Slučaj ” Lidlići ” postao je tema nacionalnog interesa zadnjih nekoliko dana.
Netko je prenio informaciju da su neka djeca u nekom Splitskom vrtiću nazvala neku drugu djecu Lidlići. Jer su prepoznala odjeću koju ta druga djeca nose. Odjeću kupljenu u Lidlu.
Odmah je krenula akcija.
Temu koja je ugrijala javnost prenose portali, dijeli se po društvenim mrežama, njome se bavi Otvoreno.
Pljuju se tajkuni koji truju malu djecu, rade podjele među njima, prozivaju se bezimeni roditelji bezimene djece. Ime Lidla spominje se u svakoj rečenici.
U duboko podijeljenom društvu stvorila se nova vidljiva podjela. Ogorčeni ljudi traže krivce za takvo bezočno ponašanje predškolske djece prema svojim vršnjacima. U cijeloj priči nitko se ni jednom nije upitao tko je izvor informacije koja se širi? U kojem vrtiću se to dogodilo? Postoje li bar inicijali djece predškolske dobi koja su izrugivala druge, ili njihovih roditelja?
Ili je možda u igri marketing jednog trgovačkog lanca pokrenut iz nekog razloga da bi se usvojio slogan “Svi smo mi Lidlići”? Potpuno besplatan u duboko podijeljenom društvu osjetljivom na socijalne razlike i nepravde.
I tako je lansirana priča bez subjekta, objekta i predikata. Bez odgovora na pitanja tko, što, gdje, kada i kako.
Objektivno informiranje u ovoj zemlji davno je postalo prošlost. Prodaju se senzacije i žutilo. Igra se ljudskim emocijama, a najžalosnije, za to se počinju koristiti djeca. Predškolskog uzrasta. A klinci pojma nemaju. U ovom slučaju ni roditelji.
I sve dok ne dobijemo odgovore na pitanja koje svaka razumna osoba na prijem informacije treba znati da bi povjerovala u njenu stvarnost i objektivnost, ostajemo dječje igralište onih koji prodaju šarene balone i staklenu vunu smatrajući svoju publiku razinom predškolske dobi.
> Psihologinja o pogrdnom izrazu ‘lidlići’: Ovo pokazuje u kojim vrijednostima danas djeca odrastaju
Tekst se nastavlja ispod oglasa
