Doraja i Alexander Eberle grade drvene kuće na stradaloj Banovini: ‘Ljudi su izgubili nadu, mi je vraćamo’

Foto: Narod.hr

Austrijanka Doraja Eberle i njezin suprug Alexander prvi put su pomagali petrinjskom području tijekom i nakon Domovinskog rata. Sada su se ponovno vratili, nakon razornog petrinjskog potresa vraćaju ljudima – nadu – gradeći drvene kuće.

Ponovno su u Hrvatskoj, pa smo s njima razgovarali o tome kako je sve počelo i što sve i na koji način rade.

Narod.hr: Kako ste odlučili osnovati udrugu Bauern Helfen Bauern (Poljoprivrednici pomažu poljoprivrednicima)?

Doraja Eberle: Suprug i ja odlučili smo osnovati udrugu 1991. tu u Petrinji. Nije bilo točno u Petrinji, zbog ratnog stanja, ali počeli smo u Brestu i Nebojanu. Došli smo tu jer je bilo blizu Salzburgu. Ja sam došla sama, suprug je ostao s djecom, blizu Petrinje stala sam kako bi natočila gorivo. Svećenik me pitao što tu radim, ja sam mu rekla da želim ići u Petrinju i pomoći. On je rekao da to ne mogu, da dođem k njemu u Zagreb na Sv. Duh i idući dan sam išla s njim u jedan šator. Tu je bilo mnogo ranjenih muškaraca. Vidjela sam muškarca bez ruku i nogu, bio je ranjen, sa ženom i djecom. Nisam razumjela o čemu je svećenik razgovarao s njim, ali kad sam se vratila u Zagreb s njim, pitala sam ga kako ovaj čovjek može biti sretan bez ruku i nogu, a on mi je rekao da on zahvaljuje Bogu što je ostao živ. Tad smo muž i ja se opredijelili, ako je taj muškarac bez ruku i nogu mogao biti zahvalan za to što je živ, mi možemo dati svoje živote za ljude u potrebi. Pitali smo ljude što žele, kako im možemo pomoći. Svi su rekli – ne želimo biti izbjeglice, želimo ostati kod kuće. To je razlog zašto smo počeli graditi kuće. To je bio početak prije 30 godina i sad smo opet kod kuće. 

Narod.hr: Kad ste odlučili da je isti korak potreban i nakon potresa?

Doraja Eberle:  Suprug i ja odluku smo donijeli u minuti. Nazvala nas je moja sestra, živi u Italiji, i pitala za našeg prijatelja koji živi u Brestu. Pitala sam je zašto ne bi bio u redu, što se dogodilo. Tad sam otvorila vijesti i vidjeli smo što se dogodilo. Kad smo konačno dobili prijatelja u Brestu, rekao je da mu je kuća uništena i suprug mi je rekao – idemo pomoći. Tri dana kasnije stigli smo ovdje. Nismo puno razmišljali, odmah smo odlučili da nemamo izbora nego ćemo ponovno početi pomagati – morali smo.

Narod.hr: Otkud ideja za gradnju drvenih kuća?

Doraja Eberle: Kad sam se vratila iz Hrvatske u studenom 1991. godine pitala sam supruga što možemo učiniti, ljudi žele ostati. Upalila sam televizor i prikazivao se show Wetten Das gdje su se ljudi kladili da 100 ljudi za 100 sati može izgraditi stotinu drvenih kuća. Nazvali smo televiziju i pitali mogu li nas naučiti graditi drvene kuće. Jedan od sudionika emisije živio je blizu mene u Salzburgu. Pokazao nam je kako se grade kuće, u prosincu smo došli ovdje s tri kuće u kamionu i sagradili smo prvu u Slani, za nekoga tko je izgubio svoju obitelj u to vrijeme. To je bila prva kuća. Mnoge kuće koje smo tada gradili i danas stoje. Kad smo došli nakon potresa prošli smo tim područjem i vidjeli da su mnoge napuštene, ali iz mnogih se još vidi dim, netko živi u njima.

Narod.hr: Na koji način dolazite do ljudi na terenu kojima su potrebne kuće koje gradite?

Doraja Eberle:  Svi koji imaju crvenu oznaku trebaju kuću. Imamo kriterije. Jedan je totalna šteta, druga je da to nije vikendica, mora biti na petrinjskom području i želimo pomoći poljoprivrednicima jer znamo da oni moraju ostati zbog životinja. Financiramo se privatno, tu smo muž i ja i nekoliko volontera. Kad bi mogli napravili bi svima kuće, ali moramo ići jednu po jednu. Imamo popise u suradnji s gradom Petrinjom i Caritasom. Tražim popis ne više od pet ljudi jer ne mogu davati obećanja. Nakon toga obilazimo ljude, kako bi vidjeli ispunjavaju li kriterije. Uglavnom ih svi ispunjavaju, pa tražimo grad da napravi temelje. Kad to odrade onda stižemo s kućom.

Narod.hr: Jesu li sve kuće jednake?

Doraja Eberle: Jesu. S vremenom smo razvili kuće. Počeli smo od malih kuća, sad su veće. Kod novih kuća ako ima više članova obitelji ne gradimo balkon, jer to znači da imamo jednu sobu više. Stil je isti.

Narod.hr: Kolika je cijena kuća?

Doraja Eberle: Cijena je 7 800 eura, s tim da grad daje temelje. Kuću vozimo iz Bosne i Hercegovine jer s njima surađujem već 25 godina, vjerujem im, znam da je sve u kamionu. U potrazi smo za nekim u Hrvatskoj, ali to uzima vrijeme.

Narod.hr: Kako dolazite do novca za gradnju i materijal i koliko ih planirate izgraditi?

Doraja Eberle: Samo preko prijatelja. 30 godina radimo tako. Plaćamo samo tajnicu. Ured je u sklopu naše garaže. Ključ je da donatori dođu i vide. Kad dovedete ljude da vide, onda ljudi postaju svjedoci, onda se ljudi uključe.

Narod.hr: Koliko kuća planirate izgraditi?

Doraja Eberle: Odgovor je jednostavan – koliko god donacija dobijemo. Nikad ništa ne obećavamo što ne bi mogli ispuniti. Idemo jednu po jednu. Dosad smo sagradili osam kuća, devetu smo počeli. Tri kuće dolaze idući tjedan, a imamo još 20 ljudi na listi. Nadamo se i molimo. Kad završimo i predamo ključeve idemo na drugu. U našim srcima želimo izgradi kuću svima kojima je potrebno.

Narod.hr: Kako je prihvaćena prva kuća nakon potresa?

Doraja Eberle: Bilo je to poput čuda za njih. Zato ih zovemo ‘kuće nade’ – jer vidite mnogo ruševina i odjednom kuću. Unatoč koroni, gospođa koja je prva dobila kuću skočila je na mene i počela me ljubiti, htjela mi je pokazati zahvalnost. Nisu mogli vjerovati da u ponedjeljak smo počeli i u subotu smo im dali ključ. To nije kuća, to je dom. Ljudi su izgubili nadu, mi je vraćamo.

Narod.hr: Koliko često ste dolazili u Hrvatsku?

Doraja Eberle: U srcu nikad nismo otišli iz Hrvatske. Stvorili smo brojna prijateljstva i dolazili smo u Hrvatsku bar jednom godišnje zbog prijatelja.

Foto: Privatni album

Narod.hr: Imate 66 godina, još ne planirate stati…

Doraja Eberle: Ne, definitivno ne. Potres je tragedija za mnogo ljudi. Ali to je za nas donijelo novu energiju. Nismo više najmlađi, učinili smo toliko u 30 godina, ali sad se osjećam kao da mi tek stiže 40. godina. Potrebe stradalih ljudi pune naše baterije.

Narod.hr: Koliko se Petrinja promijenila u Vašim očima od 1991.?

Doraja Eberle: Prvi put kad smo vidjeli Petrinju bilo je to nakon Oluje. Još se sjećam kolovoza 1995. i Petrinja sad nakon potresa izgleda isto. Velika je šteta, tako da imamo iste slike. Petrinja se od Domovinskog rata promijenila, imali ste gdje prespavati kad dođete u grad, jesti u restoranu, ići u crkvu… grozno je vidjeti da opet mora početi ispočetka.

Alexander Eberle: Volimo ljude ovdje. 1991. su nam otvarali vrata i isto čine i sada, iako su ostali bez svega. Jedino ne razumijemo jezik.

Doraja Eberle: Ali jezik srca razumijemo jako dobro. Zahvalni smo što nam ljudi dopuštaju da im pomognemo. To je pitanje dostojanstva, da nam dopuštaju da dođemo na ruševine njihovih domova, da budemo član obitelji i pomognemo im da se ponovno dignu.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr