresli bismo se od studeni i praznine koja je odzvanjala našom utrobom zakrabuljena mrkim licem. Stoga bih nakon večere trkom tražio škrte odsjaje Sunca negdje u vrletima Vrmca podalje od grubosti vlastite družbe i upitnih pogleda ljupkih likova vlastitih priča iz davnine.

Legao bih na studen-kamen ufajući se da će me drhtaji odvratiti od gorka okusa duše koje nije ispiralo nijedno putovanje, nijedan prizor ni čarobna moć travke zaboravke, a kad bih oćutio srh topline i nakratko se preselio na mjesto i u vrijeme dok mi ova lađa što besciljno morem plovi nije bila domom i dok me nije preuzelo ovo neveselje iz kojega se, kao iz vrtijeljke, ne umijem izvući, krute bi mi se crte lica opustile, vlasi pozlatile, a lice razvuklo u osmijeh. Prisjećao bih se tad verasa na drevnome jeziku koje kao da je pisao netko tko je ležao točno na ovoj mrkenti i motrio pod bardima mista iz kojih se dižu bili kampaneli.

Borba za hrvatsku jezičnu samobitnost ne odigrava se samo u okružju. U posljednje vrijeme uočavam priličan napredak u djelovanju naših diplomatskih predstavništava diljem svijeta. Tako u Švicarskoj, uzoru demokratičnosti i snošljivosti, naši diplomati upozoravaju kako se Hrvatima ne dopušta da u rubrici materinski jezik napišu hrvatski jer se, vele tamošnje vlasti i jezikoslovci, podjela jezika često politizira kao da se ne želi znati da se hrvatski i srpski ne razlikuju od jučer.

Naime, još je Teofil Kristek (1561. – 1622.), slovački isusovac u službi pape Klementa VIII., razlikovao dva najveća južnoslavenska jezika, a hrvatski i srpski u natuknici Južnoslavenski jezici razlikuju se i u Enciklopedijskome rječniku Brokgauza i Efrona (1890. – 1907.), napisana prije stvaranja Jugoslavije i njezine jezične politike kojom se nastajalo stvoriti jugoslavensku naciju.

Autor je natuknice Irinarh Nikolajevič Polovinkin (1863. – 1914.), ruski slavist koji se specijalizirao za slavenska narječja, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Sankt-Peterburgu. Stvaranje su i uporaba naziva srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik bili plodom izvanjezičnih okolnosti, odnosno jezične politike u Habsburškoj Monarhiji i Jugoslaviji te je ustrajanje na narodnim imenima svih južnoslavenskih jezika (jer većina suvremenih definicija jezika uključuje i mišljenje samih govornika) zapravo prilog depolitizaciji pitanja kojim se politiziralo s različitih stajališta gotovo dva stoljeća.

Naziv je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik ujedno nekorektan prema govornicima ostalih dvaju središnjih južnoslavenskih jezika – bošnjačkoga i crnogorskoga. Taj je naziv, dakako, Hrvatima potpuno neprihvatljiv jer je nametnut koncem XIX. stoljeća i nikad se nije uvriježio među govornicima. Budući da očito nemali broj Švicaraca i danas misli da su prije nastanka Jugoslavije ovdje lutala nepismena plemena, valjalo je napomenuti kako se hrvatski jezik izrijekom spominje u Istarskome razvodu (1275.) i Vinodolskom zakoniku (1288.), kako su hrvatskim jezikom jezik svojih djela, neovisno o tome u okviru koje su države stvarali, nazivali svi znameniti hrvatski književnici od Jurja iz Slavonije (oko 1400.) i Marka Marulića do pisaca iz jugoslavenskoga razdoblja, u kojemu je hrvatski jezik bio sustavno zatiran.

Naravno, nitko se od švicarskih znalaca ne usudi ustvrditi kako je genetski kriterij najteže jednoznačno odrediti u slavenskome svijetu jer je jedini nedvojbeni predak svakoga slavenskog jezika praslavenski, a o mogućim fazama raspada praslavenskoga postoje različite teorije, te bi se, ovisno o teoriji, broj slavenskih jezika mogao povećati ili smanjiti. Jasno, nikome se ne pada napamet igrati s ruskim, ukrajinskim, češkim ili slovačkim, ali na hrvatskome svi vole vježbati. Nadajmo se kako će Švicarska, kao država koja vodi računa o ravnopravnosti svojih građana, omogućiti švicarskim građanima hrvatskoga podrijetla da svoj jezik nazivaju vlastitim narodnim imenom, koje je u pisanim tekstovima u uporabi više od 750 godina (a hrvatsko se ime u povijesnim vrelima spominje i znatno ranije), a ne politički nametnutim imenom koje je iz uporabe izišlo sa slomom totalitarnih režima u jugoistočnoj Europi.

Prije korone kupnja je toplomjera bila jednostavan zadatak, no kad sam isti neki dan zaiskao, ljekarnica se prepala kao da joj rekoh “Ovo je pljačka”. Udahnula je tek na riječi “Gospođo, ne bojte se, nije za mene”, a kad je napokon opustila ošit, pohvalih je da bi se mogla baviti ronjenjem.

*Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).

**Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr