Dr. Marija Selak: Meni je vrlo jasno zašto su nevladine organizacije aktivne u borbi oko ratifikacije Istanbulske konvencije

Foto: snimka zaslona

U emisiji Peti dan na HRT-u jedna od tema u petak je bila i Istanbulska konvencija koju su komentirali: Petar Tomev Mitrikeski, Marija Selak, Boris Jokić, Aleksandar Musić i Nino Raspudić.

Završilo je jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora, ništa od ratifikacije Istanbulske konvencije, rekla je voditeljica emisije i upitala Borisa Jokića je li to dobro.

“Nije dobro. Radi se o vrlo važnom ignoriranju društvenog problema”, rekao je Jokić.

28 od 47 članica zemalja Vijeća Europe je ratificiralo Istanbulsku konvenciju od 2011. godine. Jesu li brojke zlostavljanja pale, je li se nešto promijenilo?, upitala je voditeljica.

“Samo rješenje je krenulo nakon 2014. Za očekivati je da će doći do smanjenja broja zlostavljanja. Sam način praćenja onoga što se predlaže je relativno strog. Jedan od razloga zašto dio zemalja ne želi potpisati konvenciju je zato što ona ima novčane, financijske reperkusije i jasno ulaganje u sustave. Htio bih reći tko je usvojio i ratificirao Istanbulsku konvenciju. To su zemlje poput Austrije, Belgije, Cipra, Italije, Turske, BiH, Srbije, Crne Gore, Gruzije. Još 17 zemalja je potpisalo konvenciju, ali je nije ratificiralo.”, rekao je Boris Jokić.

Petar Tomev Mitrikeski je prije svega rekao kako je on za ovu temu odabrao znanstveno logički pristup, a ne politički da se ‘nepotrebno ne posvađaju’.

“Prva i osnovna stvar koja se treba razumijeti je to da biološke razlike između muškaraca i žena mogu dovesti do spolne diskriminacije. Sad je tu jedno od ključnih pitanja da li mi to možemo tretirati kao biološki imperativ, drugo, ta seksualna diskriminacija je asimetrična. Ako promatramo kako to izgleda kod primata, kod čimpanzi koje su vrlo teritorijalne životinje. Tamo mužjak dominira iz razloga jer se grupe mužjaka agresivno nadmeću za teritorij. Teritorijem dobivaju i ženke i resurse, što vidimo slično i kod ljudske populacije, kod ratova. Tu je sad ključno pitanje mora li tako biti i kod ljudi? Odgovor je ne. Dva su razloga za to. Prvo, čovjek ima slobodnu volju i sa svojom slobodnom voljom može nadvladati sve nagone. Nagoni nisu fiziološke potrebe poput pražnjenja mjehura. Drugi razlog je taj što je čovjek jedino biće koje može vjerovati u Boga, pa oni koji to rade u sklopu kršćanstva moraju biti svjesni činjenice da bilo kakva seksualna diskriminacija prema ženama u kršćanstvu je odbačena. Ako mogu citirati apostola Pavla koji je rekao ‘Nema muško i žensko, svi su jedno pred Gospodinom’. Sad idemo na treće ključno pitanje važno za raspravu. Čini se da postoji jedan drugi tip asimetrije, a to je asimetrija u znanstvenom pristupu. Ljudi koji se manje ili više zanimaju za ovu problematiku su ili sociolozi ili psiholozi ili filozofi, a nekako vidim da biologija zaostaje. Treće pitanje je: Je li to krnji znanstveni pristup? Mislim da tu opet mogu smireno odgovoriti da. Obrazložit ću zašto. Znanosti poput biologije i genetike koje nam tu jako puno trebaju u razriješavanju ovog problema ovise o eksperimentalnom pristupu. Znanstvena činjenica je samo ona koja se može znanstveno opovrgnuti i dokazati. Filozofija koja barata s metafizičkim postavkama i teologija koja barata s istim nema takav aparat, a za riješavanje ovog problema je nužna inter-suradnja ta tri znanstvena pristupa: znanost, filozofija, teologija. Prema onome što vidim i što piše u Istanbulskoj konvenciji jest to da je sociologija tu podbacila i podmetnula jedan dubiozan fenomen da je odvojila ‘rod’ od ‘spola’ kod čovjeka. Kod životinja pretpostavlja da je spol jedino što postoji. Četvrto pitanje ovdje je da li mi onda možemo tretirati spolnu diskriminaciju, koja je očita u ljudskom društvu, kao biološki ili kulturni imperativ? Ja kao genetičar smatram da ne možemo te dvije stvari odvajati jer postkvanititativna populacijska genetika nam nudi način kako da promišljamo. Mi imamo genetičku komponentu na osnovu koje okoliš može djelovati. Mi ne možemo odvajati okoliš od čovjeka koji je njegovo društvo. Ne možemo odvajati društvo niti ono što je genetički nasljedno. Genetičko nasljeđe i društvo u čovjeku je biološki imperativ što ne znači da nije promijenjiv. Pravni i suhoparni tekst u Istanbulskoj konvenciji barata s nekim pojmovima koje biologija ne može tako lako prihvatiti.”, rekao je Petar Tomev Mitrikeski.

Marija Selak je rekla da se nažalost rasprava u društvu ne vodi oko znanstvene pozadine ovog problema nego se vodi više u pitanju društva i dominacije u društvu, a kao što je dobro poznato, ovo je samo jedan od slučajeva koji ukazuju na očito, a to je da onaj koji vlada nad pozitivnim pojmovima, koji je u nekakvoj manihejskoj dihotomiji dobar za razliku od onog zlog je taj koji će imati pravo odlučivati na koji način će se društvo razvijati, bilo u odgoju, obrazovanju kao i u svim ostalim aspektima. Pozitivni pojmovi nisu ovdje samo nasilje nad ženama, dakle onaj tko brani nasilje nad ženama i konkretizira načine na koje će se ustanoviti ta pojmovna retorika, nego su to i antifašizam, ekologija, općenito ženska prava i sve tome slično. Vjerujem da je to razlog nad kojem se vodi borba između dvije skupine u društvu – one konzervativne i one liberalne, da bi se mogla određivati njihova uloga u društvu ali i njihova financijska sredstva. Što se tiče same Istanbulske konvencije, načelno mislim da se nasilje u društvu vrši prvenstveno nad onima koji su slabiji i da nasilje kao takvo nije opravdano i postoje načini da se ono sankcionira. Žene su prvenstveno grupacija nad kojima se nasilje vrši jer su slabije. Ona osoba koja je, reći ću budala, bi tukla svog homoseksualnog partnera jer je slabiji, jednako kao što bi tukla ženu, bez obzira ima li ta žena rodnostereotipnu ulogu ili je nema, odnosno bez obzira kuha li ta žena po cijele dane ili šarafi po kući. Mislim da postoji licemjerna politička igra na koju je ukazao i Boris, a to je činjenica da SDP nije ratificirao Konvenciju, a sada zbog istoga proziva HDZ. Ono što je zanimljivo kod pojma ‘roda’ jest da je prisutna pojmovna konfuzija. Postoje različite društvene uloge koje mi obnašamo, tako ja mogu biti žena, ali mogu biti i profesor, mogu biti i majka. Postoje neke stvari koje su arbitrarne u onom načinu na koji ja djelujem u društvu i postoje neke stvari koje su mi kao ženi spolno predodređene. Sada kada se na taj način pokušava odvojiti rod od spola, onda u samoj konvenciji dolazi do pojmovne, odnosno rodne konfuzije. Već je u našem Ustavu pojam ‘gender equality’ preveden s ‘ravnopravnosti spolova’. Dakle, kad ovdje uvodimo pojam roda, u pitanju je promjena dosadašnje prakse. Vidimo članak 66 koji kaže da će se odbor koji će se brinuti za nasilje nad ženama sastojati od 10 i najviše 15 članova ‘uzimajući u obzir rodnu i geografsku ravnotežu kao i multidisciplinarno stručno znanje.’ Niže dolje pod člankom 4 kaže da će se osobe koje će se birati u taj odbor birati između ‘osoba izraženih moralnih osobina poznatih po visokoj razini stručnosti u području ljudskih prava, ravnopravnosti spolova, nasilja nad ženama i tako dalje. Dakle, malo u obzir uzimamo rodnu i geografsku ravnotežu, a malo govorimo o ravnopravnosti spolova. Komentari uz odredbe konvencije, članak 27 kaže:’Definicija je rodno neutralna te uključuje žrtve i počinitelje obaju spolova. Nadalje, priznanje rodno neutemeljenog nasilja kao oblika proganjanja u okviru članka 1 podrazumijeva priznanje da se ženu može proganjati zbog priznanja njenog spola, tj. zbog njena identiteta i statusa kao žene’. Čini mi se da nije jasno što je ovdje rod, a što je spol. Ako je žena spol, zašto je nasilje uvjetovano na temelju roda, ako je tom rodu preduvjet spol. Onda može biti i nasilje na temelju spola. Ako ne znamo odrediti način na koji društvo funkcionira i što je pozadina ove vrlo aktivne borbe, onda možemo slijediti miris novca. Odnosno postaviti pitanje gdje je lova, ili gdje će lova. Članak 8 i 9 Istanbulske konvencije navode da će ‘stranke osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse za odgovarajuću primjenu politika itd. uključujući o one koji provode nevladine nevladine organizacije i civilno društvo… Stranke će prepoznati i podržavati na svim razinama rad odgovarajućih nevladinih organizacija i osigurati će se elokacija odgovarajućih financijskih resursa…’ Postavljam otvoreno pitanje: Čiji je posao zaustavljanje nasilja nad ženama jer se ovdje jasno definira da će Vlada dio toga posla, ako ne i sav posao prebaciti na nevladine organizacije. Drugo, ova Konvencija obvezuje Vladu da će financirati te nevladine organizacije. Meni je vrlo jasno zašto su nevladine organizacije aktivne u borbi oko ratifikacije Istanbulske konvencije… Da se ovdje zaista vodi bitka oko toga tko će pomagati u borbi protiv nasilja nad ženama vrlo lako bi se dogovorili i pojmovi bi bili sporedni.”, rekla je Marija Selak.

Nino Raspudić je rekao da je sretan što Sabor nije ratificirao Istanbulsku konvenciju i nada se da nikada neće. “Pitam se koliko bezočan moraš biti da se skrivaš iza nasilja nad ženama da bi proturio svoju ideologiju.”, rekao je Raspudić.

Aleksandar Musić rekao je da razumije Plenkovića zašto ne želi ratificirati Istanbulsku konvenciju. “On bi si time otvorio bojište gdje bi ga mogli napadati oni unutar stranke a i neki otpadnici HDZ-a mogli rušiti. To je borba za politiku i sve može poslužiti za probitak.”, rekao je Musić.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrt.hr