Don Josip Mužić: Ne govori se o fizičkim i moralnim žrtvama prisile cijepljenja

U podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ gostovao je don Josip Mužić. Ovaj profesor moralne teologije i filozofije na katedri Teološkog fakulteta u Splitu stekao je tijekom svog obrazovanja dva doktorata, autor je više knjiga, upravitelj župe sv. Filip Neri.

Don Josip Mužić široj je javnosti postao poznat argumentacijom protiv prisilnog cijepljenja eksperimentalnim cjepivom protiv COVID-19. Njegova nova knjiga „Zlatna kraljica“, nedavno je predstavljena u Zagrebu, a bavi se malo poznatim Gospinim ukazanjima u Hrvatskoj tijekom komunizma.

>Don Josip Mužić: ‘Sada smo u sličnoj situaciji kao u komunizmu – nametnuta šutnja, ugrožena egzistencija‘

S dr. Željkom Markić razgovarao je o svojoj vjeri i otkrivanju Božjeg poziva za svoj život. O specifičnosti kršćanstva u današnjem vremenu. O tome kako se sve više ljudi kaje zato što su se cijepili – ili zato što su išli protiv svojih uvjerenja ili zato zbog fizičkih posljedica koje je cijepljenje ostavilo na njihovo zdravlje. O Bogu koji nikad ne odustaje od čovjeka. O zajedničkom životu parova prije crkvenog vjenčanja. O svojoj najnovijoj knjizi i ukazanjima Gospe u Roženici.

O mladenačkom udaljavanju od življenja vjere

Tijekom školovanja me zahvatila Šuvarova reforma. Pošto sam od petog razreda osnovne škole bio usmjeren kao klasičar, dobio sam mogućnost otići u Rim na studij. Tamo sam nastavio školovanje. Bio sam u Rimu 13 godina. Upisao sam fakultet filozofije i studirao kao laik.

Inače, odrastao sam u jednoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji. I u ranom djetinjstvu sam već razmišljao o svećeništvu. Međutim, kad sam zašao u mladenačke godine, počeo sam se sve više udaljavati od življenja vjere. Išao sam nedjeljom na misu. Ali sve ostalo bilo je mimo vjerskih pravila.

O preokretu na proslavi Nove godine

Preokret se dogodio u Splitu. Kao 20-godišnjak došao sam na proslavu jedne Nove godine. Proslava se održavala kod prijatelja za koje sam znao da su vjernici. Bilo nas je oko 50-ak. Zabavljali smo se i bilo je odlično. A onda je osoba koja nas je okupila, u ponoć je rekla da ćemo moliti krunicu. I sve je stalo. A mene je tada najviše šokiralo to što su svi to prihvatili. Kao nešto najnormalnije.

Ja sam se zapitao jesu li oni normalni. Odlučio sam tu večer testirati tu osobu nekim temeljnim vjerskim pitanjima. Shvatio sam da se njegov način života poklapa s njegovim uvjerenjima. To me je prodrmalo. I zaključio sam da sam ja taj koji se mora promijeniti. Da moram doći do tog jedinstva života. Da živim ono u što vjerujem.

Don Josip Mužić o otkrivanju svećeničkog poziva

Shvatio sam da je najvažnije odazvati se na kršćanski poziv. A onda je manje važno je li to svećenstvo ili brak. Ja sam odlučio truditi se da budem do kraja Božji. Bio sam u vezi, hodao sam s jednom djevojkom u to vrijeme. Hodali smo u predbračnoj čistoći. I mogao sam tu djevojku zamisliti kao svoju buduću suprugu. No, tu se nisam osjećao do kraja ostvareno.

Kao laik sam se bavio apostolatom mladih i vidio sam da me to ispunjava. To traži jedno veće predanje. Za koje brak može biti zapreka. I kroz sva ta promišljanja sam došao do toga da ja imam svećenički poziv. Svaki izbor je žrtva, ali Bog to nagradi.

O aktivnostima u crkvi Filip Neri u Splitu

Sve te aktivnosti su nastale jedna iz druge. Prvo smo krenuli od mise kao središta. Započeli smo s 5-6 ljudi na misama, a sada imamo 40-50 ljudi na misi svaku večer. Onda je iz toga spontano nastao rad s obiteljima. S kojima se bavim već zadnjih 20 godina. Organiziramo svake godine i hodočašća za bolesnike u Lurd i Međugorje. Zahvaljujem Bogu na tome.

Rad s obiteljima

Mi u župi smo krenuli od jednog obiteljskog susreta godišnje. Imali smo jedan produženi vikend s obiteljima i vidjeli da je to dobro. To je prilika da se obitelji osnaže u vjeri. D vide da nisu sami u življenju vjere. Da njihova djeca dobiju tu vjersku socijalizaciju sa istomišljenicima. Program se sastoji od tri koraka.

Prvi korak su dva godišnja susreta, kada se nađemo svaki dan na misi i na zajedničkoj molitvi krunice. Imamo dva-tri predavanja dnevno. Ljudi imaju dosta slobodnog vremena i za druženje.

Drugi korak je da se obitelji grupiraju po četiri obitelji i da se nađu jednom mjesečno u jednoj obitelji na molitvi krunice. Skupa s djecom. Djeca već znaju da se u crkvi moli. A kroz ovu aktivnost djeca otkriju svoju kuću kao mjesto molitve.

I treći korak je da obitelj svaki dan skupa sa svojom djecom moli krunicu. Cijeli program je u ta tri koraka. Maloj djeci to ostane usječeno u srcu. Oni imaju podlogu za danas-sutra razviti osobnu molitvu i dobar odnos s Bogom.

Don Josip Mužić: „Čovjek se mora puno pomučiti da dođe u pakao“

Nažalost, mi vidimo da čovjek kad pada, pada sve dublje. I onda na kraju otvrdne u svom grijehu. Za upropastiti se za vječnost, stvarno je potrebno uložiti dosta truda. To znači da kao prvo moraš imati znanje da činiš teški grijeh. Drugo, moraš to htjeti učiniti.

Mislim da mi imamo u našem društvu ljude koji su ogrezli u grijehu. I koji više ne registriraju grijeh. Treba im jednostavno pomoći da izvuku ono dobro što imaju u sebi i da se Bogu vrate.

Otpali kršćani izgubili su prirodnu religioznost

Ako gledamo okolnosti koje su bile kad je kršćanstvo tek počelo djelovati u poganskom svijetu, vidimo da je to bio poganski svijet koji je bio duboko religiozan. Mi to danas nemamo. Mi danas imamo otpale kršćane koji su gori pogani nego oni pogani u Antičkoj Grčkoj, koji su bili prirodno religiozni.

Otpali kršćani izgubili su prirodnu religioznost i tu je nama danas puno teže djelovati. Zato vidimo da se stalno izmišljaju neka nova zastranjenja. Za primjer, kada bih ja kao svećenik otišao u misiju u Afriku ili neku nerazvijenu zemlju. Ja mogu pretpostaviti da ću za vrijeme svog djelovanja kao svećenik, u 20-30 godina krstiti i odgojiti kao vjernike 30-40 tisuća ljudi. I odraslih tisuću ljudi. A da me pošalju u Švedsku ili Finsku da budem misionar, u 30 godina bih krstio možda 20-30 ljudi. Drugačija je otvorenost nadnaravnom. Puno je teže ljude vratiti na pravi put. Ali nije nemoguće.

Banaliziranje sakramenata i kako ih riješiti

Mi podcjenjujemo važnost ispovijedi. I olako pristupamo ispovijedanju. Trebalo bi ljude potaknuti da bolje naprave svoj ispit savjesti. Da nađu više prostora, vremena za ispovijed. I da onda, pomoću ispovjedi na kraju stupe u ozbiljnu borbu protiv grijeha.

Na žalost, većina mladih sakrament krizme slavi kao rastanak s Crkvom. Tu se događa da mi dijelimo sakramente bez potrebne suradnje s druge strane. Ako će njih 90% nakon krizme napustiti Crkvu, znači da im ne bi trebalo dati sakramente. Dolazi do banalizacije sakramenata. Idemo kopirati modele koje imamo u misijskim zemljama. Tamo od odraslih traže pripravu na sakrament u trajanju dvije godine. I da onda cijela
zajednica garantira da je on stvarno sposoban i kadar primiti taj sakrament.

Najveći problem je nemogućnost reći nekome da nije spreman primiti sakrament. Da to svećenik može reći i da to ne bude uvreda. U svemu tome trebamo podršku biskupa i roditelja. Ispravni motivi bi trebali biti skrb za sakramente i ljubav prema dotičnim osobama. Mi možemo u ljubavi opomenuti druge da čine grijeh, nasamo, pazeći da ih ne ponizimo. I na taj način vratiti ćemo svijest da su sakramenti nešto sveto.

Mužić o zajedničkom životu parova prije braka

Parovi koji zajedno žive prije braka, kažu da je to zato da vide odgovaraju li jedno drugome. Mi vidimo da takvi eksperimenti nažalost dovode do toga da ljudi eksperimentiraju sve više, sa sve više ljdui – a ništa ne zaključe. Nema ozbiljnih brakova i vidimo da to ne funkcionira. A s druge strane, vidimo da predbračna čistoća donosi plodove i da na kraju parovi s uvjerenjem uđu u brak i podignu djecu iz ljubavi.

Sve više ljudi koji su se cijepili – žali da su to učinili

Ono što je meni danas vidljivo, da ima sve više ljudi koji su se cijepili i kaju se zbog toga. Bilo zbog toga što su išli protiv svojih uvjerenja ili savjesti. Bilo zbog toga što imaju zdravstvene probleme. Ili zato što su njima drage osobe smrtno stradale. I o tome se šuti. Nitko ne govori o tim ljudima koji su moralne i fizičke žrtve prisile cijepljenja. To cjepivo tada je bilo u eksperimentalnoj fazi.

>Dr. sc. Josip Mužić: Moralno promišljanje o cjepivima povezanim s pobačajem

Ako je čovjek uvjeren da će mu nešto naštetiti, ne može raditi protiv svog zdravlja i protiv svoga integriteta. I u ovom slučaju nitko nas ne može prisiliti da mi protiv svog uvjerenja primimo cjepivo. Problem je što s COVID-om nije završeno. Sada su se već stvorile pretpostavke da se pripremaju za novu pandemiju i pripremaju zakone koji će nam još biti okrutniji, nego što su bili ovi koje smo prethodno imali za vrijeme COVID-a.

Problem je što mi nećemo riješiti stvari na način da ih guramo pod tepih. Svjetski moćnici opet će to iskoristiti da zgaze naša ljudska prava i to je nešto na što trebamo biti spremni. Bilo bi dobro da svatko za sebe izvuče poučke iz ove pandemije COVID-a i da vidi do koje mjere je spreman ići i žrtvovati svoja uvjerenja.

Mužić o knjizi „Zlatna kraljica“

Knjiga je predstavljena u samome mjestu Pokupsko. I nakon toga u Velikoj Gorici. To su dva mjesta koja su vezana za Roženicu. Tijekom istraživanja o Marijanskoj pobožnosti u našem narodu, došao sam do toga da smo mi nakon Drugog svjetskog rata, u našem narodu u BiH i Hrvatskoj, imali negdje otprilike 10-12 mjesta u kojima su ljudi tvrdili da im se ukazuje Gospa. To su tvrdila uglavnom djeca.

To je bilo vrijeme najvećeg progona Crkve i naroda. Kad se za reći takvo nešto riskirao gubitak života. Unatoč tome, oni su svjedočili da su imali ukazanja. Ljudi su se masovno okupljali, a komunisti su se s silom obračunavali s okupljenima.

Specifičnosti ukazanja u Roženici

Nisam mogao istražiti svih 12 mjesta ukazanja, pa sam odabrao Roženicu blizu Pokupskog, kao jedan uzorak. Roženica je specifična po tome što su ukazanja počela točno na isti dan kao u Međugorju, samo 30 godina ranije, 1951. godine. Ukazanja su se događala do 1961. godine. Specifično je po tome što ima tri vidioca, koji su otprilike istih godina kao vidioci u Fatimi.

Roženica je jedan dio naše povijesti koji zaslužuje biti osvijetljen. Neki ljudi umrli su kao mučenici. A kod nas se to sve potisnulo i o tome se ne priča. Vjerujem da vjera naših starih, koji su patili i svjedočili za svoju vjeru, zaslužuje biti prepoznata u svojoj ljepoti. Posebno u glavnoj odlici koju ima, a to je Marijanska pobožnost koja nas je pratila i čuvala kroz stoljeća.