Triput sam pročitao uvodne rečenice Lasićeva teksta Dobro jutro, hrvatska jezična policijo kako bih se uvjerio da mi se ne priviđa jer mi se činilo nemogućim da se kritike, koje je Dragojeviću uputila javnost, a ne struka, stavljaju u istu razinu s nijekanjem postojanja triju južnoslavenskih jezika
Dok se Hrvati u Srbiji bore za vlastitu jezičnu samobitnost, novinar Novosti Igor Lasić, u već poznatoj maniri, traži način za raspodjelu krivnje usporedbom slučaja Vicka Dragojevića (kojega zli propisivači nagone da malo ukroti dubrovački govor) s nijekanjem postojanja ne samo hrvatskoga, nego i bošnjačkoga i crnogorskoga jezika.
Lasić je, naime, srpske jezične osvajače nazvao nadobudnim kooperantima hrvatskih jezičnih policajaca. Triput sam pročitao uvodne rečenice Lasićeva teksta Dobro jutro, hrvatska jezična policijo kako bih se uvjerio da mi se ne priviđa jer mi se činilo nemogućim da se kritike, koje je Dragojeviću uputila javnost, a ne struka, stavljaju u istu razinu s nijekanjem postojanja triju južnoslavenskih jezika.
U međuvremenu je jedan od strašnih jezičnih redarstvenika, vaš člankopisac, sudjelovao u emisiji Radija Dubrovnik Đirata, tirada od Grada urednika Borisa Njavre (standardnojezično i istočnohercegovački, prezime potječe iz Hrasna u neumskome zaleđu, Njavre, a dubrovački Njavra) te izravno porazgovarao s vrlo ugodnim i suradljivim novim voditeljem emisije Dobro jutro, Hrvatska. Dragojević je, dakako, svjestan nužnosti poznavanja hrvatskoga standardnog jezika („Jasno je i meni da se na HRT-u ne može govoriti jezikom Vojnovićevih drama.“), ali i hrvatske dijalektne raznolikosti, čiji je on svojevrstan predstavnik i koju će uspješno i simpatično, kako samo on zna, zastupati u okviru spomenute mozaične emisije, čija je forma takva da nije neobično čuti različite hrvatske govore.
Naravno da pritom izvanredne (da ne rečem breaking) vijesti Mirko Fodor ne čita na zagrebačkoj kajkavštini, a Doris Pinčić na zadarskome govoru jer to nalaže zdrava logika, a ne neki zločesti jezični redarstvenik. O usporedbama između hrvatskih i srpskih propisivača suvišno je govoriti. Nijedan ozbiljan kroatist, ne nužno propisivač, ni u jednome članku, priručniku ili udžbeniku nije napisao da Srbi govore hrvatskim jezikom koji zovu srpskim. Uostalom da je itko u Hrvatskoj to učinio, vrištale bi naslovnice Lasićeva časopisa.
Usporedba hrvatskih propisivača, od kojih neki nekad možda i daju pokoji netočan jezični savjet, sa srpskima zlobna je i uvredljiva jer postojanje čak triju južnoslavenskih jezika ne niječu samo autori jednoga udžbenika, nego Odbor za standardizaciju srpskoga jezika. Teza da su današnji hrvatski propisivači nekoć bili zagovornicima zajedničkoga jezika još je luđa i njezin mi je izvor još mutniji, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatsko slovo.
Na braniku je jezične ravnopravnosti u štivu Igora Lasića Anđel Starčević, jedan od najglasnijih svejedničara, zviždač koji se upinje dokazati kako se propisivači grčevito bore za normu samo zato da bi zaradili.
Zadržite misao jer vratit ću se na priču o novcu. Naime, ako Hrvatska znanstvena bibliografija ne laže ili ako se neko čudo u međuvremenu nije dogodilo, hrvatskoj je znanosti Starčević doprinio s ukupno četiri znanstvena rada, tri poglavlja u knjigama i 30 sažetaka u šesnaest godina znanstvenoga djelovanja. Skroman ili zavidan učinak, procijenite sami.
Konkretnim se jezičnim problemima u objavljenim radovima rijetko bavio iako je po njegovim riječima opis svetinja, a propis srednjovjekovni prežitak. Više ga je zanimao tuđi rad. Sad se vraćamo na novčano pitanje. Naime, ako autor jezičnoga savjetnika (što je Starčeviću najviše na srcu) nešto i zaradi, ne vidim u čemu je problem. Jesu li nam potrebni rječnici, pravopisi ili gramatike? Zar upravo njihovo pisanje (a autori savjetnika, često su i autori drugih priručnika) nije jezično opisivanje, kamen zaglavni teorije u koju se svejedničari zaklinju?
Uostalom, ako je to tako isplativo i ako jest vid jezičnoga opisa, zašto se nečim takvim ne bi bavio i on osobno, time spojio posao i zadovoljstvo te još pokazao propisivačima kako izgleda rječnik koji ne potiče na „samomržnju i šizoglosiju“. Posebno me, pak, zabavlja stara teza svejedničara kako jezikoslovci nastupaju „s pozicije moći“ jer svi ljudi navodno imaju jednaku jezičnu sposobnost.
Nisam pobornik elitizma ikoje vrste, ali se pitam treba li se Ronaldo odreći driblinga kako ne bi iskazivao vlastitu nadmoć nad suparničkim braničima i je li Marulić baš morao napisati Juditu i iskompleksirati većinu vlastitih suvremenika koji ne samo da nisu mogli pisati dvostruko rimovanim dvanaestercem, nego nisu mogli pisati uopće.
Budući da su mu radovi u kojima se bavi dvojezičnošću nakon obrane doktorata rijetki, moglo bi se zaključiti da Starčević živi od propisivača jer se u svojim dosad objavljenim radovima gotovo samo njima bavi te na temelju pisanja o njima napreduje (i time povisuje vlastitu plaću) iako radi na Odjelu za anglistiku, a ne na nekoj kroatističkoj katedri. Upravo se stoga veselim skupu Norma hrvatskoga standardnoga jezika u 21. stoljeću u organizaciji HAZU-a na kojemu će, nadam se, objasniti zašto je uputiti na standardnojezični naglasni ili koji drugi lik represivan čin, a traženje potvrde da je engleski tekst pregledao izvorni govornik uobičajena praksa, pa da vidimo primjenjuju li se velike ideje ravnopravno na male i na velike narode.
*Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).
**Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
