U pamfletu koji je objavio u „telegramu.hr“ (http://www.telegram.hr/politika-kriminal/markovina-pod-krinkom-strucnosti-sustarovi-novi-savjetnici-blokiraju-reformu-i-sire-desnu-mitologiju/, 6. lipnja 2016.), Dragan Markovina u potrazi za „nacionalistima“ i „klerikalcima“, koji su navodno na specijalnom zadatku “blokiranja reforme obrazovanja”, navodi niz netočnih i neprovjerenih podataka. Tako bez imalo nelagode, s obzirom na to da piše o nečemu što očigledno nije pročitao, navodi da se „osporavanje kurikularne reforme koncentriralo samo na dvije stvari – na predviđene sadržaje iz povijesti i hrvatskog jezika i književnosti“, a trebao bi znati da se u recenzijama “kurikula” posebno dramatično upozorava i na „neadekvatno tretiranje STEM područja (fizika, kemija, biologija, geologija, tehnologija, inženjerstvo, matematika), što bi negativno utjecalo i ugrožavalo razvoj hrvatskog gospodarstva“. Ili kako je to navedeno u „Slobodnoj Dalmaciji“ (4. lipnja 2016., str. 12) da je „u nizu primjedbi koje su akademici, znanstvenici i praktičari iz škola dostavili HAZU te uputili u stručnu raspravu vidljivo da velik problem predstavljaju rješenja vezana uz prirodoslovno i matematičko područje, a posredno i hrvatsko gospodarstvo“. O tome je u “Dnevniku 3” HTV-a argumentirano govorio i sveučilišni profesor, član jedne od Stručnih radnih skupina iz STEM područja. Spomenuto pokazuje da i oni koji se smatraju progresivnima ipak trebaju čitati i slušati o problemu, prije nego ga javno komentiraju.
Nadalje, autor netočno navodi da sam bez ikakvih argumenata optužio i vrijeđao neke ljude. Kao prvo, ne sjećam se da sam govoreći o „kurikulu“ u negativnom kontekstu spomenuo bilo koju osobu, niti se može reći da nakon pročitanih 100-ak stranica recenzija za razne predmete koje su HAZU poslali akademici, znanstvenici i nastavnici-praktičari iz škole, govorim „bez ikakvih argumenata“. Istodobno, on bez ikakva znanstvena povoda napada jednu znanstvenu ustanovu – Hrvatski institut za povijest, a njegove djelatnike šovinistički vrijeđa. To nije samo pitanje pristojnosti i tolerancije prema ljudima koji misle drugačije, nego i kompleksa, s neskrivenom dozom zavisti prema kolegama i kolegicama koje imaju zavidnu znanstvenu biografiju. Njegovo prozivanje „da ustrajavam na državotvornoj retorici“, ne objašnjavajući konkretno što to znači, jasno pokazuje tko se pokušava nametnuti kao „arbitar u vezi istine“. Besmislena je i tvrdnja da djelujem „pod snažnim utjecajem HDZ-a“, s obzirom na to da nisam član niti jedne stranke, niti pristajem na gadljiva „lijevo-desna“ etiketiranja, ne samo kad je znanost u pitanju, koja nam se gotovo svakodnevno nameću.
Autor me proziva i za „neznanstveno djelovanje i mitologizaciju“, naravno, ne citirajući što sam to neznanstveno i mitološki napisao. Zapravo, citira navode iz nekih priopćenja u kojima mi se zamjera da ne znam da su 1990-ih „ratni sukobi bili na (post)jugoslavenskom prostoru“ (?!), kako je pisalo u opisu sadržaja podteme Domovinski rat u prijedlogu novog kurikula iz predmeta povijesti. I suglasan je s objašnjenjem iz tih priopćenja da se nes(p)retni termin „ratni sukobi na (post)jugoslavenskom prostoru“ odnosi na „one sukobe koji su započeli još u vrijeme postojanja SFRJ i na one koji su se dogodili nakon njezina raspada – dakle u Sloveniji, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji“. Ne vjerujem da će autor uvjeriti Hrvate i Bošnjake u BiH da je to bio rat na „(post)jugoslavenskom prostoru“, a ne Domovinski rat, odnosno rat u BiH, no bilo bi poželjno da barem objasni zašto se izbjegavaju nazivi novih država i koji su to ratni sukobi započeli još u vrijeme postojanja SFRJ, a koji nakon njezina raspada, odnosno koliko je datum raspada SFRJ važan za raspravu o tome jesu li se ratni sukobi vodili na „(post)jugoslavenskom prostoru“ ili u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH?
Takvi termini i njihovo objašnjenje, kao i naziv podteme „Drugi svjetski rat u Jugoslaviji“ (umjesto „Hrvatska u Drugom svjetskom ratu“, kako se navodi u primjerima tema koji nisu obvezujući), razlog su simbolički postavljenog pitanja je li taj „kurikul“ hrvatski ili jugoslavenski (naravno da je u tom kontekstu potpuno nevažna činjenica da se u bivšoj Jugoslaviji nisu izrađivali „kurikuli“, nego zasebni nastavni planovi i programi za svaku pojedinu republiku). Također, odgovor na ta pitanja pokazuje koliko netko drži do Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Hrvatskog sabora, a koliko do tumačenja s Dedinja. Uostalom, neka autor pita Slovence, jesu li se oružano sukobili s JNA na „(post)jugoslavenskom“ prostoru ili u Sloveniji… I neka objasni zašto se u opisu sadržaja podteme Domovinski rat nije „dodatno elaboriralo“ značenje toga termina, odnosno zašto se ne spominju važni termini „velikosrpska agresija“ i „okupacija“.
Posebice me dirnula autorova briga za neznanstvenu udrugu Documenta, čije vodstvo (ne i ostale članove) često spominjem kao primjer neznanstvenoga pristupa u tumačenju povijesti i događaja iz Domovinskog rata. Neovisno o njihovim proglasima, činjenice utemeljene na cjelovito pročitanim izvorima i dalje navode na zaključak da Domovinski rat nije bio „građanski“, da je velikosrpska politika uzrok agresije na Hrvatsku, da „Oluja“ nije bila „udruženi zločinački pothvat“ i da hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač nisu „zločinci“, te da Hrvatska nije „izvršila agresiju na BiH“! Na njegovu žalost, dosljednost u sklonosti zanemarivanja činjenica i manipulaciji, jedan od vodećih ljudi Documente opet je pokazao komentirajući prosvjed protiv zaustavljanja reforme obrazovanja, koju nitko ne zaustavlja. Naime, govoreći o toj reformi on je, također bez nelagode, izjavio da su “po prvi put u taj proces uključeni i učitelji“ (Večernji list, 4. lipnja 2016., str. 9), iako su oni i prije rada na sadašnjem “kurikulu” sudjelovali u izradi jednog srodnog dokumenta, pod nazivom HNOS.
U pokušaju dokazivanja kako nasuprot mojoj „mitologizaciji i obračunu s činjenicama“ stoje „neupitne činjenice“, naravno ne navodeći koje to činjenice smatra neupitnim, autor je opet bez provjere iznio netočan podatak da kolegice i kolege iz Centra i ja imamo „praktično slobodan pristup Tuđmanovom arhivu, dok se ostali znanstvenici za koje je procijenjeno da bi mogli poremetiti mitološki pristup Tuđmanovom dobu u pravilu susreću sa odbijenicama“. Ne znam kada sam zadnji put u tako malo teksta pročitao toliko floskula i neutemeljenih tvrdnji. Prvo, da bi bio vjerodostojan, autor je u svom optužujućem tekstu trebao navesti koliko su do sada sve Vlade RH „privilegiranom“ i „podobnom“ Nazoru odobrile na uvid i korištenje gradiva iz Ureda predsjednika RH (jedan jedini!). Uz napomenu da slobodan pristup „Tuđmanovom arhivu“ ima i on, samo treba prošetati do NSK i čitati ediciju od šest knjiga u kojima je na temelju gradiva u posjedu obitelji Tuđman objavljena korespondencija predsjednika RH Franje Tuđmana s raznim državnicima i političarima. Ovakav autorov nastup samo potvrđuje da one koji nemaju nelagodu, neznanje neće spriječiti da pričaju i pišu. To je, nažalost, u skladu s primjedbom koju su profesori Katedre za stariju hrvatsku književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta istaknuli u recenziji o sadržaju novog „kurikula“ za hrvatski jezik i knjževnost: „školom kakva se predlaže novim kurikulom dobili bismo mlade ljude koji ne znaju mnogo, ali misle da o svemu mogu dati svoje mišljenje“. Ta se primjedba kao veliki naslov kočoperila iznad teksta o „kurikulu“, objavljenom u „Slobodnoj Dalmaciji“ (4. lipnja 2016., str. 12). Samo treba čitati…
U nizu netočnih autorovih tvrdnji u tekstu je i ona da je upozorenje o podzastupljenosti znanstvenika iz svih područja u izradi kurikula „lažno i prozirno“, posebice kada se zna da su na isto upozorili i Rektorski zbor i HAZU.
Pitanjem „po čemu su to Nazor i znastvenici s Hrvatskog instituta za povijest kompetentniji od dvoje znanstvenika i profesora povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu?“, autor svjesno zamjenjuje teze, zato što nitko nije doveo u pitanje kompetentnost spomenutih profesora s Filozofskog fakulteta, nego činjenicu da nitko od znanstvenika sa spomenutoga instituta nije sudjelovao u izradi „kurikula“, iako se bave temama iz hrvatske povijesti koje nisu u fokusu istraživanja spomenutih profesora s Filozofskog fakulteta. Primjerice, da su postojali kontakti sa znanstvenicima izvan Stručne radne skupine, ne bi se dogodilo da u stručnoj raspravi na HIP-u znatnu kritiku od savjetnika za povijest Agencije za odgoj i obrazovanje dobije sadržaj teme iz prapovijesti, u kojoj ne treba tražiti političke elemente i ideologiju, odnosno nacionaliste i klerikalce.
I na kraju, oni koji javnost dezinformiraju da sam imenovan savjetnikom ministra da bih provodio „cenzuru“ kurikula i da nemam kompetencija koje valjda mogu imati samo oni, (neću biti u tijelu za daljnju provedbu „kurikula“, ali ću reagirati na sadržaj podteme Domovinski rat) toj javnosti prešućuju nevjerojatnu činjenicu da nam se pokušalo nametnuti nešto što znanstveni svijet ne poznaje, pogotovo kad je riječ o dokumentu tako važnom za budućnost jedne države, da tijelo koje daje nacrt samo prihvaća ili odbacuje primjedbe?!
S plasiranjem dezinformacija prednjači ambiciozni kolega koji se nametnuo u Stručnoj radnoj skupini, prepoznat po „Lenti vremena Jugoslavije“, koji na svom portalu ne objavljuje poruke povrijeđenih kolega i kolegica te roditelja koji su se usudili kritizirati nacrt kurikularne reforme, pa su okarakterizirani kao protivnici reformi, klerotalibani, protivnici napretka, politikanti itd. I koji nije reagirao na tamo objavljene uvredljive izjave, nego je podržao „akademsku“ razinu komuniciranja bivšeg zamjenika ministra znanosti i obrazovanja, koji svoje neistomišljenike naziva „idiotima“ (veselim se budućem susretu s bivšim zamjenikom ministra…). Toliko o „njihovoj“ toleranciji i pristojnosti. S obzirom na brojne recenzije i primljene poruke u kojima se izražava zabrinutost zbog sadržaja „kurikula“, ponosan sam što me takvi nazivaju idiotom, a utjeha mi je da nisam jedini…
*Autor teksta je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, posebni savjetnik ministra obrazovanja Predraga Šustara za povijest. Kao dragovoljac Domovinskog rata, sa 23 godine pridružio se obrani Hrvatske na istočnoslavonskom bojištu. Autor godinama, neumorno iznosi istinu o Domovinskom ratu koja se temelji na činjenicama i povijesnim dokumentima te tako omogućuje Hrvatima da istinu o Domovinskom ratu i ponos zbog pobjede u njemu prenose i svojoj djeci.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
