“Prvi katolički kongres, koji je godine 1900. održan u Zagrebu, izuzetno je doprinio širenju zadrugarskoga pokreta. Nakon njega pristupilo se osnivanju seljačkih kreditnih zadruga po sustavu Raiffeisena, a zvale su se hrvatske seljačke zadruge.”, podsjeća dr. sc. Đuro Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, kako je nikao, ali i kako je dolaskom komunističke vlasti završio hrvatski Reiffeisen.
Sažetak iz godišnjaka Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije kojeg je izdvojio dr. sc. Njavro, pročitajte u cijelosti:
Hrvatska poljodjelska banka d.d. Zagreb (1901.-1949.)
Iz Hrvatske gospodarske povijesti,
(Ili kako je nikao i završio hrvatski Reiffeisen…)
(The Croatian Agricultural Bank Ltd. Zagreb (1901-1949))
Autor
Lajnert, Siniša
Izvornik
Tkalčić : godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije (1331-3517) 17 (2013), 1; 171-349
Sažetak
Prvi katolički kongres, koji je godine 1900. održan u Zagrebu, izuzetno je doprinio širenju zadrugarskoga pokreta. Nakon njega pristupilo se osnivanju seljačkih kreditnih zadruga po sustavu Raiffeisena, a zvale su se hrvatske seljačke zadruge. U svrhu da se cijeloj toj zadružnoj akciji dade financijalno zaleđe, a u obliku banke koja bi uz financiranje davala i sav potreban rad oko nadzora te mreže seljačkih zadruga, osnovana je, dakle, na poticaj Prvoga katoličkog kongresa Hrvatska poljodjelska banka.
Temeljem navedenoga, Kr. sudbeni stol kao trgovački sud u Zagrebu objavio je 15. veljače 1902. da je u trgovački registar upisana Hrvatska poljodjelska banka (dioničarsko društvo) u Zagrebu. Datum društvenih pravila bio je 30. prosinca 1901. Predmet poduzeća bio je da temeljnom glavnicom, glavnicama što su se kod nje plodonosno ulagale i primale na zajam, kao i dijelom čistoga dobitka unaprjeđuje kredit, privredu i gospodarenje napose seljačkih zemljoposjednika i to na neopredijeljeno vrijeme.
U svezi s navedenom svrhom, prvi zadatak joj je bio posredovati i pomagati, da se na osnovi uzajamnosti s ograničenom i neograničenom odgovornosti ustroji što više seljačkih udruga po sustavu Raiffeisen i da se tim udrugama daju što je moguće povoljniji zajmovi. Iznos temeljne glavnice iznosio je 800.000 kruna, razdijeljena na 16.000 na ime glasećih dionica po 50 kruna nominalne vrijednosti. Tvrdku su podpisivala dva člana ravnateljstva ili jedan član ravnateljstva i jedan naročito ovlašteni činovnik od banke.
Na konstituirajućoj skupštini izabrano je sljedeće ravnateljstvo: dr. Mirko Antolković, dr. Antun Bauer, dr. Ivan Banjavčić, dr. Marijan Derenčin, Josip pl. Hadrović, don Franjo Ivanišević, Milan pl. Kiepah, Stjepan Korenić, dr. Josip Laudenbach, Stjepan pl. Niemčić, dr. Dragutin Neumann, Ivan Pliverić, Cvjetko Rubetić, Ivan Rogić, Đuro Ružić, dr. Srećko Suk, dr. Anđelko Voršak i Franjo Vojaković.
Prva redovita glavna skupština dioničara Hrvatske poljodjelske banke u Zagrebu održana je 26. ožujka 1903. Krajem poslovne godine 1902. hrvatskih seljačkih zadruga uključenih u svezu Hrvatske poljodjelske banke bilo je 69.
Broj njihovih članova postupno je rastao, tako da je tih 69 zadruga brojilo krajem godine 1902. preko 9500 članova, a ukupni iskazani katastralni posjed članova, okruglo 62.000 jutara. Koncem godine 1916. ukupni broj zadruga u bančinoj svezi iznosio je 351. Od toga je odpadalo na zadruge u Hrvatskoj i Slavoniji 287, a na zadruge u Bosni i Hercegovini 64.
Između većih stvari koje je banka učinila za probitak hrvatskog naroda, bio je odkup kmetova sela Bok u Bosni, godine 1903., koji, doduše nije bio znatan po veličini uloženog kapitala, no kojim je udaren početak sudjelovanja naših novčanih zavoda kod jednog velikog djela, a to je odkup naših ljudi u Bosni.
Hrvatska poljodjelska banka imala je podružnice u Rijeci, Sarajevu i Sušaku i ispostave u Hreljinu, Bribiru i Čabru. Banka je, također, afilirala Našičku štedionicu d.d. u Našicama i Prelošku štedionicu d.d. u Prelogu.
Početkom godine 1910. Hrvatska poljodjelska banka osniva posebnu centralu za zadruge u obliku udruženja pod nazivom: Središnja sveza hrvatskih seljačkih zadruga sa sjedištem u Zagrebu. Godine 1918. Hrvatska poljodjelska banka napustila je Središnju svezu, te uz istodobnu njezinu likvidaciju, predala je sav posao te Sveze novoosnovanom Središnjem savezu hrvatskih seljačkih zadruga sa sjedištem u Zagrebu.
U jeku obće privredne krize, slomljena je dobra volja i pripravnost uprave Hrvatske poljodjelske banke, da uzdrže redovno poslovanje bez iznimnih mjera. Ministar trgovine i industrije izdao je 7. veljače 1935. rješenje, kojim se banci odobrava: 1. odlaganje plaćanja na 6 godina, 2. valorizacija nekretnina, 3. kamatna stopa na stare uloge sa 2% bruto godišnje počevši od 28. veljače 1934., 4. financijske olakšice prema čl. 15. st. 1. Uredbe o zaštiti novčanih zavoda i njihovih vjerovnika.
Zbog obtužbe za suradnju s neprijateljem, Okružni narodni sud za grad Zagreb u krivičnom predmetu protiv upravitelja Hrvatske poljodjelske banke: Josipa Cvetka, ing. Viktora Setinskog, Stjepana Mikulčeka, Janka Burgstallera, Davorina Štimca, dr. Mije Maričića, dr. Tome Cuculića, Josipa Župančića i Nikole Kiepaha, osudio je na glavnoj raspravi održanoj 3. prosinca 1945., pod brojem Kz. 620/1945.: Josipa Cvetka na četiri godine lišenja slobode, pet godina gubitka političkih i građanskih prava, te konfiskaciju imovine ; ing. Viktora Setinskog na godinu i pol prinudnog rada bez lišenja slobode ; Stjepana Mikulčeka, na jednu godinu prinudnog rada bez lišenja slobode i konfiskaciju imovine osim stana ; Janka Burgstallera na dvije godine lišenja slobode i konfiskaciju imovine osim stana ; Davorina Štimca na jednu godinu prinudnog rada bez lišenja slobode i konfiskaciju dijela u radnji tvrtke Kovačić i Bašić d.d. odnosno dionica u spomenutom poduzeću ; dr. Miju Maričića na jednu godinu prinudnoga rada bez lišenja slobode, te konfiskaciju kuće u Ilici 158, odnosno kuće koja je postojala u Ilici ; dr. Tomu Cuculića na jednu godinu prinudnog rada bez lišenja slobode ; Josipa Župančića na dvije godine lišenja slobode, jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava, te konfiskaciju imovine osim kovačnice i stana u Zagrebu ; Nikolu Kiepaha na jednu godinu prinudnog rada bez lišenja slobode te konfiskaciju nekretnina u razmjeru od 6 desetina.
Ujedno je izrečena kazna konfiskacijom cjelokupne imovine Hrvatske poljodjelske banke d.d. u Zagrebu, pokretnina, nekretnina, dionica i ostale imovine, koja se u bilo kojem obliku mogla pronaći. Narodna banka FNRJ – Centrala za NRH Zagreb kao likvidator, 17. studenoga 1949. objavljuje da je likvidacija Hrvatske poljodjelske banke d.d. Zagreb završena pravomoćnim sudskim rješenjem, a po propisima Uredbe o likvidaciji odnosa nastalih konfiskacijom imovine privatnih kreditnih poduzeća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
