Dr. Boštjan Zupančič o Europskom sudu za ljudska prava

Razgovor s Boštjanom Zupančičem, najdugovječnijim sudcem Europskoga suda za ljudska prava (ESLJP), od 1998. do 2016. Predsjedao je Trećim odjelom. Bio je i sudac Ustavnoga suda Slovenije i Zupancic potpredsjednik Odbora Ujedinjenih naroda protiv mučenja. Autor je knjige On the European Court of Human Rights: An Insider’s Retrospective (1998-2016), Eleven International Publishing, 2019., prenosi hkv.hr.

Služi li Europski sud pravdi ili modelu društva; ili i jednomu i drugomu?

To je izvrsno pitanje. Što je „pravda“? Svagdje, ne samo u Strasbourgu, pravni se proces rabi za rješavanje sukoba, koji na Europskom sudu za ljudska prava suprotstavljaju pojedince i državu. Kada domaći (nacionalni) pravni sustav ne djeluje kako treba, žrtva se obraća sudu posljednje instancije. Ako se dotična država proglasi „krivom“, pojedinac je pobijedio moć države. Dakle, u načelu, snaga argumenta prevladava nad argumentom moći. Može li to biti „nepravedno“? U najmanju ruku, pravda je u Strasbourgu antiautoritarna, odnosno usmjerena, u načelu, protiv nacionalnih javnih tijela. Kao rezultat, to dovodi do antiautoritarnoga modela društva. Hobbesov Levijatan je poražen. Međutim, rezultat se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o tome postoji li prava demokracija. To je dakle različito u Ujedinjenom Kraljevstvu i, na primjer, Rusiji ili Turskoj, Gruziji ili Azerbajdžanu…

Postoji nekoliko filozofija ljudskih prava koje u praksi dovode do različitih zakonskih rješenja. Postoji li sporazum unutar Suda o razumijevanju ljudskih prava? Možete li opisati shvaćanje ljudskih prava koje danas prevladava u Strasbourgu? Razlikuje li se od onoga sastavljača Konvencije?

Europski sud za ljudska prava ima 47 država potpisnica i 47 različitih sudaca. Ne dijele zajedničko shvaćanje Sud za ljudska pravaljudskih prava, a još manje svoje filozofije. Ono što dijele, što je prilično iznenađujuće, jest svoje pravno obrazloženje, zahvaljujući kojemu se mogu uključiti u diskurs i promišljanja, što omogućuje, u prvom redu, rješavanje prethodno navedenih sukoba. Ni oci Konvencije nisu imali jasno razumijevanje ljudskih prava. Projekt Strasbourga izvorno je bio američki projekt, što je dokazao britanski istraživač Ambrose Pritchard. Anglosaksonski pravni model, kako to ističem u svojoj knjizi, nije baš „afirmacijski“, odnosno ograničen je na pragmatično rješavanje sukoba bez zauzimanja bilo kakva teorijskoga stajališta kao načela.

U osnovi toga pragmatizma, gdje se nalaze filozofske i ideološke pretpostavke unutar prosudaba? Neki od najvažnijih slučajeva (u takozvanim društvenim pitanjima) uglavnom se ne odnose na pravednost, nego ponajprije na temeljni moralni izbor. Je li uloga Suda donositi društvene odluke mimo pravičnosti?

Budimo konkretni. U predmetu Lautsi protiv Italije (2011.) jedno od pet vijeća Europskoga suda preuzelo je vodstvo u ukidanju talijanskoga zakona koji zahtijeva prisutnost raspela na zidovima učionica, smatrajući ga suprotnim Europskoj konvenciji. To je dovelo do velikoga skandala u javnom mnijenju u Italiji i Europi. Slučaj je potom došao pred Veliko vijeće, koje je preinačilo odluku Vijeća. Drugi sličan slučaj, ali na drukčiji način, bio je francuski predmet Lambert i drugi protiv Francuske (2015.), u kojem je Sud donio neuvjerljivu presudu, smatrajući da g. Lambert nema pravo na život, iako mu je priznao pravnu subjektivnost razmatranja toga slučaja iz perspektive prava na život (članak 2. Konvencije).

Godine 2001., u predmetu Banković protiv Belgije i 16 drugih (NATO) država, Sud je nepravedno presudio da bombaški napad na televizijsku postaju u Beogradu nije prekršio Konvenciju; zatim je preinačio svoju sudsku praksu u slučaju Al Skeini protiv Ujedinjenoga Kraljevstva (2001.) konačno presudivši u korist obitelji žrtava britanskih vojnika u Iraku. U predmetu Delfi A.A. protiv Estonije (2015.), Sud je snažno branio slobodu izražavanja na internetu, a zatim je proglasio blasfemiju (u odnosu na Muhameda) zločinom u predmetu E.S. protiv Austrije (2019.). Iako su ti predmeti, posebice Lautsi, dvosmisleni i zbunjujući, Sud je krenuo od implicitnih i političkih premisa, koje je potom zaklonio dimnom zavjesom tehničkih detalja.

Ti su predmeti brojni, a taj je problem trebao biti riješen poštivanjem „granične procjene država“ od strane Suda. Te su margine imale za cilj ograničiti djelovanje Suda kako se ne bi miješao u unutarnje stvari. Međutim, tijekom godina, Sud je postupno smanjivao svoju samoograničenost, navodeći u stotinama presuda da je Europska konvencija „živi instrument” koji ne treba shvaćati doslovno, nego čije značenje treba tumačiti „u svjetlu trenutačnih uvjeta”, čime je omogućeno proširenje njegova djelokruga. A priori, sudci koje narod ne bira izravno se ponašaju kao mini-parlament. Ali to nije njihov posao. Treba dodati da je Sud mnogo „hrabriji“ protiv država srednje i istočne Europe nego protiv zapadnih država; za što su naravno zaslužni zapadni sudci (i tajnik). Doktrina koja se pritom često rabi jest doktrina proporcionalnosti, što je loša imitacija američkoga modela „jednake zaštite zakona“.

U Sjedinjenim Državama dobro je poznato da ta teorija može opravdati gotovo sve. S druge strane, u slučajevima u kojima je Sud mogao legitimno inovirati na kreativan način, često je ostao u starim okvirima bez informacijske vrijednosti, kao u slučaju Blokhin protiv Rusije 2016. Sve me je to natjeralo da napišem mnoga izdvojena mišljenja, objavljena u mojoj knjizi Owlets of Minerva (2012). Ponovno naglašavam da bi uloga svih sudova jednostavno trebala biti rješavanje sukoba, u ESLJP-u između građana i konkretne države.

Postoje li „ljudska prava“ sama po sebi? Čini se da ste uvjereni u suprotno. U suvremenoj kulturi, „ljudska prava“, shvaćena kao ideali, ipak su sveprisutna. Postali su nenadmašni horizont. To je pojam na koji društvo baca svoje težnje za istinom, pravdom i napretkom. Ali ako ljudska prava nisu ništa drugo nego zbroj posebnih i kontingentnih odluka koje odgovaraju na određene sukobe, urušava li se ideja o „ljudskim pravima“ kao idealu imanentne pravde koja postoji sama po sebi?

Naravno, slažem se. Postojeće ljudsko pravo samo je navodno pravo ako ga identificira ESLJP. Jedino odlučujuće načelo jest pravo na „pristup sudu” mjerodavnomu za odlučivanje o sporu. Ne postoje ljudska prava, postoji samo pristup Sudu, u ovom slučaju ESLJP. To je jedino pitanje koje je važno. Ljudska prava bila su, ab initio, američki ideološki izlog vis-à-vis Sovjetskoga Saveza i zemalja iza željezne zavjese. Kad sam bio na Harvardu 1970-ih, pretpostavljali smo da je to očito.

Bila je to prilika za internacionalističke odvjetnike, naravno, ali mi ostali nismo ih shvaćali ozbiljno. Danas je takvo što reći gotovo svetogrđe jer ljudska prava više nisu samo ideologija. Postala su religija. Za koju svrhu? Očito da opravdaju bilo što, od migracija do govora mržnje. Čini se da ljudima koji se bave ljudskim pravima ne smeta što nitko ne zna što su ljudska prava zapravo. Naprotiv, ta im nebuloza paše jer mogu u svojoj propagandi projicirati na zaslon ljudskih prava sve što smatraju politički korisnim. S druge strane, život nerođenoga djeteta nije ljudsko pravo? Čini se da nitko nije spreman nerođenomu dodijeliti status pravnoga subjekta (pravni subjektivitet) koji mu je dodijeljen još od vremena rimskoga prava?

S tim u svezi pišete da je pobačaj „ubojstvo” od faze fetalnoga in utero razvoja i objašnjavate da nije opravdan prema Konvenciji…

To pitanje rješavam povijesno u svojoj knjizi vraćajući se Hamurabijevu zakoniku. Platonovo je stajalište bilo da pobačaj nije ubojstvo sve dok embrij nije postao fetus, nakon trenutka ulijevanja duhovne duše (pneume) u tijelo. To je usvojio Gracijan i bilo je na snazi ​​oko 400 godina. Papa Siksto V. zauzeo je stajalište da je ubojstvo bilo kada tijekom trudnoće. To je stajalište njemačkoga ustavnoga suda, ili u Argentini itd.

Platonov je stajalište, očito, proizišlo iz percepcije „bezoblične“ prirode pobačenoga embrija. Danas biolozi znaju da ljudski život počinje od začeća. Embrij nije „skup stanica“. S druge strane, znamo da se mnogi od tih neodrživih „klastera“ eliminiraju, a da žena ne zna da je trudna; to znači da je Platonova pozicija bila vrlo pragmatična. Kao i u poznatom američkom slučaju Roe protiv Wadea (1973.), prvo je tromjesečje na slobodnom raspolaganju trudnici.

Međutim, to nije biološko ili moralno pitanje, nego jurisprudencijalno pitanje. U nekom trenutku rezultira davanjem statusa pravnoga subjekta nerođenomu, odnosno onomu tko još nije fizički rođen. No nema logike u praksi Europskoga suda, koji nikada nije zauzeo stajalište o pitanju pobačaja, prepuštajući, zapravo, stvar 47 država (A.B.C. protiv Irske, 2010.), iako je presudio o korištenju embrionalnih matičnih stanica (Parrillo protiv Italije, 2015.) i naveo u predmetu Vo protiv Francuske (2004.) da je zaštita života ljudskoga fetusa legitimna javna svrha. Ipak, Sud se doveo u zamršenu situaciju odbijajući priznati pravni subjektivitet fetusa, iako je vrlo živ, a dodijelio ga je Vincentu Lambertu, iako je bio u vegetativnom stanju.

U Francuskoj je skandalozno reći da je pobačaj zločin.

Činjenica da je ta izjava skandalozna u Francuskoj ne dokazuje apsolutno ništa. Plima se već okreće u Sjedinjenim Državama, pro-life pokret raste, pro-life članci sada se objavljuju, sve do Harvard Law School…

U najmanju ruku čudno je da su velike zemlje kulturno samoreferencijalne i egocentrične i da ne uzimaju u obzir iskustva drugih nacija. To vrijedi za Sjedinjene Države, gdje sam predavao 10 godina i živio 15 godina, ali i za Francusku, gdje živim u Alzasu već 18 godina, kao i za Njemačku ili Kinu, i općenito za zemlje sa „slavnom“ prošlošću. Također, preprjeka je i jezična barijera, posebno u Francuskoj. Drugim riječima, što je više samoreferencijalno, to je potencijalno bizarnije. To vrijedi za pojedince i za cijele zemlje – i njihove pravne sustave.

Kako objasniti to da je pobačaj postao dogma „religije ljudskih prava“?

Da, ta je dogma u skladu s idejom da ljudska prava postupno postaju ideologija, ako ne i religija. Godine 1974. Simone Veil imala je velikih poteškoća – ona je rekla da je to bio „rat“ – u odobrenju pobačaja kroz francusku nacionalnu skupštinu. Je li to bilo pravno pitanje? Je li njezino stajalište bilo utemeljeno na principima? Predstavila ga je kao iznimno „rješenje” i, naravno, kako zakonske iznimke imaju tendenciju činiti, to je postalo pravilo. Od tada je pobačeno dvadeset posto francuskih naraštaja.

Od anateme, abortus je postao sveto pravo. Francuzi su posebno osjetljivi na pritisak manipulacije masovnim medijima (inače Macron nikada ne bi bio izabran) i na rezultirajuću „političku korektnost”. Ali pravednost je stvar logike i mudrosti: medijska dogma ne bi smjela utjecati na pravnu situaciju, koja mora biti rezultat autonomnoga pravnoga rasuđivanja. Ta je autonomija posljedica mentalne ispravnosti sudaca (prema Piagetu i Kohlbergu), posebice na Europskom sudu za ljudska prava kao krajnjoj europskoj jurisdikciji. Tu ispravnost zahtijeva Europska konvencija (članak 21), ali danas nitko ne zna što to znači. Posljedice tog neznanja sada su svima vidljive.

Pišete da je Sud postao „aktivistički”. Što to znači? Kako Sud sam sebe ograničava? Je li to moguće u nedostatku protu-moći?

Anatema u Francuskoj, i to s pravom, jest “vlada sudaca”. Za razliku od Engleza, i to je iznenađujuće, francusko javno mnijenje nije kritično prema onomu što se događa u Strasbourgu. (Opet, to ima veze s medijima). Aktivistički sud, bilo gdje, jest sud koji za sebe donosi odluke o javnoj politici, mimo gore spomenutoga autonomnoga pravnoga obrazloženja. U tom se trenutku dva glavna pravna sustava sudaraju. Anglosaksonski model svoje pravno obrazloženje temelji na analogiji, a kontinentalni sustav temelji ga na formalnom silogizmu. Posljednje spomenuto krajnje je restriktivno kada postoji načelo (glavna premisa) koje svaki sud mora slijediti.

Ali u Strasbourgu, i na svim kontinentalnim ustavnim sudovima, čak i u Francuskoj, kada je u pitanju suđenje pojedinoga predmeta, često ili ne postoje glavne premise koje treba primijeniti, ili su sličnosti s presedanima nejasne. Kontinentalni sudci nisu naviknuti na to i onda se, na neki način, nađu bez ograničenja. Kontinentalni pravni sustavi stoga su prešli iz jedne krajnosti u drugu, od pravnoga formalizma do nepoznatoga obrazloženja po analogiji u kojoj sudovi nemaju vanjske granice, nego bi ih trebali sami sebi nametnuti. Posljedica je „sudski aktivizam”: vlada sudaca.

Na Europskom sudu za ljudska prava, kao što sam već prethodno naglasio, to se pojavljuje uz korištenje izraza „živi instrument”. Taj je aktivizam prisutan u mnogim slučajevima. To je uočljivo tijekom vijećanja, ali ne i u konačnom tekstu presude, koji je napisan ex post facto, što znači da se pravna argumentacija presude razrađuje nakon odluke, uz bitnu upotrebu copy and paste prijašnjih presuda. Samo „insajder“ može otkriti problem. Protumoć leži u Protokolima (koje su države dodale Konvenciji) koji zahtijevaju poštovanje nacionalnih granica slobodne procjene. No očito je da se ograničenje pravosudnoga aktivizma ne može zakonski propisati.

Odvjetnici se često žale na nepredvidivost Suda u Strasbourgu, podjednako na prihvatljivost podnesenih zahtjeva (od kojih se 95 % odmah odbija) kao i na ishod predmeta.

U svojoj knjizi detaljno raspravljam o pravilu presedana stare decisis (pri čemu bi se u sličnim slučajevima trebalo jednako odlučivati) i o teškoj prirodi predvidljivosti u sudskoj praksi. U kontinentalnim jurisdikcijama predvidljivost sudskih odluka temelji se na stabilnosti normi (glavnih premisa), primjeni sudskih silogizama i devoluciji kontrole na više instancije. U anglosaksonskom pravu (Common Law), dosljednost nadležnosti temelji se na upravljanju presedanima (činjenice, pitanja i presude).

U ESLJP-u se pravilo stare decisis ne temelji na silogističkoj logici, nego na analognom zaključivanju zasnovanom na činjeničnim sličnostima između slučajeva kao u anglosaksonskom pravu. To analogno razmišljanje čini se manje predvidljivim budući da se slučaj, barem u jednom aspektu, uvijek može smatrati sličnim drugomu. Međutim, istraživanja umjetne inteligencije dokazuju da je analogno razmišljanje superiornije od silogističkoga. Usporedba činjenica između presedana je jasna, prizemljena, konkretna i pragmatična. Nakon što se presedan otkrije, rezultat je predvidljiviji. Tu je još važniji nadzor koji provode žalbeni sudovi. U kontinentalnom silogističkom zaključivanju, s druge strane, preširok je jaz između apstraktnoga i konkretnoga (između načela i njegove primjene).

Specifičan problem Suda jest u tome što navodno rabi analogno obrazloženje prema vlastitomu presedanu, dok su sudci i članovi Tajništva uglavnom kontinentalni odvjetnici obučeni za silogističko razmišljanje, a ne analogno. Otuda i nepredvidljivost presuda, koja je povećana nedostatkom kontrole nad tim presudama od strane višega tijela. Kao rezultat toga, Sud je sve više samoreferentan – ali promjenjiv.

> Slovenski sudac o utjecaju Sorosa na Europski sud: ‘Njegovi su prsti praktički posvuda’

Kako se „stvaraju“ presude Suda?

Kvalitetu presuda stalno je naglašavao bivši predsjednik Wildhaber. U Velikom vijeću, sa 17 članova, javna je rasprava obvezna i bitni elementi predmeta unaprijed se dostavljaju sudcima. Odmah nakon ročišta o predmetu se raspravlja. Tajništvo prima na znanje rasprave i pokušava pratiti argumente u pisanju nacrta presude. Tako bi manje-više trebalo biti u svakom slučaju.

S druge strane, u presudama Vijeća koje uključuju pet sudaca, Vijeće djeluje kao svojevrsni odbor za izradu nacrta. Prvo, sudac izvjestitelj (odnosno, uglavnom domaći sudac) obično će se konzultirati s odvjetnicima Tajništva, a zatim će Tajništvo pripremiti nacrt presude i izravno ju predstaviti ostalim sudcima na razmatranje. Iz tog postupka proizlazi da u ovim vijećnim predmetima, kao sudac, nikada nisam vidio predmetni spis, osim kada sam bio domaći sudac – nego samo nacrt presude. Iznimka je bio švedski slučaj iz 2000. u kojem sam, nakon nesuglasice tijekom vijećanja, izričito zatražio da ga konzultiram. Stoga se vijećanje temelji samo na tekstu nacrta presude i ničemu drugom. Komora je u većini slučajeva srodna comité de rédaction.

U svakom slučaju, pravi problem leži negdje drugdje. Od 2011. godine Sud ima „odjel za filtriranje”. Ondje se doslovno stotine spisa „filtriraju”, odmah proglašavaju neprihvatljivim, pa ih sudac nikada ne će vidjeti.

Ostale predmete odjel za filtriranje prosljeđuje „sudcu pojedincu“ (ne nacionalnomu sudcu) koji odlučuje sam, na temelju samo nekoliko paragrafa koje je izradilo Tajništvo, ovisno o opterećenju nacionalne jedinice (čak i za zemlje kao što je Lihtenštajn). Ne samo da taj sudac nikada ne će vidjeti spis o kojem mora odlučivati, nego ga zbog jezične barijere ne bi mogao ni pročitati. Stoga se od njih očekuje da odbiju zahtjev s punim povjerenjem u Tajništvo. Kao pravni savjetnik, iz iskustva znam da u nekim slučajevima podnesenim na engleskom ili francuskom, Tajništvo ne obavještava sudca pojedinca da je zahtjev napisan na jeziku koji on ili ona razumije.

Ta je rutina u suprotnosti s načelom prema kojemu je u svakom slučaju potrebna prisutnost nacionalnoga sudca (izabranoga u odnosu na državu ugovornicu). Stotine predmeta doslovno su „stavljene pod tepih” – o tome su me obavijestili i drugi bivši sudci – a sudac pojedinac, iz slijepoga povjerenja u Tajništvo, potpisuje nekoliko paragrafa pisma koje je konačno poslano podnositeljima zahtjeva. Tako najmanje obučeni u bolnici (odvjetnici) rješavaju koji će pacijent (koja prijava) moći vidjeti pravoga liječnika (sudca). Drugim riječima, „predstavu“ vode odvjetnici Tajništva. Sudci se mijenjaju svakih devet godina, ali odvjetnici Tajništva ostaju i sve se manje mogu zaobići. Valja dodati da sudci praktički malo kontroliraju odvjetnike Ureda. Vijeće Europe plaća ih i promiče bez obzira na mišljenje sudaca o njima.

Nije li prestrogo reći da su sudci „sve osrednjiji” kada bi trebali biti najbolji u Europi?

Jesu li? Nisam to znao. Pa, u početku su doista bili „visokoga kalibra”, ali posebno u međunarodnom pravu, koje nema puno veze sa slučajevima koji su došli u Strasbourg. Međutim, bili su to veliki talenti, uzmite u obzir danskoga Alfa Rossa koji je bio genijalac. Prijelaz na „novi sud” 1998. doveo je do asimilacije bivših članova Europske komisije za ljudska prava u novi stalni Sud. Uglavnom nisu bili na razini dosadašnjih sudaca. Ostatak i loš izbor sudaca bili su uglavnom politički.

Imao sam briljantnoga prijatelja s Harvarda koji me je pitao treba li biti kandidat. Pozvao sam ga da se prijavi. Otišao je k ministru pravosuđa. Otvoreno mu je rekla da će nominirati ženu, što se pokazalo kao poznata katastrofa. Uz jednu ili dvije iznimke, sudci Ujedinjenoga Kraljevstva, Irske, Cipra i Malte (anglosaksonski sudovi) jedan su ili dva koraka ispred kontinentalnih sudaca. Jedna od sutkinja stalno je dolazila u moj ured plakati mi nakon vijećanja. Pitao sam ju što je bilo. Nekoliko je puta rekla isto: „… tako su glupi“.

Postavlja li si Sud ponekad ciljeve odabirom rješavanja ovoga ili onoga predmeta, ili promicanja ovoga ili onoga novoga prava, u ovoj ili onoj zemlji, u ovom ili onom trenutku? Takav dojam daje, primjerice, činjenica da je nedavno istovremeno priopćen cijeli niz slučajeva protiv Poljske koji se tiču ​​LGBT prava (od kojih su neki stari slučajevi), a istovremeno se u toj zemlji provodi kampanja od strane nevladinih organizacija u korist tih istih prava. Je li riječ samo o unutarnjoj organizaciji rada?

Pa nisam bio svjestan takvih događaja u svoje vrijeme. Ali opet, morate imati na umu da ESLJP kao takav ne postoji. Postoje različiti sudci i različiti odvjetnici koji se bave različitim predmetima. Ako sudac ima sklonost koju opisujete, to je njegova osobna sklonost, možda njegov skriveni motiv. S obzirom na navedeno, to je sada sigurno moguće. Pogubniji aspekt te situacije jest ono što je poznato kao strateški spor. Vode ga veliki pravnici u određenim područjima prava. To je bio slučaj 2007. u poznatom predmetu D.H. i drugi protiv Češke u svezi s romskom djecom u Češkoj i nekoliko drugih. Navodno je namjera bila zaštititi prava Roma, što je dobro, ali motiv, temeljni motiv, bio je stvoriti sudsku praksu za kasnije svrhe. U ovom slučaju, odvjetnici (lord Lester i g. Goldstone) nikada nisu upoznali podnositelje zahtjeva, što je prilično znakovito.

Godine 1950. Konvencija je usvojena kako bi se Europa zaštitila od totalitarizma i suprotstavila komunističkim režimima. Mislite li da se Europa danas suočava s novim totalitarnim prijetnjama (npr. islamizmom i transhumanizmom)? Ako je tako, može li nas ESLJP braniti?

Doista, ideja o ljudskim pravima i Sudu je, kao što sam već objasnio, stvorena kao izlog za zemlje s druge strane željezne zavjese. Inače, tri komada Berlinskoga zida možete vidjeti iza pozornice na Europskom sudu za ljudska prava. Također je istina da je većina ispravaka koje je Sud napravio u pogledu vladavine prava usmjerena na zemlje srednje i istočne Europe. U tim zemljama Sud nije prouzročio veliku štetu. Kad je riječ o novim totalitarnim prijetnjama, s njima se može nositi od slučaja do slučaja, kao što je, na primjer, nečuveno ponašanje Macronove žandarmerije prema Žutim prslucima. To je doista užasno.

To je ultimativno mučenje, u primjeni slučaja Selmouni u kojem je Francuska osuđena 2000. godine za nasilje koje su policijski službenici počinili nad pritvorenom osobom. Kada te stvari o nasilju protiv Žutih prsluka stignu u Strasbourg, Sud će nedvojbeno donijeti „pilot presudu“, odnosno referentni presedan za sustavnu i strukturnu disfunkciju. Ta djela nasilja kršenja su koja je prouzročila država (Francuska), dok se islamizam i transhumanizam ne mogu pripisati javnomu entitetu (legitimatio passiva) i stoga ih ne može osuditi Europski sud.